Udruga BIOM, Hrvatsko društvo za zaštitu ptica i prirode te Zavod za ornitologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti proglasili su 2020. godinu „Godinom zlatovrane“ u Hrvatskoj.

Međimurska županija uključila se u projekt očuvanja zlatovrane. Planira se postaviti deset kućica za zlatovrane na godinu tijekom razdoblja od pet godina. Stoga su čuvari prirode krajem 2019. godine zajedno sa stručnjacima iz Zavoda za ornitologiju HAZU-a obišli cijelu županiju da bi locirali pogodna područja za postavljanje kućica.

Zlatovrana je jedna od vrsta modrivrana ili smrdovrana, vrlo je rijetka i u Hrvatskoj kritično ugrožena. Osim naziva koji je dobila zato što u letu podsjeća na vranu, s ovom mnogo poznatijom pticom nema druge veze. Ostale vrste smrdovrana koje se mogu vidjeti na području Međimurja su vodomar, pčelarica i pupavac. U 18. i 19. stoljeću zlatovrana je bila rasprostranjena diljem Europe i naseljavala je cijelu kontinentalnu Hrvatsku, od 1980-ih se ne gnijezdi na području Međimurja zbog intenziviranja poljodjelstva, odnosno nedostatka duplji za gniježđenje i travnjaka na otvorenim poljoprivrednim površinama te povećane opasnosti od trovanja ptica zbog akumuliranja pesticida u organizmu.

Prepoznatljiva ptica, u našim krajevima pomalo egzotičnog izgleda

Posljednje prstenovanje zlatovrane na području Međimurske županije zabilježeno je sredinom 1950-ih godina. Zlatovrane je prstenovao Andrija Lesinger na području Nedelišća, Belice, Male Subotice, Goričana, Bogdanovca, Dragoslaca, Gornjeg Mihaljevca, Križopotja, Macinca, Preseke i Vukanovca.

Zlatovrana je vrlo prepoznatljiva ptica, u našim krajevima pomalo egzotičnog izgleda. Tijelo joj je jarke boje, plavkastog trbuha i glave, leđa su smeđa ili plava, vršci krila su crni, ima kratke noge i jak kljun. Nastanjuje suhe, otvorene predjele, stare otvorene šume, stare parkove i prostrane voćnjake. Gnijezdo gradi u dupljama stabala, većinom nastanjuje duplje na visini između 5-10 metara. Najčešće koristi napuštene duplje crne žune. Hrani se uglavnom srednje velikim i krupnim kukcima, ponajprije kornjašima, skakavcima, cvrčcima. Obično sjedi na nekom pogodnom mjestu poput grane, žice dalekovoda i čeka plijen. Kad ga spazi, strmoglavljuje se i hvata ga na tlu. (Ivana Rojko/Međimurska priroda)