Inicijator ACT Grupe Teo Petričević

Poduzeća kojima upravljaju radnici, nema vertikalne strukture upravljanja, profit nije prioritet… Sve ovo djeluje kao utopija.

Da je i Teo Petričević mislio isto, danas bi na burzi rada bilo 45 radnika više, marginalizirane skupine i dalje bi bile samo “smetnja” na tržištu rada, a devet poduzeća ACT Grupe samostalno bi se borilo s krupnim kapitalistima. Ali, ovaj bivši punker, koji veli da je upravo vrijednosti iz priče punka i solidarnosti pretočio u poduzetništvo, nije se obazirao. Petričević je danas magistar poslovnih znanosti, koji je prije diplome u Mariboru sakupio indekse još sedam fakulteta – poljoprivrednog, prometnog, građevinskog, rudarsko-tehnološkog, ekonomskog i multimedije. Na svakome je naučio toliko da bi shvatio – da ga to ne zanima. Od kad je ušao u poduzetničke vode to je bilo “to”. Ali ne s planom klasičnog poduzetnika. Priča koja ga je odmah zaintrigirala bila je društvena ekonomija. – Uzajamnost, temelj brige za društvenu zajednicu, solidarnost… to je prisutno u kompletnom sektoru društvene ekonomije, pa i društvenim poduzećima. S tim da je društveno poduzetništvo jedan segment društvene ekonomije koji inzistira na ekonomskoj demokraciji – znači, pravu zaposlenika da sudjeluju u donošenju svih odluka, pojašnjava Petričević. O “svom” konzorciju veli: – ACT Grupa je konzorcij organizacija i pojedinaca koji promiču, razvijaju i unapređuju društveno odgovorno ponašanje i poslovanje, društvenu i solidarnu ekonomiju, društveno poduzetništvo i civilno društvo.
Ovo što radite sigurno nije otkrivanje tople vode. Vani zadruge rade već odavno. Otprilike bismo mogli čak reći da je to povratak nekim ranijim vrijednostima koje su s vremenom zamijenili neki novi sistemi. Neće li vas zapravo prozvati da zagovarate socijalizam u svijetu kojim dominira kapitalizam? Dakle, „srušiti kapitalizam“ ili pomiriti socijalizam i kapitalizam?
Svojim djelovanjem pokušavamo pokušavamo pomiriti socijalizam i komunizam. Razvijamo dobru ekonomiju, razvijamo poslovne modele, koji pokušavaju uspostaviti ravnotežu ekonomskog, okolišnog i društvenog utjecaja djelovanja u lokalnoj zajednici. Vođeni smo “trendom” razvoja  društvene ekonomije u cijelom svijetu. Danas taj sektor predstavlja 11 posto ukupne ekonomije Europske unije.
Što konkretno podrazumijevate pod „društvenom ekonomijom“?
Rad svih onih organizacija koje djeluju između privatnog profitnog, privatno-neprofitnog i javnog sektora, za opće dobro. Dakle, govorimo o poduzetničkom djelovanju organizacija koje za cilj imaju riješiti probleme u lokalnoj zajednici. U organizacijama društvene ekonomije nema vertikalnih struktura upravljanja. Ekonomska demokracija, pravo zaposlenika da sudjeluju u donošenju svih odluka, jedan je od bitnih načela djelovanja.
Kako uopće može uspijevati tako nešto u ovom, totalno materijalistički orijentiranome društvu?
Pola svjetske populacije živi od rada zadruga, koje su jedan od pojavnih oblika organizacija u sektoru društvene ekonomije.  Velike zadružne organizacije, poput španjolskog Mondragona koji danas zapošljava više od 100.000 osoba, pokazuju kako je djelovanje u današnjem kontekstu, ali u drugačijem vrijednosnom sustavu moguće.
Želite mi reći da u Hrvatskoj raste socijalna osviještenost?
Generalno, da. Imamo dobrih primjera posljednjih nekoliko godina. Na primjer, ITAS Prvomajska iz Ivanca primjer je radničke borbe za svoja temeljna ljudska prava i zajednicu. Sredinom 2000-tih restrukturirali su se iz klasičnog privatnog poduzeća u radničko. I danas  funkcioniraju odlično, koliko je to moguće u hrvatskom kontekstru. Dakle, kad radnici uzmu stvar u svoje ruke i nemaju skrivenih namjera, primjer su organizacije koja pokazuje da je uspjeh moguć. Praksa pokazuje da u malim sredinama, kad ljudima voda dođe do grla pa se udruže, počne drukčije razmišljati.

Mržnja

Jedno od novih poduzeća Konzorcija je Poljoprivredna zadruga Domaći vrt. Zapošljava marginalizirane skupine, konkretno Rome. Hoće li ostati dio projekta ili imaju šansu stalnog zaposlenja?
Socijalna poljoprivredna zadruga Domaći vrt uzela je u zakup od Međimurske županije bivše vojne poligone, koji su 20 godina stajali neiskorišteni. Godišnji najam je oko 8.000 kuna. Trenutno obrađuju 13 hektara zemlje, uz manju proizvodnju na imanju Bernarde Orehovec. Zadruga je uspjela povezati nekoliko ekoloških proizvođača s područja županije s kojima se planira proizvodnja i plasman na tržište. Kroz projekt samozapošljavanja zadruga planira u prvoj fazi stalno zaposliti  četiri Roma. Zadruga je rezultat projekta uključivanja Roma/Romkinja na tržište rada kroz biodinamičku poljoprivredu. IAP projekt završava 31. srpnja, ali oni će biti zaposleni već u ovoj fazi, nakon koje koje ćemo probati uključiti u radne procese i preostalih 20-ak Roma/Romkinja  koji su završili edukaciju.
Evo, iz prve ste ruke imali priliku vidjeti kako Romi rade. Jesmo li mi narod koji gaji predrasude o Romima kao neradnicima koji samo žive od socijalne pomoći?
Prepuni smo predrasuda, nažalost. Romi i Romkinje su motivirani i zainteresirani za rad, ali totalno razočarani u sustav, što ne čudi. Zadruga, čiji su korisnici članovi i zaposlenici, trebala je osam mjeseci da riješi jedan administrativni problem. U Međimurju je situacija jako loša. Posljednja dva, tri mjeseca nisam pročitao niti jednu pozitivnu riječ o Romima – bilo da rade ili ne, o onima koji su završili školu – srednje ili visokoškolsko obrazovanje…Samo mržnja, totalna mržnja diskriminacija na svim razinama. To će nam se svima sigurno obiti o glavu, vrlo skoro. Kao –  to su „ciganska posla“. Imali smo već jako puno situacija gdje su i neki dužnosnici u javnom sektoru govorili o cijeloj priči u negativnom kontekstu. Iako oni, naravno, deklarativno uvijek pružaju podršku. Ali u razgovorima između četri zida je situacija totalno drugačija.
S kojim još marginaliziranim skupinama radite?
Prvenstveno pripadnicima nacionalnih manjina, osobama s invaliditetom, ženama starijima od 55 godina i  mladima.
I, gdje ih vidite, na kojim radnim mjestima?
Neke žene i osobe s invaliditetom već su zaposlene u socijalnoj zadruzi Humana Nova. U ACT Kontu – knjigovodstvenenom servisu – sve tri zaposlene knjigovotkinje su osobe s invaliditetom. Sada razvijamo Restoran i catering Domaće jelo, koji će zapošljavati osobe s invaliditetom. Planirali smo ga otvoriti u svibnju, ali eto, opet, birokracija i procedura.

Kad radnici uzmu stvar u svoje ruke i nemaju skrivenih namjera, pokazuju da je uspjeh moguć

Najavili ste Strategiju razvoja društvenog poduzetništva od 2014. do 2020. godine. Što je s tim?
Nacrt Strategije je zgotovljen, provedeno je internetsko savjetovanje i nekoliko javnih rasprava u šest, sedam hrvatskih gradova. Sredinom lipnja održat će se finalna javna rasprava u Zagrebu što znači da za najkasnije dva tjedna očekujemo raspravu Vlade o Strategiji te njezino usvajanje. Cilj Strategije je uspostaviti institucionalni i financijski okvir za razvoj društvene ekonomije i društvenog poduzetništva u Hrvatskoj.
Ovo što radite sigurno nije otkrivanje tople vode. Vani zadruge rade već odavno. Otprilike bismo mogli čak reći da je to povratak nekim ranijim vrijednostima koje su, s vremenom, zamijenili neki novi sistemi.
Tako je. Sve one vrijednosti koje su nekada bile temelj djelovanja, naročito u zadrugarstvu – solidarnost, uzajamnost, briga za zajednicu… – vraćaju se u poslovne i druge organizacije. Ljudi polako shvaćaju važnost održivog poslovanja i razvoja.

Ministar ne razumije

Kako politika „gleda „ na vas? Ne vjerujem da im baš paše da uvedete neke kriterije koje bi onda ljudi mogli očekivati, osobito u javnim poduzećima.
Postoji izazov s donositeljima odluka, a to je njihova nezainteresiranost i nerazumijevanje. To je vidljivo i do razine ministara. Ono što predstoji je svakako nužnost njihovog informiranja i kontinuirane edukacije. Nažalost, ni javnost, građani i građanke ne razumiju i još ne vide vrijednost ovakvih priča. Tu svakako, već kao potrošači, trebamo propitati svoj vrijednosni sustav i mijenjati ga u što kraćem roku.
Možete li najsažetije i najjednostavnije pojasniti društveno poduzeće?
Društveno poduzetništvo su poslovni pothvati koji se temelje na načelnima društveno, ekološki i ekonomski održivog poslovanja, usmjereni stvaranju dobiti koja se u cijelosti ili dijelom reinvestira za dobrobit zajednice. Vrlo važno je razumijeti da društvena poduzeća rješavaju lokalne probleme  i potrebe. Dakle, to nisu klasična poduzeća koja, u najvećem broju slučajeva, djeluju s ciljem maksimiziranja profita za vlasnike i investitore te dodatno stvaraju nove probleme u zajednici. Društvena poduzeća pokazala su se kao važan stabilizacijski faktor u vrijeme ove krize, naročito u kontekstu stvaranja novih prostora za zapošljavanje marginaliziranih skupina.
Neprestano se žalimo na nezaposlenost koja je veća nego ikada, siromaštvo raste, jedna smo od rijetkih zemalja koja nije, niti se očekuje da će tako brzo izaći iz recesije. I onda kad netko nađe model, suoči se s besmislenim birokratskim preprekama. Koje su najapsurdnije?
Jako puno je negativnih primjera. Recimo, različito tumačenje propisa i zakona. Jedan ured ili državna institucija veli jedno, drugi ga demantira.

Romi i Romkinje su motivirani za rad, ali i razočarani u sustav

Možete navesti najbanalniji primjer?
Na primjer, pri Uredu državne uprave u Varaždinskoj županiji zatražili smo dozvolu za otvaranje dućana Humane Nove u Varaždinu 2012. godine. Predani su svi papiri, no slučaj je bio negativno rješen. Procedura je pokrenuta, obaviješteni su Ministarstvo gospodarstva i druge relevantne institucije. Nažalost, djelatnik Ureda krivo je protumačio odredbe Zakona o trgovini. Zadruga je već utrošila novac na promociju, zakup prostora i drugo. Skoro mjesec dana kasnije, nakon desetak dopisa s jedne, druge i treće strane, dobili smo ispriku. Naravno, samo usmenu. To krivo tumačenje koštalo nas je novaca, vremena, korisnika i klijenata.
Utječe li na vaše planove to što je zemlja još uvijek u recesiji?
To se jako osjeti. Društveni poduzetnici još nemaju dovoljan pristupk tržištu, jer konkurentska poduzeća u istom sektoru imaju puno više kapitala za te aktivnosti. Kako danas djeluju kao mješavina poslovne, socijalne i humanitarne organizacije, suočavaju se još uvijek s brojnim upravljačkim preprekama i izazovima, pa se financijska sredstva prvenstveno usmjeravaju u te poslovne procese. Društvena poduzeća tek trebaju stvoriti tržište, no, kao što sam već naglasio, tu su ključni potrošači. A mi kao potrošači trenutno imamo krive stavove i krivi vrijednosni sustav. Nama je svejedno hoćemo li kupiti traperice koje je radio klinac za šaku riže u Pakistanu ili ćemo dati 10 kuna više za komad odjeće koje je u Hrvatskoj proizvela i sašila osoba s invaliditetom.
Zadruge su u svijetu već desetljećima normalna stvar. Što smo čekali?
Ljudi su bili razočarani u onaj prijašnji sustav zadrugarstva. Imali su loša iskustva – sjetimo se na primjer štedno-kreditnih zadruga. Danas još uvijek djeluju neke tradicionalne zadruge, ali nije to – to. Trenutno je u Hrvatskoj registrirano 1.100 zadruga s jedva nešto više od tri tisuće zaposlenih.
Dakle, vaša je namjera ponovno uvesti zadrugarstvo kao velik i bitan segment tržišta?
Nama su najvažnija zadružna načela – da imamo autonomiju upravljanja, dobrovoljno i otvoreno članstvo, da se brinemo za zajednicu, za zaposlenike, da pravedno distribuiramo dobit… Zadrugarstvo želimo promovirati, i to radimo, kao održivi oblik poslovanja. Na primjer, u Europi potrošačke zadruge, gdje su potrošači direktno uključeni kao članovi, vlasnici i klijenti zadruge, normalna su pojava. Primjerice, potrošačka zadruga The Corporative iz Velike Britanije danas broji osam milijuna članova. Potrošačke zadruge  nastaju s ciljem jeftinije nabave roba i usluga za članove, vlasnike. Direktno se radi s proizvođačima. Apsurd je da Hrvatska nema registriranu i funkcionalnu niti jednu potrošačku zadrugu. No danas djeluje 30-ak grupa solidarne razmjene – postoji i GSR u Varaždinu – koje su po meni korak ka formiranju potrošačkih zadruga.

Nama je svejedno hoćemo li kupiti traperice koje je radio klinac u Pakistanu ili ćemo dati 10 kuna više za tkaninu proizvedenu i sašivenu u Hrvatskoj

Netko mi je nedavno rekao da, ako već nešto ne znamo, valjda barem znamo prepisati… Kako tumačite da nitko prije vas nije „ušao“ u to?
Mediji bi tu mogli odigrati ključnu ulogu. Važno je prezentirati i promovirati i dobre gospodarske primjere, a ne samo loše. Na primjer, u EU djeluje 4.200 financijskih institucija,   kreditne u nije i štedno-kreditne zadruge. Mi u Hrvatskoj nemamo niti jednu koja svoje djelovanje temelji na zadružnim načelima. 20-ak godina čekali smo na inicijativu pokretanja prve etične banke u Hrvatskoj. Takvoj inicijativi sada treba dati maksimalnog medijskog prostora kako bi svaki građanin i građanka imao informaciju i mogao donijeti odluku o davanju podrške inicijativi. U tkavim okvirima, dobra ekonomija razvijala bi se puno brže.
Netko vas je opisao kao Robina Hooda, Majku Terezu, Marxa i Billa Gatessa u jednom.
Ja sam samo aktivist, kao i tisuće drugih u Hrvatskoj. U kontekstu društveno-poduzetničkog poslovanja, mi se čakk ne volimo nazivati poduzetnicima. Mi samo eksperimentiramo u poduzetništvu. Pokušavamo raditi biznis, ali na dobar način. Naravno da ima svakodnevnih prepreka, izazova. No vođeni smo stvaranjem dobrih stvari i sustava u lokalnim zajednicama, a podrška takvim nastojanjima je sve veća.
Kako se uopće financirate?
U kontekstu ACT Grupe, kad pogledamo zadnjih desetak godina, oko 55 posto prihoda  je iz donacija, a 45 posto od tržišnog djelovanja. Ovdje je važno naglasiti kako od 2003. do 2007. godine i nismo prodavali proizvode i usluge.
Iznova pitam – što nam fali?
Ima jako puno lobiranja za privatne stvari. Korupcija, nepotizam, podmićivanje… Nekako, sve što pokrenemo, radimo, mora pratiti neka afera. No ja sam optimističan, vjerujem da smo svjedoci tranzicijskog pokreta, rezultati će vrlo brzo biti vidljivi. 
Što je s EU fondovima?
Kako bi mogli koristiti strukturne fondove, država treba dovršiti izradu operativnih planova. Nadam se da će u ljeto taj posao biti gotov. No važnije, mislim da trebamo posložiti sustav upravljanja fondovima. Kod nekih struktura, primjerice kod provedbe prekogranične IPA-e Slovenija – Hrvatska vidiljivo je kako je sustav u kolapsu. Nijšta puno bolje nije ni kod drugih upravljačkih tijela prve ili druge razine. Dakle u praksi nas čekaju veliki izazovi.
Napuhano ili ne, novac je izgubljen. Čime će se konkretno baviti Europski socijalni fond?
To je veliki fond koji će se prvenstveno biti usmjeren stvaranju povoljnog okruženja razvoja tržišta rada i održivih modela zapošljanja, naročito marginaliziranih skupina. Austrijanci su, recimo, jako dobro iskoristili ESF. Naravno da se ne možemo uspoređivati s njima – drukčija smo zemlja po kulturi, tradiciji, mentalitetu. No smatram da smo dovoljno sposobni replicirati njihove uspješne modele i mehanizme na primjeru socijalnog zapošljavanja.

Imate tvrtku, a ne zapošljavate invalida? U Italiji kazna 50 eura

Hrvatski zakon predviđa da svaka firma mora imati jednog zaposlenika s invaliditetom.
To je po novom Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom. Prije je to bila obaveza samo javnog sektora, sada je i privatog profitnog. Uvodi se kvotni sustav koji bi trebao regulirati to područje. U Italiji recimo, svaki dan kad poslodavac, sukladno zakonu, nije imao zaposlen dovoljan broj osoba s invaliditetom – plaća 50 eura kazne po danu po osobi. Kod nas će sustav biti blaži, npr. osim zapošljavanja tu su i druge mogućnosti poput ugovoranja poslovne suradnje s osobom s invaliditetom koja se samozapošljava.
Iskreno, pitam se kakvi smo to ljudi.
To ulazi u sferu socijalno osjetljive države. Zakon je potreban jer se ta praksa jako teško provodila i u javnom sektoru. Imamo dobre zakonske okvire, ali često se ne provode i događa se da se mogu tumačiti na više načina. Ili da jedan pobija drugi. Nedefinirani su.
Zapravo bismo trebali napraviti reviziju mnogih zakona. Poslodavci i dalje ne znaju da mogu ostvariti sufinanciranje do čak 50 posto ukupno troška plaće za zapošljavanje osobe s invaliditetom. I to kontinuirano. Sufinancira se i radni terapeut u prvim fazama zapošljavanja. Nažalost, predrasude su još uvijek velike.

Izvor:
Foto: