Povežite se s nama

Mali ženski razgovori

Mali ženski razgovori s Alenkom Bilić: “Moramo raditi na poboljšanju suživota!“

Objavljeno:

- dana

Ravnateljica čakovečkoga Centra za socijalnu skrb Alenka Bilić, žena na jednoj od najodgovornijih pozicija u Međimurju, rođena je u Čakovcu, gdje je išla u vrtić te završila osnovnu i srednju školu.

Smatra da je imala lijepo djetinjstvo te da je njezina generacija odrastala u neko bolje i jednostavnije vrijeme, budući da im je „malo trebalo za sreću“. Kći muzičara i frizerke dodaje da se u njezinim najmlađim danima uvijek nešto zanimljivo događalo: odrastala je uz razne očeve gaže, upoznala najvažnije glazbenike toga doba, pomagala majci u frizerskom salonu… Ipak je prevagnuo njezin interes za humanističko zvanje te je završila Studij socijalnog rada u Zagrebu i postala diplomirana socijalna radnica.

Smatra da je imala lijepo djetinjstvo te da je njezina generacija odrastala u neko bolje i jednostavnije vrijeme, budući da im je “malo trebalo za sreću”

Posljednjih 20 godina Alenka se bavi socijalnom skrbi, dok je prije toga nekoliko godina sa suprugom bila poduzetnica. Ravnateljica je Centra za socijalnu skrb u Čakovcu od rujna 2017. godine; ranije je obnašala funkciju (od osnutka) predstojnice Podružnice Mursko Središće.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Čvrsto na zemlji.

Što je za vas uspjeh u životu?
Naše dobre, vrijedne i pametne kćeri; miran obiteljski život; vođenje Centra za socijalnu skrb Čakovec na dobrobit svih naših korisnika i mojih kolega, odnosno kolegica iz Centra.

Vaš moto u životu?
Samo da je zdravlja, na ostalo moraš i možeš utjecati.

Vaš uzor u životu?
Nikada nisam imala neke posebne uzore u životu. Svako doba u životu donosi divljenje nekom drugom tko ti je za to razdoblje bitan. Kada stvaraš svoju obitelj, uzor su ti oni koji putem roditeljstva „manevriraju“ s uspjehom; kad se profesionalno odlučiš na zahtjevniji korak, tada su ti uzori neki profesionalci koji uopće nisu poznati javnosti, a znaš da rade dobar posao.

Melem za uši

Koji odjevni stil njegujete?
Stil u kojem se sama sebi sviđam.

Klasična ili popularna glazba?
Nisam previše izbirljiva, volim svu kvalitetnu glazbu koja je melem za moje uši.

Roman ili poezija?
Roman.

Knjiga koju biste još jednom rado pročitali?
Ima ih nekoliko. Jako volim A. G. Matoša, dok me u posljednje vrijeme oduševio stil pisanja Elene Ferrante i roman „Genijalna prijateljica“.

Poznata osoba s kojom biste rado razgovarali?
Ne fasciniraju me poznate osobe. Volim razgovarati sa ljudima koji ne robuju nikakvim dogmama, koji su elokventni, pozitivne naravi te spremni promijeniti mišljenje ako su moji argumenti prihvatljivi.

Što je ključno za dobru socijalnu skrb?
Za dobru socijalnu skrb je ključna odluka naše države kakvu socijalnu skrb želimo: želimo li i nadalje „kriznu socijalnu skrb“ kojoj smo danas svjedoci ili želimo socijalnu skrb koja može u normalnim uvjetima obavljati svoje zakonom određene zadatke. Danas stručni radnici u socijalnoj skrbi (ako govorim kao predstavnik zaposlenih u centrima socijalne skrbi) jako malo mogu upravljati svojim radnim vremenom zbog izrazito velikoga broja korisnika za koje su nadležni, zbog stalnih i žurnih zahtjeva za postupanjem drugih sudionika u našem društvu, koji svoje postupke ne mogu dovršiti bez procjene Centra za socijalnu skrb.

Kći glazbenika i frizerke dodaje da se u njezinim najmlađim danima uvijek nešto zanimljivo događalo: odrastala je uz razne očeve gaže, upoznala najvažnije glazbenike tog doba, pomagala majci u frizerskom salonu…

Ako ne upravljaš svojim radnim vremenom, tada su ti i rezultati nedostatni. Više je mogućih načina unapređenja socijalne skrbi: ako centri za socijalnu skrb budu ostali sistematizirani isto kao i dosad, tada treba zaposliti još stručnjaka da u nadležnosti imaju što manji broj korisnika; drugi način je prihvaćanje prakse drugih europskih sustava socijalne skrbi, u kojima su razna novčana davanja potpuno odvojena od stručnog rada s obiteljima i pojedincima u riziku. Mi u socijalnoj skrbi imamo osjećaj da su s godinama svi poslovi koje nitko nije želio raditi ubačeni u socijalnu skrb. Nije normalno imati u nadležnosti više od 160 raznih ovlasti. Najvažnije što želim naglasiti je da su stručni radnici u centru odgovorni za proces, a ne za ishod. Željela bih da javnost konačno percipira ovakav stav.

Snalažljivi ljudi

Koje su prednosti, a koji nedostaci hrvatskoga sustava socijalne skrbi?
Definitivna prednost sustava socijalne skrbi su odgovorni, obrazovani i vrlo snalažljivi ljudi koji u njemu rade.

Što bismo kao društvo mogli i trebali poduzeti da se poboljša suživot s Romima u Međimurskoj županiji i Hrvatskoj općenito?
Naši Romi su naši sugrađani i svi smo odgovorni za poboljšanje suživota, uključujući i Rome. Tradicionalni način života romske zajednice je gotovo pa nestao, mislim na nekadašnji način koji je uključivao poštivanje starijih, međusobnu pomoć, rješavanje problema u zajednici…

Današnji način života sa svim blagodatima kao što su dobri stambeni uvjeti, automobil, posjedovanje kućanskih aparata, zabava sa TV ekrana i slično žele imati i romska djeca i mladi te neki od njih odabiru krivi način dolaska do toga. Romska zajednica ima veliki problem sa djecom i mladima kojima nisu uspjeli prenijeti nove vrijednosti za današnji suživot i općenito način života koji želi svako ljudsko i društveno biće.

Ostale su one vrijednosti koje ne smatramo vrijednima, kao što je rano stupanje u veze, veliki broj djece i nedostatak bilo kakvog plana u životu za sebe svoju obitelj, a za današnji način života je to neprihvatljivo. Konkretno u našoj županiji moramo poduzeti sljedeće: svu romsku djecu od treće godine uključiti u vrtić, moramo osnovati Centar za pružanje usluga u zajednici koji bi svojim mobilnim timom stručnjaka pružao intenzivne usluge na terenu u obiteljima koje nemaju odgojne kapacitete, moramo imati pružatelja usluga za djecu i mlade koji su već počeli kazneno i prekršajno djelovati, tako da se mogu izvršavati odgojne mjere…

Ja sam stručnjak za socijalnu skrb pa su moji prijedlozi iz perspektive socijalne skrbi. No, za poboljšanje situacije, koja je sada nezadovoljavajuća, potrebno je uključenje svih društvenih sektora: obrazovanja, zdravstva, policije, lokalne zajednice, pravosuđa i socijalne skrbi.

Nikad ista cesta!

Kako provodite slobodno vrijeme?
Brinem o kućanstvu, volim biti u prirodi, čitam.

Što vas može rasplakati?
Teške situacije u mojoj obitelji.

Omiljene životinje?
Pčele.

Vjerujete li u ljubav na prvi pogled?
Nekome se to možda i dogodilo.

Što je najvažnije u vezi?
Ljubav, povjerenje, stabilnost partnera, kompromisi, a dobro dođe i novac.

Što ste oduvijek željeli učiniti, a niste?
Naučiti koristiti mašinu za šivanje.

Što vam je draže: kuhati ili jesti?
Volim i kuhati i jesti.

Omiljeno jelo?
Ono koje me dočeka kada dođem doma.

Omiljeni kolač?
Svi kolači su mi omiljeni, na moju žalost! (smijeh)

Omiljeni način opuštanja?
Hodanje, vožnja bicikla, pa čak i peglanje.

Vaš idealni odmor je…
… putovanje sa suprugom, koji nikada ne vozi po istoj cesti.

Prava žena nikad ne smije…
… zaboraviti iskoristiti svoju moć!

Gdje se vidite za 10 godina?
… živa i zdrava, nadam se, bilo gdje, tamo gdje je meni i mojima dobro.

Mali ženski razgovori

Po prvi put dodijeljene volonterske nagrade “Petra Horvat” studentima sestrinstva na Sveučilištu Sjever

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Studentima Odjela sestrinstva koji su ostvarili najveći broj volonterskih sati u akademskoj godini 2022/2023 u Sveučilišnom centru Varaždin Sveučilišta Sjever 14. prosinca dodijeljene su, po prvi put, volonterske nagrade.

Novoutemeljene volonterske nagrade studentima koji nesebično pronalaze vremena za volontiranje u Općoj bolnici Varaždin, na javnozdravstvenim akcijama i sportskim događanjima, udrugama za djecu i osobama s invaliditetom nose ime Petre Horvat, prije dvije godine tragično preminule studentice Sveučilišta Sjever, mlade žene koja je za svog kratkog života ostavila trajan trag dobrote, nesebično darujući svoje vrijeme za volontiranje i humanost. „Vjerujem da bi danas Petra bila ponosna na sve svoje mlade kolegice i kolege koji uz studentske obveze pronalaze vrijeme za volontiranje. „Nema tog dobrog djela koliko god malo bilo koje je učinjeno uzalud“, stara je uzrečica koju iz dana u dan potvrđuju i marljivi studenti Sveučilišta Sjever koji slobodno vrijeme nesebično daruju čineći brojnima svakodnevicu ljepšom. Dobitnici volonterske nagrade koja nosi Petrino ime, siguran sam, nastavljat će i njenu misiju pomoći i baviti se uspješno poslom kojeg je i ona voljela“, istaknuo je na prigodnoj svečanosti prorektor Sveučilišnog centra Varaždin prof. dr. sc. Damir Vusić.

 „Vaš angažman i doprinos u javnozdravstvenim, socijalnim i sportskim aktivnostima svjetlo su koje obasjava put drugima i čini razliku u njihovim životima.  Hvala vam na vašoj nesebičnosti, inspiraciji i ulozi koju igrate u stvaranju boljeg svijeta. Petra je ostavila neizbrisiv trag kroz svoju nesebičnu predanost kao volonterka, uvijek spremna pružiti pomoć i podršku drugima. Kao studentica, njena strast prema učenju bila je zarazna, potičući inspiraciju kod ostalih kolega. Kao prijateljica, bila je oslonac i osoba od povjerenja, uvijek spremna saslušati i pružiti podršku i ljubav. Osobno sam imala privilegiju biti njezina nastavnica i mentorica na završnom radu te sam tako bila svjedok njenog neumornog truda i beskompromisne posvećenosti. Petra zadužila si nas svojom osobnošću i dobrotom. Utrla si put kojim nam je ići“, prisjetila se svoje studentice pročelnica Odjela za sestrinstvo izv. prof. dr. sc. Marijana Neuberg.

Dodjeli nagrada kojima je nazočila i Petrina obitelj, čiji su članovi zahvalili Sveučilištu Sjever na sjećanju na njihovu prerano preminulu Petru, mladu ženu koja je imala velike planove i ambicije, te posebice što će njeno ime nositi nagrada za mlade volontere i u budućim generacijama Sveučilišta Sjever. Petra Horvat bila je ambiciozna, hrabra i predana svojim ciljevima. Bila je odlična učenica tijekom školovanja i predana studentica studija Sestrinstva. Uz studentske obveze radila je i niz poslova zarađujući vlastiti novac, a nesebično je dijelila svoje znanje i dajući instrukcije. Po završetku fakulteta zaposlila se kao medicinska sestra, a upravo zahvaljujući predanom radu ubrzo je postala glavna sestra u domu za odrasle osobe  s psihičkim poteškoćama Bistričak u Jalžabetu. Volontirala je u udrugama, a sa svojih 24 godine bila je udomiteljica četvero mališana. Pokazivala je suosjećanje prema svakoj osobi, a energiju usmjeravala prema dobrobiti drugih.

Župan Varaždinske županije Anđelko Stričak čestitao je volonterima na radu, dodajući „kako su zalog za još bolju budućnost“. “Zahvaljujem vam i u ime Varaždinske županije na vašem velikom srcu za dobra djela i nadam se da ćete tu želju za pomaganjem zadržati i kada napustite Sveučilište Sjever i započnete svoje profesionalne karijere“, istaknuo je župan Stričak koji je na kraju svečanosti najavio kako će posthumno Petri Horvat biti dodijeljena nagrada za životna djela Varaždinske županije.

Luka Lipovac, Marko Pavlenić, Paula Kontek, Matija Kuzmić, Marta Bermanec, Ksenija Vitelić, Iva Lovrinović, Tena Funjak, Klara Mlinarić, Helena Sever, Marko Pavlenić, Mihaela Andrašek, Amanda Milković, Tena Dežić, Lorena Zebec, Ana Bubnjar, Ana Polančec, Glorija Matanović, Karla Herman, Adriana Mlinarić i Ines Kučko prvi su dobitnici nagrada za volontiranja „Petra Horvat“ za predani volonterski rad u prošloj akademskoj godini. „Volimo volontirati i rado se odazivamo svim akcijama od obilježavanja dana vezanih uz zdravlje, pomaganja ako zatreba u organizaciji i provođenju događanja, zapravo kad god se ukaže prilika i stvarno nam nije teško. Pozvali bi i druge da nam se pridruže“, istaknuli su studenti sestrinstva Iva i Luka, dodajući kako se za volonterstvo uvijek pronalazi vremena uz studentske i druge obveze.

