Povežite se s nama

Mali ženski razgovori

Lidija Bajuk: “Obožavam Pepperse, voljela bih surađivati s Keithom Richardsom!”

Objavljeno:

- dana

Pri spomenu međimurske popevke, vjerojatno su prve osobe kojih se sjetimo Elizabeta Toplek, popularna Teta Liza, i Lidija Bajuk. Potonja je sinonim za modernu popevku i kantautorstvo pod njezinim utjecajem.

Lidija Bajuk rođena je u Čakovcu, gdje je završila osnovnu, osnovnu glazbenu (smjer violina) i srednju školu, a u Varaždinu i dva razreda srednje glazbene škole. Razrednu nastavu diplomirala je na čakovečkoj Višoj učiteljskoj školi. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je etnologiju i antropologiju, a ove godine doktorirala je na temu „Odjeci slavenskoga mita u nematerijalnoj kulturi Međimurja“.

Radila je kao učiteljica i školska knjižničarka u međimurskim osnovnim školama, kao glazbena urednica u izdavačkoj kući Školska knjiga te kao profesionalna umjetnica u statusu samostalne umjetnice, a od 2012. zaposlena je na Institutu za etnologiju i folkloristiku. Izlagala je na trideset stručno-znanstvenih skupova, od kojih je dva potaknula i suorganizirala, dok je na tri skupa bila članica organizacijskih odbora. Dosad je objavila dvadesetak znanstvenih i tridesetak stručnih radova.

Potaknula je i suorganizirala nekoliko glazbenih etnoprojekata, kao i terenska etnografska istraživanja u Međimurju, Podravini, Hrvatskom zagorju, Kalničkom prigorju, Cetinskoj krajini i Dubrovačkom primorju te na Dugom otoku i Ugljanu. Također je potaknula osnivanje Centra za nematerijalnu kulturu Međimurja te aktualni festival „Vesta Festa“ – Festival ženskoga tradicijskog glazbovanja u Vrpolju i projektni program „Hrvatska mitska baština u ranome srednjem vijeku“ u Zagrebu. Autorica je e-stranice „Virtualni muzej tradicijske glazbe Međimurja“ i dvojezične e-izložbe „O tradicijskoj glazbi Međimurja i oko nje“.

Poticateljica je, autorica teksta i, u ime međimurske Udruge „Matapur“, supotpisnica obrazloženja uvrštavanja međimurske popevke na Listu nematerijalnoga kulturnog dobra Republike Hrvatske. Bila je i koordinatorica nominacije međimurske popevke i scenaristica dokumentarnog filma za UNESCO-v Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine. Objavila je sedam knjiga pjesama, četiri knjige proze, pet udžbenika za glazbenu kulturu i sedam nosača zvuka. Povremeno vodi vlastite etnoedukativne radionice za djecu i odrasle. Sklada i pjeva za film („Transatlantik“ M. Jurana) i kazalište („Jezičina“ V. Knezović i B. Glumca, „Cezar“ B. Brezovca, „Duga“ D. Crnojević-Carić).

U radu je spas

Suscenaristica je etnografskog filma „Nagrišpane traverse“ Ante Rozića. Kao etnoglazbenica i kantautorica sveukupno je nastupila više od tisuću puta. Domovinu je u inozemstvu predstavljala na 40 međunarodnih festivala i 20 dana hrvatske kulture. Među brojnim nagradama za književnost i glazbu, ističe Zlatnu plaketu “Grb grada Čakovca”, dvije diskografske nagrade Porin i godišnju nagradu HDS-a “Franjo Ksaver Kuhač” za autorske i glazbeno-istraživačke projekte na temelju glazbene baštine međimurskog kraja.

Trenutno obnaša dužnosti članice upravnih odbora Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika, pročelnice Odjela za arheologiju i etnologiju Matice hrvatske te predsjednice Udruge „Matapur“. Počasna je članica Zavičajnog društva „Pinklec“ Međimuraca Karlovačke županije i Udruge „Bistra“. Uže područje znanstvenog interesa su joj hrvatska kultura, hrvatska tradicijska glazba, digitalna humanistika, usmena književnost, koledavanje, bajoslovlje, zoofolkloristika, mitska botanika i etnoastronomija.

Kako biste se opisali u pet riječi?
Tvrdoglava. Hrabra. Strpljiva. Radišna. Autistična.

Što vam je slabost?
Cipele i sladoled od punča.

Što je za vas uspjeh u životu?
Biti zdrav. Znati pisati. Znati svirati. Znati početi. Znati završiti. Znati usustaviti.

Vaš moto u životu?
„U radu je spas.“

Vaša omiljena uzrečica?
„Ne laje pas radi sela!“

Vaš uzor u životu?
Mudra osoba.

Što vas nervira?
Nepromišljenost, zločestoća, gužva, prekuhana hrana.

Što ne podnosite?
Nepristojnost, glupost, egoizam, fanatizam, turbofolk, masnu hranu.

Koji odjevni stil njegujete?
Vlastiti.

Klasična alternativa

Klasična ili popularna glazba?
Klasična.

Klasična ili alternativna?
Alternativna.

Roman ili poezija?
Oboje.

Knjiga koju biste još jednom rado pročitali?
Mnoge sam pročitala više puta. Mnoge nisam stigla nijednom.

Omiljena knjiga?
„Sinuhe Egipćanin“Mike Waltarija.

Najdraži pisac?
Radoslav Katičić.

Poznata osoba s kojom biste rado razgovarali?
Indijanski poglavica.

Poznata osoba s kojom biste rado surađivali?
Keith Richards.

Omiljena glazba?
Indie rock.

Omiljeni bend?
Red Hot Chili Peppers.

Omiljena pjevačica?
Madeleine Peyroux.

Najdraži film?
„Children of Heaven“ Majida Majidija.

Omiljeni glumac?
Daniel Day-Lewis.

Omiljena glumica?
Michelle Pfeiffer.

Odnos prema gostu

Što je osebujno za slavensku mitologiju, a što u njoj slično mitologiji drugih naroda?
Osebujan je odnos prema gostu. Sve drugo je slično.

Kako sačuvati međimursku popevku od zaborava?
Izvođenjem, objavljivanjem, tumačenjem, digitalizacijom, muzealizacijom.

Trebaju li Međimurci zaboraviti svoje pogansko naslijeđe?
Ni Međimurci, niti drugi.

Kako provodite slobodno vrijeme?
Uz knjigu, glazbu, film i upoznajući našu divnu zemlju.

Što vas može rasplakati?
Zlo, nesreća, neimaština, nepravda.

Omiljene životinje?
Mladunčad.

Vjerujete li u ljubav na prvi pogled?
Da.

Što je najvažnije u vezi?
Poštovanje, lojalnost, uzajamnost, prijateljstvo.

Na otoku

Što ste oduvijek željeli učiniti, a niste?
Biti arheologinja, liječnica bez granica, botaničarka, jedriličarka i basistica.

Što vam je draže: kuhati ili jesti?
Kuhati da bih pojela.

Omiljena namirnica?
Rikola.

Omiljeno jelo?
Povrće.

Omiljeni kolač?
Voćno-čokoladni.

Omiljeni način opuštanja?
Čitanje, plesanje, hodanje, plivanje.

Vaš idealni odmor je…
…Bogu iza nogu.

Prava žena nikad ne smije…
…odustati.

Gdje se vidite za 10 godina?
Na otoku.

Mali ženski razgovori

Po prvi put dodijeljene volonterske nagrade “Petra Horvat” studentima sestrinstva na Sveučilištu Sjever

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Studentima Odjela sestrinstva koji su ostvarili najveći broj volonterskih sati u akademskoj godini 2022/2023 u Sveučilišnom centru Varaždin Sveučilišta Sjever 14. prosinca dodijeljene su, po prvi put, volonterske nagrade.

Novoutemeljene volonterske nagrade studentima koji nesebično pronalaze vremena za volontiranje u Općoj bolnici Varaždin, na javnozdravstvenim akcijama i sportskim događanjima, udrugama za djecu i osobama s invaliditetom nose ime Petre Horvat, prije dvije godine tragično preminule studentice Sveučilišta Sjever, mlade žene koja je za svog kratkog života ostavila trajan trag dobrote, nesebično darujući svoje vrijeme za volontiranje i humanost. „Vjerujem da bi danas Petra bila ponosna na sve svoje mlade kolegice i kolege koji uz studentske obveze pronalaze vrijeme za volontiranje. „Nema tog dobrog djela koliko god malo bilo koje je učinjeno uzalud“, stara je uzrečica koju iz dana u dan potvrđuju i marljivi studenti Sveučilišta Sjever koji slobodno vrijeme nesebično daruju čineći brojnima svakodnevicu ljepšom. Dobitnici volonterske nagrade koja nosi Petrino ime, siguran sam, nastavljat će i njenu misiju pomoći i baviti se uspješno poslom kojeg je i ona voljela“, istaknuo je na prigodnoj svečanosti prorektor Sveučilišnog centra Varaždin prof. dr. sc. Damir Vusić.

 „Vaš angažman i doprinos u javnozdravstvenim, socijalnim i sportskim aktivnostima svjetlo su koje obasjava put drugima i čini razliku u njihovim životima.  Hvala vam na vašoj nesebičnosti, inspiraciji i ulozi koju igrate u stvaranju boljeg svijeta. Petra je ostavila neizbrisiv trag kroz svoju nesebičnu predanost kao volonterka, uvijek spremna pružiti pomoć i podršku drugima. Kao studentica, njena strast prema učenju bila je zarazna, potičući inspiraciju kod ostalih kolega. Kao prijateljica, bila je oslonac i osoba od povjerenja, uvijek spremna saslušati i pružiti podršku i ljubav. Osobno sam imala privilegiju biti njezina nastavnica i mentorica na završnom radu te sam tako bila svjedok njenog neumornog truda i beskompromisne posvećenosti. Petra zadužila si nas svojom osobnošću i dobrotom. Utrla si put kojim nam je ići“, prisjetila se svoje studentice pročelnica Odjela za sestrinstvo izv. prof. dr. sc. Marijana Neuberg.

Dodjeli nagrada kojima je nazočila i Petrina obitelj, čiji su članovi zahvalili Sveučilištu Sjever na sjećanju na njihovu prerano preminulu Petru, mladu ženu koja je imala velike planove i ambicije, te posebice što će njeno ime nositi nagrada za mlade volontere i u budućim generacijama Sveučilišta Sjever. Petra Horvat bila je ambiciozna, hrabra i predana svojim ciljevima. Bila je odlična učenica tijekom školovanja i predana studentica studija Sestrinstva. Uz studentske obveze radila je i niz poslova zarađujući vlastiti novac, a nesebično je dijelila svoje znanje i dajući instrukcije. Po završetku fakulteta zaposlila se kao medicinska sestra, a upravo zahvaljujući predanom radu ubrzo je postala glavna sestra u domu za odrasle osobe  s psihičkim poteškoćama Bistričak u Jalžabetu. Volontirala je u udrugama, a sa svojih 24 godine bila je udomiteljica četvero mališana. Pokazivala je suosjećanje prema svakoj osobi, a energiju usmjeravala prema dobrobiti drugih.

Župan Varaždinske županije Anđelko Stričak čestitao je volonterima na radu, dodajući „kako su zalog za još bolju budućnost“. “Zahvaljujem vam i u ime Varaždinske županije na vašem velikom srcu za dobra djela i nadam se da ćete tu želju za pomaganjem zadržati i kada napustite Sveučilište Sjever i započnete svoje profesionalne karijere“, istaknuo je župan Stričak koji je na kraju svečanosti najavio kako će posthumno Petri Horvat biti dodijeljena nagrada za životna djela Varaždinske županije.

Luka Lipovac, Marko Pavlenić, Paula Kontek, Matija Kuzmić, Marta Bermanec, Ksenija Vitelić, Iva Lovrinović, Tena Funjak, Klara Mlinarić, Helena Sever, Marko Pavlenić, Mihaela Andrašek, Amanda Milković, Tena Dežić, Lorena Zebec, Ana Bubnjar, Ana Polančec, Glorija Matanović, Karla Herman, Adriana Mlinarić i Ines Kučko prvi su dobitnici nagrada za volontiranja „Petra Horvat“ za predani volonterski rad u prošloj akademskoj godini. „Volimo volontirati i rado se odazivamo svim akcijama od obilježavanja dana vezanih uz zdravlje, pomaganja ako zatreba u organizaciji i provođenju događanja, zapravo kad god se ukaže prilika i stvarno nam nije teško. Pozvali bi i druge da nam se pridruže“, istaknuli su studenti sestrinstva Iva i Luka, dodajući kako se za volonterstvo uvijek pronalazi vremena uz studentske i druge obveze.

Inače, u prošloj akademskoj godini studenti volonteri – studenti sestrinstva Sveučilišta Sjever odradili su ukupno 2000 volonterskih sati. I u ovoj akademskoj godini marljivo rade, pa su tako nedavno značajno doprinijeli smanjenju listi čekanja u Općoj bolnici Varaždin na čemu im je i na ovoj dodjeli nagrada zahvalio ravnatelj Opće bolnice Varaždin dr. sc. Damir Poljak.

Nastavite čitati

Mali ženski razgovori

“Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam: sve ružno ‘deletam’!”

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

– Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim – ističe Sonja Tošić-Grlač. Uzor su joj pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi, a male stvari čine je sretnom i ispunjenom.

Sonja Tošić-Grlač rođena je u svibnju 1963. godine u Čakovcu. S roditeljima i bakom živjela je u Šenkovcu sve do početka studija. Prva četiri razreda osnovne škole završila je u Područnoj školi Šenkovec, a više razrede u III. osnovnoj školi Čakovec.
Srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Srednjoškolskom centru Čakovec, nakon kojega je upisala Filozofski fakultet u Zagrebu te postala profesorica jugoslavenskih jezika i književnosti.

Na večeru bi rado s Vedranom Mlikotom, ali i Danielom Craigom, da jednu večer i ona bude Bond djevojka

– Zaposlila sam se već kao apsolventica i radila kao prof. hrvatskoga jezika u raznim školama na zamjenama, a stalno radno mjesto ukazalo se u Knjižnici i čitaonici Čakovec te je u tom pravcu krenula i moja profesionalna karijera. Magistrirala sam, a kasnije i doktorirala informacijske znanosti, a profesionalni put me od narodne i školske knjižnice odveo u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu pa natrag, u Međimursku županiju. U profesionalnom smislu prošla sam mnogo toga, stalno učila i usavršavala se, imam sreće što sam uvijek imala potporu radne sredine i otvorene putove napredovanja – kaže Sonja Tošić-Grlač, pročelnica županijskog Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb, predavačica na Međimurskom fakultetu u Čakovcu i predsjednica Upravnog vijeća Županijske bolnice Čakovec.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Otvorena, jednostavna, spremna pomoći.

Koja je najljepša stvar u poslu kojim se bavite?
Volim posao koji radim, svoj kolektiv i kada ujutro dođem u ured, upalim radio i komp, sretna sam i zadovoljna. Ali uvijek postoji i ono najljepše, a to je kada s kolegicama iz REDEA-e pišemo projekt. Zadužena sam za ideju i njezin razvoj, za tekstualne podloge struke koju znam, a one ostalo. Uigrana smo ekipa, vrlo smo slične i uvažavamo se. Timski rad za udžbenik. To su dani razgovora, promišljanja, ima i šale i smijeha, ali i muke. Kad projekt prođe, našem veselju nema kraja. Jedan sam dan srela na ulici bračni par u majicama našeg projekta 54+, mahnuli su mi i nasmijali se. To je pravi uspjeh i lijepa stvar.

Kino ili kazalište?
I jedno i drugo. Volim filmove, vrlo često idem u kino, što nije ni čudo jer sam jedna od prvih ŠAF-ovaca. Edo me naučio gledati i promišljati filmski. Skoro uvijek sjedim u „kazališnom autobusu“ i s ekipom idem na predstave u Zagreb.

Buket ili bombonjera?
Volim i cvijeće i slatko, ali ipak buket. No, dobila sam ja na poklon već i buket od bajadera!

Kojoj se uspomeni uvijek vraćate?
Ovisi i o mojem raspoloženju ili situaciji. Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam, sve ružno deletam. Najdraže su mi uspomene s obitelji. Zajednička druženja puna različitih dogodovština, veselja i ljubavi. Tu su i uspomene s putovanja te planinarenja s prijateljima… Vrlo se rado vraćam uspomenama s bakom.

Najljepše mjesto na svijetu je…
Svakako sam lokalpatriotkinja i volim Međimurje, svoj grad i Šenkovec. Kad upoznam sva ona mjesta koja još želim vidjeti javit ću vam rang-listu, a zasad dominiraju Pariz, New York, Brugge, vrh Tuhobić, Nerezine, Szenteindre… Ispada da mi je svugdje lijepo.

Tko vam je uzor u životu?
Nikakve „face“ nisu mi uzor. Moji su uzori pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi. Moj tata, pošten, miran, vrijedan čovjek koji je volio ljude, nikada zavidan, jednostavno predivan. Moja mama koja s 81 godinom radi na vrtu, brine o sebi, vesela i pozitivna, motivirana za svakakve radove po kući i gruntu, puna energije, peče najfinije „mini zdigane“ kolače. Volonterke, moje kolegice iz udruge „Pomoć neizlječivima“. Kolege planinari koji voljom i svojom unutarnjom snagom osvajaju vrhove. Imam oko sebe predivne ljude, čiji utjecaj rezultira boljom verzijom mene same te postiže da dosegnem i ono za što mislim da mi je nedostižno.

Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
S Vedranom Mlikotom, da mi priča o Himalaji, te s Danielom Craigom, da jednu večer budem i ja Bond djevojka!

Omiljeni glazbenik?
Moj sin svira gitaru i sve svoje nade polažem u njega!

Koju pjesmu uvijek s guštom otpjevate?
Nisam karaoke tip, kaže se „nemam sluh“, tako da sam tu vrlo slaba. Volim sve međimurske pjesme i pjevušim kada me nitko ne čuje.

Knjigu koju biste rado još jednom pročitali?
Nikad ne čitam iznova, ali možda jednoga dana, i to će biti „Vodoriga“ Andrewa Davidsona i „Djevojka s bisernom naušnicom“ Tracy Chevalier. Postoje knjige koje ponovo iščitavam, ali one i jesu takvo štivo, kao „Žene koje trče s vukovima“ Clarisse P. Estes.

Što vas najviše usrećuje u životu?
Moja sreća je zdravlje: kada sam zdrava, mogu sve. Možda se čini kao floskula, ali kad si član uprave bolnice i kad vodiš zdravstveni sustav, vidiš da je to jedina istina. Ne tražim veliku sreću, svaki dan male stvari čine me sretnom i ispunjenom. Kad ujutro sjednem u auto s kolegama i krenemo na planinarenje, jako sam sretna osoba. Kad nekamo putujem, kad sin položi ispit, kad je nakon dugog vremena došla moja sestrična iz Bosne i bila s mojom mamom mjesec dana te smo se zajedno provodile, kada dobijem lijepi poklon ili nekome pomognem, kada dobro odradim posao… Poslovica kaže: „Imati dostatno – to znači sreću, imati više nego dostatno je štetno.“

Koji ste najbolji savjet primili i tko vam ga je dao?
Moja prijateljica Zlata, koja je nažalost umrla, bila je moj najveći i najbolji savjetodavac. Zlata je bila starija od mene, zajedno smo jedno vrijeme radile i ostale prijateljice. Ona je bila u prednosti, u životu je jedan dio toga već obavila, a ja sam išla za njom i ona me savjetovala iz svog iskustva. Znala je zapisivati njoj „pametne“ rečenice iz knjiga pa smo o njima razgovarale. Njezini su savjeti bili „zdravi“. Učila me koji su odnosi u životu najvažniji, ukazala na to da sitnice čine život važnim, da trebamo stvarati sami svoje radosne trenutke. Uvijek mi je govorila: „Pusti ih, budi svoja, dobra i dobro radi!“

Najljepša uspomena iz djetinjstva?
Voljela sam sjediti na stepenicama i čitati, biti u svome svijetu. Skitati se po ulici, od susjeda do susjeda. Onda su tu autobus na daljinski koji mi je tata kupio u Austriji, beba koja plače i trepće, prvi kožni „tregeršos“, odlazak s roditeljima vlakom u Varaždin, prvi nastup na priredbi za dječje darove za Djeda Mraza, u nižim razredima sam bila u glumačkoj družini i zaboravila tekst kada sam nastupala, bratić me vodio u šumu piti prepeličja jaja, sanjkanje na Blažonovu bregu, prve tuče, prve simpatije, prve jedinice…

Što uvijek nosite u torbici?
Crveni ruž, kremu za ruke, kišobran, lijekove i, naravno, novčanik. Uvijek mi je torba malo veća pa stane i sendvič, voće, voda….torba mi je uvijek teška.

Najljepši trenutak u životu?
Ponedjeljak poslijepodne, kišilo je, rodio se Karlo.

Što smatrate svojim primarnim životnim pozivom?
Ovo je pitanje kao iz „life coaching“ treninga. Tamo dobijete odgovor: „Pronađite ravnotežu između poslovne i privatne sfere života.“ Pronađite u svom poslu ono što ga može učiniti pozivom. Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim!

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje