Marko Vučenik, grafički dizajner i fotograf, dobro je poznato ime i lice u glumačkome svijetu. Mnoga poznata imena s kazališnih dasaka i televizijskih ekrana prošle su ispred njegovog foto objektiva, sve da bi im ovaj mladić iz Donje Dubrave napravio savršeni „headshot“, odnosno, portret.

– Fotografiranje glumačkih „headshotova“ je započelo potpuno neplanirano, kao i većina dobrih stvari u mome životu. Počeo sam razmišljati koju bih rasvjetu nabavio pa sam tražio na internetu najbolje rješenje te zaključio da bi mi tata, koji je majstor za kućne poslove, mogao izraditi „beautylight“ rasvjetu. Ja sam mu isprintao primjer s interneta, a on je meni za desetak dana napravio rasvjetu. Nakon nekoliko mjeseci javila mi se glumica Ivana Horvat koja je trebala „headshotove“. Uzeo sam tu rasvjetu i tako su nastale moje prve takve fotografije koje su fenomenalno prošle, u smislu da ih je jako puno ljudi primijetilo. Tada sam nabavio i platna za pozadinu pa u stanu fotografirao glumce Amandu Prenkaj, Taru Rosandić, Petra Cvirna, Tenu Nemet Brankov, Danijelu Pintarić… i mnoge druge. Sve je započelo kao neka dobra zezancija i druženja, ali se polako pretvorilo u zarađivanje džeparca, a sada i u još nešto ozbiljnije. Zbog portretiranja kod mene u Zagrebu dolaze glumci iz cijele Hrvatske, Osijeka, Varaždina, Rijeke, Pule, Splita… – ispričao nam je Marko Vučenik, koji je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu na Studiju dizajna diplomirao smjer Vizualne komunikacije.

Na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu na Studiju dizajna diplomirao je smjer Vizualne komunikacije

Od početka 2011. godine je član Hrvatskog dizajnerskog društva te radi kao freelance grafički dizajner i fotograf. Održao je i četiri samostalne fotografske izložbe, od kojih je zadnja 2016. postavljena u Galeriji Muzeja Međimurja Čakovec. Početkom ove godine njegove četiri fotografije izložene su u bečkoj Hinterland Galerie, dok je jedna fotografija pronašla mjesto i u galeriji Caballero Fabriek u nizozemskom Haagu.

– Profesionalni smisao za fotografiju otkrio sam na drugoj godini fakulteta 2006. godine, uz mentorstvo profesora Stanka Hercega i njegove asistentice Aleksandre Dabanović. Još uvijek se sjećam kada sam kupio prvi analogni Canon fotoaparat, Kodakov dijapozitiv film i ispucao 80 posto prvog filma na pejzaže u Međimurju kada sam došao doma za vikend. Tada su mi kolege s klase govorili da ću fotografirati za National Geographic jednoga dana, ali mene je sve vuklo prema portretnoj fotografiji. Kasnije je moj mentor bio prof. dr. Krešimir Mikić, a kao osobe koje su mi davale fotografske savjete, ali mi nisu bili mentori, istaknuo bih predivnu Mariju Braut iz tzv. Zagrebačke škole fotografije, koja je učila kod legendarnog Toše Dapca. Dala mi je nekoliko životnih savjeta, ali i pričala vlastite anegdote kada je, primjerice, fotografirala glumicu Elizabeth Taylor na Brijunima. Istaknuo bih i dragog mi fotografa Stanka Abadžića, s kojim sam nedavno bio na kavi i kupio njegovu knjigu o fotografiji. Mislim da bih i od njega mogao naučiti puno jer posjeduje estetiku koju iznimno cijenim i kojoj težim kao fotograf – priča nam Marko.

Kava pa posao

Iako u javnosti o glumcima stoji mišljenje da je riječ o prilično zahtjevnim osobama, Marko nema takvih iskustava.