Inače, u prošloj akademskoj godini studenti volonteri – studenti sestrinstva Sveučilišta Sjever odradili su ukupno 2000 volonterskih sati. I u ovoj akademskoj godini marljivo rade, pa su tako nedavno značajno doprinijeli smanjenju listi čekanja u Općoj bolnici Varaždin na čemu im je i na ovoj dodjeli nagrada zahvalio ravnatelj Opće bolnice Varaždin dr. sc. Damir Poljak.

Nastavite čitati

Mali ženski razgovori

“Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam: sve ružno ‘deletam’!”

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

– Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim – ističe Sonja Tošić-Grlač. Uzor su joj pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi, a male stvari čine je sretnom i ispunjenom.

Sonja Tošić-Grlač rođena je u svibnju 1963. godine u Čakovcu. S roditeljima i bakom živjela je u Šenkovcu sve do početka studija. Prva četiri razreda osnovne škole završila je u Područnoj školi Šenkovec, a više razrede u III. osnovnoj školi Čakovec.
Srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Srednjoškolskom centru Čakovec, nakon kojega je upisala Filozofski fakultet u Zagrebu te postala profesorica jugoslavenskih jezika i književnosti.

Na večeru bi rado s Vedranom Mlikotom, ali i Danielom Craigom, da jednu večer i ona bude Bond djevojka

– Zaposlila sam se već kao apsolventica i radila kao prof. hrvatskoga jezika u raznim školama na zamjenama, a stalno radno mjesto ukazalo se u Knjižnici i čitaonici Čakovec te je u tom pravcu krenula i moja profesionalna karijera. Magistrirala sam, a kasnije i doktorirala informacijske znanosti, a profesionalni put me od narodne i školske knjižnice odveo u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu pa natrag, u Međimursku županiju. U profesionalnom smislu prošla sam mnogo toga, stalno učila i usavršavala se, imam sreće što sam uvijek imala potporu radne sredine i otvorene putove napredovanja – kaže Sonja Tošić-Grlač, pročelnica županijskog Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb, predavačica na Međimurskom fakultetu u Čakovcu i predsjednica Upravnog vijeća Županijske bolnice Čakovec.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Otvorena, jednostavna, spremna pomoći.

Koja je najljepša stvar u poslu kojim se bavite?
Volim posao koji radim, svoj kolektiv i kada ujutro dođem u ured, upalim radio i komp, sretna sam i zadovoljna. Ali uvijek postoji i ono najljepše, a to je kada s kolegicama iz REDEA-e pišemo projekt. Zadužena sam za ideju i njezin razvoj, za tekstualne podloge struke koju znam, a one ostalo. Uigrana smo ekipa, vrlo smo slične i uvažavamo se. Timski rad za udžbenik. To su dani razgovora, promišljanja, ima i šale i smijeha, ali i muke. Kad projekt prođe, našem veselju nema kraja. Jedan sam dan srela na ulici bračni par u majicama našeg projekta 54+, mahnuli su mi i nasmijali se. To je pravi uspjeh i lijepa stvar.

Kino ili kazalište?
I jedno i drugo. Volim filmove, vrlo često idem u kino, što nije ni čudo jer sam jedna od prvih ŠAF-ovaca. Edo me naučio gledati i promišljati filmski. Skoro uvijek sjedim u „kazališnom autobusu“ i s ekipom idem na predstave u Zagreb.

Buket ili bombonjera?
Volim i cvijeće i slatko, ali ipak buket. No, dobila sam ja na poklon već i buket od bajadera!

Kojoj se uspomeni uvijek vraćate?
Ovisi i o mojem raspoloženju ili situaciji. Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam, sve ružno deletam. Najdraže su mi uspomene s obitelji. Zajednička druženja puna različitih dogodovština, veselja i ljubavi. Tu su i uspomene s putovanja te planinarenja s prijateljima… Vrlo se rado vraćam uspomenama s bakom.

Najljepše mjesto na svijetu je…
Svakako sam lokalpatriotkinja i volim Međimurje, svoj grad i Šenkovec. Kad upoznam sva ona mjesta koja još želim vidjeti javit ću vam rang-listu, a zasad dominiraju Pariz, New York, Brugge, vrh Tuhobić, Nerezine, Szenteindre… Ispada da mi je svugdje lijepo.

Tko vam je uzor u životu?
Nikakve „face“ nisu mi uzor. Moji su uzori pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi. Moj tata, pošten, miran, vrijedan čovjek koji je volio ljude, nikada zavidan, jednostavno predivan. Moja mama koja s 81 godinom radi na vrtu, brine o sebi, vesela i pozitivna, motivirana za svakakve radove po kući i gruntu, puna energije, peče najfinije „mini zdigane“ kolače. Volonterke, moje kolegice iz udruge „Pomoć neizlječivima“. Kolege planinari koji voljom i svojom unutarnjom snagom osvajaju vrhove. Imam oko sebe predivne ljude, čiji utjecaj rezultira boljom verzijom mene same te postiže da dosegnem i ono za što mislim da mi je nedostižno.

Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
S Vedranom Mlikotom, da mi priča o Himalaji, te s Danielom Craigom, da jednu večer budem i ja Bond djevojka!

Omiljeni glazbenik?
Moj sin svira gitaru i sve svoje nade polažem u njega!

Koju pjesmu uvijek s guštom otpjevate?
Nisam karaoke tip, kaže se „nemam sluh“, tako da sam tu vrlo slaba. Volim sve međimurske pjesme i pjevušim kada me nitko ne čuje.

Knjigu koju biste rado još jednom pročitali?
Nikad ne čitam iznova, ali možda jednoga dana, i to će biti „Vodoriga“ Andrewa Davidsona i „Djevojka s bisernom naušnicom“ Tracy Chevalier. Postoje knjige koje ponovo iščitavam, ali one i jesu takvo štivo, kao „Žene koje trče s vukovima“ Clarisse P. Estes.

Što vas najviše usrećuje u životu?
Moja sreća je zdravlje: kada sam zdrava, mogu sve. Možda se čini kao floskula, ali kad si član uprave bolnice i kad vodiš zdravstveni sustav, vidiš da je to jedina istina. Ne tražim veliku sreću, svaki dan male stvari čine me sretnom i ispunjenom. Kad ujutro sjednem u auto s kolegama i krenemo na planinarenje, jako sam sretna osoba. Kad nekamo putujem, kad sin položi ispit, kad je nakon dugog vremena došla moja sestrična iz Bosne i bila s mojom mamom mjesec dana te smo se zajedno provodile, kada dobijem lijepi poklon ili nekome pomognem, kada dobro odradim posao… Poslovica kaže: „Imati dostatno – to znači sreću, imati više nego dostatno je štetno.“

Koji ste najbolji savjet primili i tko vam ga je dao?
Moja prijateljica Zlata, koja je nažalost umrla, bila je moj najveći i najbolji savjetodavac. Zlata je bila starija od mene, zajedno smo jedno vrijeme radile i ostale prijateljice. Ona je bila u prednosti, u životu je jedan dio toga već obavila, a ja sam išla za njom i ona me savjetovala iz svog iskustva. Znala je zapisivati njoj „pametne“ rečenice iz knjiga pa smo o njima razgovarale. Njezini su savjeti bili „zdravi“. Učila me koji su odnosi u životu najvažniji, ukazala na to da sitnice čine život važnim, da trebamo stvarati sami svoje radosne trenutke. Uvijek mi je govorila: „Pusti ih, budi svoja, dobra i dobro radi!“

Najljepša uspomena iz djetinjstva?
Voljela sam sjediti na stepenicama i čitati, biti u svome svijetu. Skitati se po ulici, od susjeda do susjeda. Onda su tu autobus na daljinski koji mi je tata kupio u Austriji, beba koja plače i trepće, prvi kožni „tregeršos“, odlazak s roditeljima vlakom u Varaždin, prvi nastup na priredbi za dječje darove za Djeda Mraza, u nižim razredima sam bila u glumačkoj družini i zaboravila tekst kada sam nastupala, bratić me vodio u šumu piti prepeličja jaja, sanjkanje na Blažonovu bregu, prve tuče, prve simpatije, prve jedinice…

Što uvijek nosite u torbici?
Crveni ruž, kremu za ruke, kišobran, lijekove i, naravno, novčanik. Uvijek mi je torba malo veća pa stane i sendvič, voće, voda….torba mi je uvijek teška.

Najljepši trenutak u životu?
Ponedjeljak poslijepodne, kišilo je, rodio se Karlo.

Što smatrate svojim primarnim životnim pozivom?
Ovo je pitanje kao iz „life coaching“ treninga. Tamo dobijete odgovor: „Pronađite ravnotežu između poslovne i privatne sfere života.“ Pronađite u svom poslu ono što ga može učiniti pozivom. Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim!

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje