Iako lovci na području Varaždinske županije čine što mogu s ciljem smanjivanja broja čagljeva, ovi krvoločni predatori, koji u našem kraju nemaju prirodnih neprijatelja, uspjeli su u razdoblju od sedam godina zaposjesti sva lovišta.

Ako im se ne stane na kraj, iznimno mobilni čopori ovih divljih životinja desetkovat će autohtoni fond divljači u našim šumama i uzrokovati još veće štete uzgajivačima stoke, upozorava Ivan Kutnjak, predsjednik Lovačkog saveza Varaždinske županije (LS).

Čagljevi su se na našem području počeli pojavljivati 2012. godine, kada je zabilježen i prvi odstrel ovih predatora u okolici Ludbrega. Nažalost, trebalo im je  svega godinu dana da prisvoje novi teritorij, uz dravski pojas i onaj koji zauzima Kalničko gorje.

Povratak vukova

– Danas više nema nijednog lovišta u Varaždinskoj županiji kojim ne dominira ovaj predator. Čagljevi na sjever Hrvatske nisu stigli u čoporima, već pojedinačno, iz njihovih prenapučenih staništa u Slavoniji i Posavini. Problem s povećanjem populacije čagljeva je nastao u godinama nakon završetka Domovinskog rata jer nitko nije vodio računa da se njihova brojnost zadrži na podnošljivoj razini – ukazuje Kutnjak i napominje da je Papuk odavno prenapučen čagljevima.

Na ovoj planini nekada su obitavali vukovi te stručnjaci smatraju da su čagljevi nastali njihovim parenjem sa psima ili pak su, po drugima, u križanju svoje „prste“ imale lisice. Podsjećamo, jedan od zadnjih slučajeva pojave vukova i njihovih legla kod Varaždina zabilježen je davne 1875. godine na pašnjaku Vinokovčak (Veliki Prelogi).

– U zabludi su svi koji smatraju da smo se zauvijek riješili vukova. Naime, nedavno su primijećeni njihovi tragovi baš na Papuku. U potragu za novim staništima su krenuli iz Like i susjedne Bosne i Hercegovine. Za posljedicu, između ostaloga, imamo protjerivanje čagljeva na područje Varaždinske županije, ali i susjednog Međimurja – ističe predsjednik županijskog LS-a.

Te zvijeri, koje nerijetko pričinjavaju ogromne štete u lovištima i uzgajivačima stoke, žive pojedinačno, ali svoj plijen love u čoporima. Pare se kad i lisice, u studenome ili prosincu, a mladunce donose na svijet početkom svibnja. U svakom leglu, koje smještaju u podnožju stabla uz korijen, obično je od pet do šest malih predatora koji brzo rastu.

Protjerali lisice

– S obzirom na to da na području Varaždinske županije imamo 32 lovišta, možemo pretpostaviti da u okolnim šumama vreba najmanje dvjestotinjak odraslih čagljeva. Oni su specifični po tome da nikada ne jedu odstajalo meso ili strvine. Svoj obrok moraju svaki dan uloviti. Na meniju imaju zečeve, fazane, ptičja jaja, odrasle srne, mladunce divlje svinje i naročito lanad, koja su bespomoćna u svojim skrovištima. Naime, čagljevi ih bez imalo problema nanjuše, baš kao i odrasle jedinke. Štoviše, nije nimalo ugodno ni čovjeku čuti kakvu komunikaciju ima čopor okupljen i spreman za napad. Iz svojih glasnica čagljevi s više strana ispuštaju zvuk koji nalikuje na jaukanje, a potom slijedi koordinirani napad – govori Kutnjak i dodaje da je prava sreća što ove zvijeri ne prilaze čovjeku.

No, ako ženka vodi mlade i naletite na nju, može biti itekako opasna.

– Imao sam jedan takav susret u šumi kod Petrijanca, ali su problem postala i zapuštena rubna gradska područja. Takvi tereni su im draga skrovišta, a jedina pozitivna stvar oko čagljeva je da nemilice gone lisice. Odnosno, na teritoriju koji prisvoji čopor čagljeva, nećete ih pronaći. One moraju napustiti svoje stanište jer im čagljevi ne daju ni sekunde mira – doznajemo od našeg sugovornika, koji je na terenu utvrdio da čopori čagljeva iz varaždinskoga kraja komuniciraju s onima iz susjedne Slovenije.

I dok se lovci trude napučivati lovišta krupnom i sitnom divljači, čagljevi ne samo da je svakodnevno proždiru već su odgovorni i za širenje različitih zoonoza.

– Za razliku od lisica, koje su protiv bjesnoće unazad nekoliko godina procijepljene oralnom vakcinacijom, čagljevi su ostali opasni prenositelji ove opasne bolesti. Stoga tkivo svakoga odstrijeljenog čaglja, sukladno lovnogospodarskim osnovama, lovačka društva moraju predati na analizu Hrvatskom veterinarskom institutu. Kod njih je dobro što se teže zaraze, jer jedu samo svježe meso, ali iza sebe ostavljaju strvine koje su izvor zaraze drugih životinja. Najčešće su to veprovi i očekujemo velike probleme s ovom divljači ako se i kod nas pojavi afrička svinjska kuga – naglasio je Kutnjak.

Desetkovali srne

Čagalj je već primijećen u svim naseljima Varaždinske županije i lovci se s ovom pošasti bore gotovo svakodnevno. Nastoje te predatore ukloniti iz naših lovišta jer će, između ostaloga, desetkovati srneću divljač.

– Svaka lovačka udruga zna koliko ih najviše smije izlučiti kroz godinu, a brojnost jedinki provjeravamo prebrojavanjem s visoke čeke ili kod prigona. Čagljeve nije teško prepoznati jer izgledaju kao mali psi vučjaci, a imaju i spojene jastučiće na šapi u obliku slova „u“. Ako se dogodi da ove zvijeri pristupaju čovjeku, najbolje se odmah maknuti jer je zasigurno riječ o bolesnoj životinji. Isto vrijedi i za lisice, koje su čagljevi u našem kraju protjerali iz staništa. Njima više nema života u šumi i sve više ih je uz ljudska naselja. U Jalžabetu se, primjerice, više nitko ne čudi kada ugleda deset lisica u šetnji mjestom. To nisu bezazlene stvari, ali lovci ne smiju na njih pucati ako su tako blizu ljudskih domova ili kokošinjaca – govori ovaj iskusni lovac.

Na probleme s čagljevima s nacionalne razine gleda se različito, no dobro je da se barem zasad njihovo uklanjanje stimulira svakom lovcu s 400 kuna nagrade po odstrijeljenoj jedinki.

Poharali torove

Ali i to je to je slaba utjeha uzgajivačima ovaca, poput onih u okolici Bartolovca, Šaulovca, Lepoglave i Cvetlina, koji dobro znaju kako to izgleda kad im čagljevi „počiste“ cijele torove. Naime, čopori bez problema pokolju 10-15 odraslih ovaca u samo dva noćna pohoda.

– Poznato je da pričinjavaju ogromne štete stočarima, a da ti predatori nisu strašljivci, dokazali su ovog proljeća, kada je njihov plijen bilo 12 ovaca u ograđenom prostoru kod Vidovićevog mlina. Janjad i dio odraslih ovaca pojedu na licu mjesta, a neke i odvuku raskomadane. Šeću se bezbrižno kod mlina uz Plitvicu i tijekom dana. Očigledno se najmanje jedan njihov čopor udomaćio i jako blizu Zbelave – zaključio je Ivan Kutnjak.