– Glumci su poprilično estetski zahtjevne osobe i znaju što žele. Ali tako i ja puno naučim. S glumcima mi je puno lakše raditi nego s glazbenicima jer su profesionalniji pred kamerom, spontaniji i skloni improviziranju, tako da radimo puno brže i dobijemo više. Ako se dogodi da netko od njih ima manje iskustva pred kamerom, onda im dijelim savjete, a oni ih rado prihvaćaju. Oko najbolje fotografije se brzo složimo, obično ju ja odaberem i obradim, pa na kraju i objavim.

U opuštenoj atmosferi nastajanja portreta rode se i brojne anegdote.

S glumcima je puno lakše raditi jer su profesionalniji pred kamerom, spontaniji i skloni improviziranju

– Sjećam se totalne zafrkancije s Amandom Prenkaj, tolike da smo snimili nekoliko Instagram videa. Baš smo se zezali od početka do kraja i uopće nismo fotografiranje shvaćali ozbiljno. I dan-danas nam izlaze te fotografije za potrebe promocije, primjerice njezina animiranog filma „Čudesni park“. Izdvojio bih i snimanje s Leonom Paraminski, koja je imala manje od sat vremena za kavu i snimanje pa smo toliko ubrzali snimanje da mi je to postala praksa. Nakon toga mi snimanja sa svima traju manje od sat vremena. S Anom Vilenicom sam puno duže pio kavu i pričao pa smo morali skratiti fotografiranje jer smo previše vremena potrošili na druženje i razgovor.

Fotografije koje nastaju pred Markovim objektivom glumci koriste za IMDB stranicu, životopis, promocije, audicije, časopise i internetske portale.

– Nedavno mi je fotografija glumca Marka Petrića izašla preko cijele stranice u modnom časopisu Elle, za što sam dosad mislio da je nemoguće – ponosan je Marko Vučenik.

Nove izložbe

U vrijeme kada i oni sa stalnim zaposlenjem žive u egzistencijalnoj neizvjesnosti, kako jedan slobodni umjetnik uspijeva opstati?

– Ja kao freelancer ne pristajem puno na kompromise, no, sada mi je želja započeti fotografirati velika vjenčanja i jedno sam već uspio dogovoriti. Kao fotograf vjenčanja vikendima mogu si priuštiti izlete u artističke vode, raditi nekomercijalnu fotografiju. Trenutno radim i kao grafički dizajner. Kamo će me sve to odvesti, ne znam, ali sviđa mi se smjer u kojem idem i imam osjećaj da sve dolazi na svoje mjesto.

Nakon što su mu fotografije izložene u Beču i Haagu, Marko na tome ne planira stati. Putem interneta traži mogućnost prijave i na druge internacionalne izložbe diljem Europe.

– Kriteriji su strogi, ali ako mi je uspjelo s ove dvije, možda uskoro moje fotografije budu izložene i u Berlinu, Ateni… Polako, ali sigurno! Nažalost, u Hrvatskoj si sretan kada ti fotografije budu izložene nekoliko dana, a kamoli tjedan ili mjesec dana, tako da trenutno mojih fotografija u stalnom postavu nema, no jedna je moja fotografija trajno izložena u kafiću Stars u centru Koprivnice – zaključuje Marko Vučenik, čiji se radovi lako mogu pratiti putem društvenih mreža.

S većinom sam “kliknuo na prvu”

Uistinu je respektabilan popis glumaca s kojima si do sada radio. Tko ti je ostao u najboljem sjećanju, s kim si „kliknuo na prvu“?

– Zvuči kao kliše, ali s 98 posto njih kliknem na prvu i onda se kemija prenese na naše fotografije. Ovih dva posto se mora dogoditi. Tada su fotografije lošije, i dalje za upotrebu, ali imaju slabiji odjek. Od zadnjih nekoliko koje sam radio posljednjih nekoliko mjeseci, istaknuo bih glumca Marka Petrića te glumice Taru Thaller i Mirelu Videk Hranjec, koja je ujedno i međimurska snaha pa se očito kužimo na više razina. Teško mi je izdvojiti sve, ali svi imaju neku dragu crtu u sebi pa dogovorimo i vanjski shooting u prirodi te se nastavimo družiti i privatno, zovu me na predstave, premijere…