PACTA SUNT SERVANDA

– Načelo „pacta sunt servanda” jedno je od temeljnih, ali ujedno i jedno od najstarijih načela ugovornog pa općenito i obveznog prava. U doslovnom prijevodu, „pacta sunt servanda” znači: dogovori se moraju ispunjavati. Načelo je stvoreno još u rimskom pravu gdje je bilo utemeljeno na vjeri, odnosno povjerenju (fides) koje je zahtijevalo od svakog pojedinca da se drži svoje riječi –  pojasnili su profesori dr. sc. Mihajlo Dika i dr. sc. Marko Baretić s Pravnog fakulteta u Zagrebu, a na zahtjev tvrtke VIS d. o. o. Iz Varaždina.

 

U rimskom pravu to je načelo bilo gotovo beziznimno; zadana riječ, dogovor, pacta morali su se poštovati u svakom slučaju i u svakom pogledu. U tom smislu, u rimskom je pravu mogućnost jednostranog odustanka od sklopljenog ugovora u pravilu bila isključena.

Tijekom 19. stoljeća, pored dominantno moralnog značenja, načelo »pacta sunt servanda“ dobiva i svoje komercijalno, odnosno trgovačko značenje. Razvojem industrije, a time i trgovine, načelo “pacta sunt servanda” postaje značajno sredstvo jačanja poslovne discipline, a time i pravne sigurnosti te vladavine prava. Kako bi se zaštitili opravdani interesi sudionika obveznopravnih (ugovornih) i općenito poslovnih odnosa, bilo je potrebno osigurati da sklopljeni ugovori budu poštovani i po potrebi prisilno provedeni od strane javne vlasti. Zbog toga načelo „pacta sunt servanda” postaje jedno od temeljnih, gotovo „svetih” pravila tržišnoga gospodarstva.

Tijekom 19. stoljeća također dolazi do afirmacije ideje slobode i samoopredjeljenja pojedinca. Na području privatnoga prava, ta sloboda samoodređenja pojedinca afirmira se kao sloboda ugovaranja koja, s jedne strane omogućava svakom pravnom subjektu da samostalno i slobodno odluči hoće li, kada i s kime ući u ugovorni (poslovni) odnos te mu, s druge strane, dopušta da u suradnji sa svojim poslovnim, a time i ugovornim partnerom definira sadržaj njihovog ugovornog odnosa. U tom smislu, ugovor je temeljno sredstvo ostvarivanja privatnih interesa. Ideja slobode i samoopredjeljenja pojedinca polazila je od spoznaje da su ljudi, ne samo slobodna, već isto tako odgovorna i moralna bića koja stoga moraju odgovarati za svoje postupke, a time i za svoje slobodnom voljom preuzete obveze.

Zbog toga načelo „pacta sunt servanda“ odnosno obveza ispunjenja ugovora i ugovorna sloboda predstavljaju dvije strane iste medalje. S jedne strane pravnim subjektima daje se sloboda ugovaranja kako bi mogli samostalno odlučivati kada će, s kime, s kojim sadržajem i pod kojim uvjetima ući u ugovorni odnos, omogućavajući im time da ostvaruju svoje prihvatne interese, dok im se s druge strane nameće obveza ispunjenja preuzetih obveza, kako bi se zaštitilo opravdane interese ostalih sudionika u pravnom prometu, a time i omogućilo uredno odvijanje tržišnih odnosa.

Tu povezanost ugovorne slobode i obveze ispunjenja ugovora te značenje tih dvaju elemenata ugovornoga prava u tržišnom gospodarstvu rječito je opisao Sir George Jessel MR u predmetu Printing and Numerical Registerring Company v. Smpson još 1875. godine, kojom je prilikom izjavio: „Ako postoji nešto što zahtjeva svaki pravni poredak onda je to da punoljetan i poslovno sposoban čovjek ima potpunu slobodu ugovaran/a te da njegovi ugovori, jednom kada budu sklopljeni slobodno i dobrovoljno, budu sveti i provedivi od strane sudova“.

U suvremenim društvima, poglavito onima koja počivaju na ideji tržišnih sloboda i tržišnog gospodarstva, pravilo „pacta sunt servanda” uzdignuto jc na razinu jednog od temeljnih  načela ugovornog, odnosno općenito obveznog prava. Ipak, za razliku od vremena rimskoga prava, kada je to načelo bilo gotovo beziznimno, suvremeni pravni poreci predviđaju određene mehanizme kojima se omogućava da jedna od ugovornih strana odustane od svojih ugovorom preuzetih obveza. Ipak, kako bi se osigurala pravna sigurnost i predvidivost, zakonom su izrijekom predviđeni slučajevi u kojima je dopušteno to jednostrano odustajanje od preuzetih obveza.

2.   Načelo „pacta sunt servanda” u hrvatskom pravu

U pogledu načela „pacta sunt servanda” naš je pravni poredak, na istoj ravni kao i ostali suvremeni obveznopravni, odnosno građanskopravni poreci. Zakon o obveznim odnosima (dalje: ZOO) smješta načelo „pacta sunt servanda”  u glavu I. dijela prvog toga Zakona, kao jedno od temeljnih načela našeg obveznopravnog poretka. Dakle, već sam položaj toga načela u arhitektonici našeg obveznopravnog poretka zorno prikazuje značaj toga načela u našem pravnom poretku. Načelo „pacta sunt servanda” u našem je pravnom poretku podignuto na rang općeg načela obveznog prava, tako da, kao što će biti objašnjeno u nastavku, to načelo ne obvezuje samo sudionike ugovornih odnosa, već svakog sudionika bilo koje vrste obveznog odnosa. Upravo zato, u našem se pravnom poretku to načelo naziva „dužnošću ispunjenja obveze”.

Temeljem članka 9. ZOO, sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.

Kao stoje razvidno iz odredbe članka 9. ZOO, ovo načelo sastavljeno je od dvaju elemenata:

1. dužnosti ispunjenja obveze i 2. odgovornosti za njezino ispunjenje.

2.1. Dužnost ispunjenja obveze

Članak 9. ZOO ne govori o dužnosti ispunjenja ugovora, već o dužnosti ispunjenja obveze. Prema tome, u odnosu na načelo „pacta sunt servanda” ,načelo dužnosti ispunjenja obveze svojim je obujmom puno šire jer obuhvaća ne samo ugovore, već i sve ostale obveze, bez obzira na kojem su pravnom temelju te obveze nastale.

Budući da u našem pravu obveza može nastati iz pravnog posla, prouzročenja štete, stjecanja bez osnove, poslovodstva bez naloga, javnog obećanja nagrade i izdavanja vrijednosnog papira (članak 20. ZOO), dužnost ispunjenja obveza jednako obvezuje dužnike ugovornih, kao i dužnike izvanugovornih odnosa.

Naravno, zbog značaja koje ugovori imaju u suvremenom pravnom prometu, jasno je da načelo dužnosti ispunjenja obveze najčešću primjenu, a možda i najveći značaj, ima upravo kod obveza koje proističu iz ugovora. U kontekstu ugovornih odnosa, to se načelo često izražava sintagmom da „ugovor predstavlja zakon za ugovorne strane”, čime se želi reći da ugovor jednako obvezuje onoga tko gaje sklopio kao što bi ga obvezivao i zakon.

Naime, budući da se kroz ugovore ostvaruju privatnopravni, poglavito gospodarski interesi, želi li se osigurati učinkovitost ostvarivanja tih interesa, a time i učinkovitost pravnog prometa, nužno je obvezati sudionike ugovornih odnosa na ispunjenje njihovih obveza.

 

Univerzalnost, odnosno općenitost načela dužnosti ispunjenja obveze u kontekstu ugovornog prava očituje se i u činjenici da se to načelo jednako odnosi na svaki ugovor, bez obzira je li riječ o imenovanom ili neimenovanom ugovoru. Dakle, svaki se ugovor, bez obzira na vrstu ili tip, mora ispuniti. To je uostalom potvrđeno nizom presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je taj sud opetovano afirmirao načelo obveze ispunjenja obveze i to u pogledu niza najrazličitijih vrsta ugovora, kako imenovanih, tako i neimenovanih. Tako je, primjerice, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio djelovanje načela dužnosti ispunjenja obveze u kontekstu ugovora o kupoprodaji, ugovora o nagodbi, ugovora o doživotnom uzdržavanju, ugovora o smještaju, čuvanju, održavanju i korištenju vozila, ugovora o troškovima pripreme građevinskog zemljišta radi gradnje na vlastitom zemljištu, ugovora o udruživanju dijela sredstava radi izgradnje nekretnine.

Načelo ispunjenja obveze univerzalno je načelo i zbog toga što ono obvezuje svakog pravnog subjekta koji ulazi u određeni obveznopravni odnos.  Naime, jedno od daljnjih temeljnih načela našeg obveznopravnog poretka jest načelo ravnopravnosti subjekata (članak 3. ZOO).
U privatnopravnim odnosima, kakvi su i ugovorni odnosi, pravni subjekti moraju biti ravnopravni kako bi se osiguralo da njihovi interesi koji se ostvaruju kroz te odnose budu jednako zaštićeni i ostvareni. Zbog toga su na području privatnog prava odnosi subjekata koordinirani, a ne subordinirani, kako to je to slučaj na području javnoga prava. Budući, dakle, da su svi pravni subjekti koji ulaze u ugovorne odnose ravnopravni, to se i sva načela, pa tako i načelo dužnosti ispunjenja obveza, jednako odnose na sve pravne subjekte koji sudjeluju u obveznopravnim pa tako i ugovornim odnosima. Ovu karakteristiku obveznog prava važno je naglasiti u kontekstu sudjelovanja subjekata javnog prava, poglavito države i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u obveznopravnim, a poglavito ugovornim odnosima.

Naime, prenoseći u domenu privatnog prava navike i način postupanja iz domene javnoga prava, tijela države i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave često i u privatnopravnim, primjerice ugovornim, odnosima nastoje postupati s pozicija vlasti, nastojeći silom te vlasti nametnuti svoju volju ostalim sudionicima obveznopravnih odnosa te smatrajući da se pravila obveznog, a posebice ugovornog prava na njih ne odnose. To, međutim, nije točno. Ugovorni odnos nije odnos vlasti.

U ugovornom odnosu jedna strana nema vlast nad drugom, već su strane u tom odnosu ravnopravne. Upravo zato, kada tijela javne vlasti sudjeluju u ugovornim odnosima, ta su tijela u potpunosti ravnopravna svim ostalim (privatnim) sudionicima tih odnosa te se na njih primjenjuju ista pravila i iste obveze koji vrijede i za sve ostale sudionike tih odnosa Stoga se dužnost ispunjenja obveze jednako odnosi i na državu i jedinice lokalne ili regionalne (područne) samouprave koja nastupaju u ugovornim odnosima. Preuzmu li određenu ugovornu obvezu, ta će ju tijela, temeljem članka 9. ZOO, biti dužna i ispuniti.

Osim što obvezuje na ispunjenje obveze, načelo dužnosti ispunjenja obveze ujedno zahtijeva od svakog sudionika obveznopravnih odnosa da svoju obvezu ispuni točno onako kako ona glasi. Dakle, obvezu je potrebno ispuniti na mjestu, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ili, ako ništa nije ugovoreno, kako je to zakonom propisano. U tom kontekstu, pravni subjekt koji je preuzeo određenu obvezu, nije ovlašten svojevoljno mijenjati sadržaj te obveze.

2.2. Odgovornost za ispunjenje obveze

Dužnost ispunjenja obveze ne bi bila učinkovita kada povreda te dužnosti ne bi bila popraćena odgovarajućom sankcijom. Činjenica da je povreda dužnosti ispunjenja obveze popraćena odgovarajućom sankcijom razvidna je iz dijela odredbe članka 9. ZOO-a u kojem se navodi da sudionik obveznog odnosa odgovara za ispunjenje preuzete obveze.

Kako bi ostvarenje predviđenih sankcija zbog neispunjenja preuzetih obveza bilo učinkovitoj država koja, kao nositelj monopola uporabe sile, predstavlja objektivno najjačeg društvenog subjekta, omogućava privatnopravnim subjektima da od nje zatraže asistenciju prilikom ostvarivanja svojih prava. U tom smislu, ako dužnik ne ispuni svoju ugovornu obvezu država će, na zahtjev vjerovnika, prema dužniku po potrebi primijeniti sredstva prisile kako bi ga prisilila da ispuni svoju obvezu.

U kontekstu ugovornog prava dužnost ispunjenja obveze i odgovornost za njezino ispunjenje znaci da vjerovnik od dužnika ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan tu obvezu ispuniti savjesno u svemu kako ona glasi (članak 342. stavak 1. ZOO). Osim toga, u slučaju neispunjenja ugovorne obveze od strane dužnika, vjerovnik ima pravo raskinuti ugovor, ako raskid ne nastupi već po samom zakonu (članak 360. ZOO). U svakom slučaju, bez obzira da li u slučaju neispunjenja ugovora od strane dužnika vjerovnik ustraje na ispunjenju ugovora ili ga raskida, on ima pravo na naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio (članak 360. ZOO).

Dakle, kao što to jasno proizlazi iz navedenih odredaba ZOO-a te kao što je to uostalom potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske,15 u slučaju neispunjenja, zakašnjenja ili neurednog ispunjenja ugovorne obveze, vjerovnik ima pravo od dužnika tražiti: 1. ispunjenje obveze, 2. raskid ugovora zbog neispunjenja obveze, te u svakom slučaju 3. naknadu štete. Ne ispuni li dužnik ugovor dobrovoljno ili ne naknadi li dobrovoljno štetu zbog neispunjenja obveze ili zakašnjenja s njezinim ispunjenjem, vjerovnik se može obratiti sudu i zahtijevati da sud osudi dužnika na ispunjenje ugovorne obveze ili na naknadu štete.

U slučaju neispunjenja obveze od strane dužnika, vjerovnik ima pravo raskinuti ugovor i to jednostranom izjavom volje (članak 360. ZOO). Pritom je u pravilu dužan ostaviti dužniku naknadni primjereni rok za ispunjenje obveze (članak 362. stavak 2. ZOO). U određenim slučajevima vjerovnik može raskinuti ugovor i bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje, ako iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti niti u naknadnom roku (članak 363. ZOO). Dapače, ako je i prije isteka roka za ispunjenje obveze postalo očito da dužnik neće ispuniti svoju ugovornu obvezu, vjerovnik može raskinuti ugovor i prije roka za ispunjenje i zahtijevati naknadu štete (članak 364. ZOO). Ako je pak riječ o takozvanim fiksnim ugovorima, odnosno ugovorima kod kojih je ispunjenje u određenom roku bitan sastojak ugovora, ako dužnik ne ispuni ugovor u ugovorenom roku, ugovor se raskida po samom zakonu (članak 361. stavak 1. ZOO).

U slučaju raskida ugovora zbog neispunjenja, ugovorne strane se oslobađaju svojih ugovornih obveza, osim obveze na naknadu štete. Ako je jedna strana ispunila ugovor u potpunosti ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala. Strana koja vraća novac, dužna je platiti zatezne kamate od dana kada je isplatu primila. U slučaju raskida, svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala on onoga što je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi (članak 368. ZOO).

Bez obzira traži li ispunjenje ugovorne obveze od strane dužnika ili raskida ugovor zbog neispunjenja, vjerovnik ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je pretrpio zbog neispunjenja ugovorne obveze (članak 360. ZOO). U slučaju neispunjenja, zakašnjenja ili neurednog ispunjenja ugovorne obveze vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi kao i pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete, koju je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora mogao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate (članak 346. stavak 1. ZOO).
No, u slučaju prijevare ili namjernog neispunjenja te neispunjenja zbog krajnje nepažnje, vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika naknadu cjelokupne štete, bez obzira na to što dužnik nije znao za posebne okolnosti zbog kojih su te okolnosti nastale (članak 346. stavak 1. ZOO). Naravno, hoće li i u kojem obujmu u konkretnom slučaju vjerovnik moći ostvariti pravo na naknadu štete, ovisi o okolnostima konkretnog slučaja te o mogućnosti vjerovnika da dokaže pretpostavke odgovornosti za štetu, a poglavito postojanje štete i njezinu visinu.

Osim navedenih „klasičnih” pravnih posljedica neispunjenja ugovora, naše građanskopravno uređenje predviđa i neke daljnje mehanizme pojačanja ugovora kao što su ugovorna kazna (članci 350.-356. ZOO) te pravo zadržanja (članci 72.-79. ZOO), a kojima je cilj osnažiti položaj vjerovnika u slučaju neispunjenja obveze od strane dužnika. Ako su strane ugovorile ugovornu kaznu za slučaj neispunjenja, zakašnjenja u ispunjenju ih neurednog ispunjenja ugovorne obveze, dužnik će biti dužan platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili mu  pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni ugovor, odnosno ako ga neuredno ispuni ili zakasni s njegovim ispunjenjem (članak 350. ZOO).

Ugovorna kazna naročito je pogodan instrument jačanja ugovorne discipline zbog toga što, u slučaju kada je ugovorena, vjerovnik ima pravo zahtijevati njezino ostvarenje čak i kada njezin iznos premašuje visinu štete koju je pretrpio pa i kad uopće nije pretrpio nikakvu štetu (članak 355. stavak 1. ZOO). Pravo zadržanja ovlašćuje vjerovnika dospjele tražbine u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar da zadrži tu stvar dok mu tražbina ne bude namirena (članak 72. stavak 1. ZOO), pa i da se namiri iz njezine vrijednosti kao da na njoj ima založno pravo (članak 75. ZOO). Ipak. pravo zadržanja ne može se ostvariti na stvarima koje su iz posjeda dužnika izašle protiv njegove volje, kao niti na punomoćima dobivenim od dužnika, a ni drugim dužnikovim ispravama, iskaznicama, dopisima i ostalim sličnim stvarima te drugim stvarima koje se ne mogu izložiti prodaji (članak 73. ZOO).

Konačno, ne treba isključiti mogućnost da neispunjenje ugovorne obveze, osim do građanskopravne, dovede i do prekršajne odgovornosti. Tako, na primjer, Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza (dalje: ZRINO)16 predviđa prekršajnu odgovornost za dužnika koji ne ispuni na vrijeme svoju novčanu obvezu (članak 6. ZRINO).

Isto tako, Zakon o zaštiti potrošača (dalje: ZZP)17 predviđa prekršajnu odgovornost za trgovca koji ne ispuni svoje ugovorne obveze prema potrošaču ili zakasni s njihovim ispunjenjem (članak 144. stavak I. alineja 1. ZZP). Također, ne treba isključiti niti mogućnost da neispunjenje ugovorne obveze dovede do kaznene odgovornosti.

2.3. Iznimke od dužnosti ispunjenja obveze

Inzistiranje na beziznimnoj primjeni načela dužnosti ispunjenja obveze mogla bi dovesti do nepravednih rezultata. Zbog toga suvremeni pravni poreci predviđaju određene iznimne slučajeve u kojima je moguće odstupiti od toga načela Ipak, budući daje riječ o iznimkama od pravila, slučajevi u kojima je dopušteno ne ispuniti ugovornu obvezu taksativno su navedeni u zakonu, kao što su taksativno navedene i pretpostavke pod kojima u tim slučajevima može doći do neispunjenja ugovorne obveze.

Niti u jednom drugom slučaju, osim onima koji su izrijekom predviđeni zakonom, dužnik nama pravo ne ispuniti svoju obvezu.
Naš ZOO predviđa nekoliko situacija u kojima dužnik ne mora ispuniti svoju ugovornu obvezu. To su: izmjena i raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti, nemogućnost ispunjenja, neizvjesnost ispunjenja, otkaz ugovora te mogućnost bezrazložnog raskida ugovora o djelu.

Osim toga, kao što će u nastavku biti prikazano, neki posebni zakoni također predviđaju neka posebna pravila koja jednoj ili objema ugovornim stranama daju pravo da izađu ih ugovornog odnosa.

2.3. Izmjena i raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti

Kao i većina suvremenih obveznopravnih zakonika, tako i naš ZOO predviđa da dužnost ispunjenja obveze vrijedi „rebus sic stantibus”, sve dok su okolnosti onakve kakve su bile u trenutku sklapanja ugovora. Drugim riječima, dođe li u periodu od sklapanja ugovora do dospijeća ugovorne obveze do promjena okolnosti, ugovor će se moći modificirati ili raskinuti.

Gotovo da nije potrebno naglašavati koliko je ova mogućnost izmjene ili raskida ugovora potencijalno opasna po pravnu sigurnost. Upravo kako ne bi došlo do zloporabe instituta izmjene i raskida ugovora zbog promijenjenih okolnosti, zakonom su precizno propisane pretpostavke pod kojima je ovaj institut moguće primijeniti.

To će biti moguće jedino ako bi zbog izvanrednih okolnosti koje su nastale nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak (članak 369. stavak 1.ZOO). Osim toga, izmjenu ili raskid neće moći zahtijevati strana koja se poziva na promijenjene okolnosti ako je bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili svladati (članak 369. stavak 2. ZOO).

Isto tako, dužnik neće moći zahtijevati izmjenu ili raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti, ako su se okolnosti promijenile nakon njegova pada u zakašnjenje (članak 369. stavak 3. ZOO).

Konačno, unatoč činjenici da postoje pretpostavke za izmjenu ili raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti, ugovor se neće moći raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajuće odredbe ugovora pravično izmjene (članak 369. stavak 4. ZOO). Kako bi se osigurala neovisna kontrola ispunjenja pretpostavaka potrebnih za izmjenu i raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti, Zakonom je predviđeno da izmjenu ili raskid zbog promijenjenih okolnosti može odrediti isključivo sud (članak 369. ZOO).18 Sud će, ako izrekne raskid ugovora, na zahtjev druge strane obvezati stranu koja gaje zahtijevala da ovoj naknadi pravičan dio štete koju trpi zbog raskida ugovora (članak 369. stavak. 5. ZOO).

2.3.2.   Nemogućnost ispunjenja

Kada ispunjenje obveze jedne strane u dvostranoobveznom ugovoru postane nemoguće zbog izvanrednih vanjskih događaja nastalih nakon sklapanja ugovora, a prije dospjelosti obveze, koji se u vrijeme sklapanja ugovora nisu mogli predvidjeti niti ih je ugovorna strana mogla spriječiti, izbjeći ili otkloniti te za koje nije odgovorna ni jedna ni druga strana, ta će se obveza ugasiti, ali će se istodobno ugasiti i obveza druge strane, dok će svaka strana koja je na temelju ugovora nešto ispunila od svoje obveze, moći zahtijevati vraćanje, po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove (članak 373. stavak 1. ZOO).

Ako je uslijed navedenih okolnosti došlo samo do djelomične nemogućnosti ispunjenja obveze jedne strane, drug strana ima pravo raskinuti ugovor ako djelomično ispunjenje ne odgovara njezinim potrebama. U suprotnom, ugovor ostaje na snazi, a druga strana ima pravo zahtijevati razmjerno smanjenje svoje obveze (članak 373. stavak 2. ZOO).

U slučaju ako je do djelomične ih potpune nemogućnosti ispunjenja došlo nakon pada dužnika u zakašnjenje, on će odgovarati za štetu koju je time pretrpjela druga strana, pa čak ako i nije skrivio tu nemogućnost ispunjenja (članak 342. stavak 4. ZOO). Ipak, dužnik će se osloboditi te odgovornosti ako dokaže da bi stvar koja je objekt činidbe slučajno propala i da je on svoju obvezu ispunio na vrijeme (članak 342. stavak 5. ZOO).

Ako je, međutim, do nemogućnosti ispunjenja obveze jedne strane u dvostranoobveznom ugovoru došlo zbog događaja za koji odgovara druga strana, njezina se obveza gasi, ali ona zadržava svoju tražbinu prema drugoj strani, s time da se ta tražbina smanjuje za onoliko koliko jc ona mogla imati koristi od oslobođenja od vlastite obveze (članak 374. stavak 1. ZOO). Osim toga, ona je dužna ustupiti drugoj strani sva prava koja bi imala prema trećim osobama u vezi s objektom svoje obveze čije je ispunjenje postalo nemoguće (članak 374. stavak 2. ZOO).

2.3.3.   Neizvjesnost ispunjenja

Ako bi u dvostranoobveznim ugovorima, dakle ugovorima u kojima su istodobno obije ugovorne strane vjerovnik i dužnik,19 bilo ugovoreno da prvo jedna strana ispuni svoju obvezu, pa se nakon sklapanja ugovora materijalne prilike druge strane pogoršaju u toj mjeri daje neizvjesno hoće li ona moći ispuniti svoju obvezu, strana koja se obvezala da prva ispuni svoju obvezu može odgoditi ispunjenje svoje obveze dok druga strana ne ispuni svoju obvezu ili dok ne dade dovoljno osiguranje da će joj ispuniti obvezu (članak 359. stavak 1. ZOO). Isto će se pravilo primjenjivati i u slučajevima u kojima su materijalne prilike druge strane u istoj mjeri bile teške još prije sklapanja ugovora, ako njezin suugovaratelj to nije znao niti morao znati (članak 359. stavak 2. ZOO).

2.3.4.   Otkaz ugovora

Ako trajanje ugovora nije određeno, svaka ga strana može okončati otkazom (članak 212. stavak 1. ZOO). Pritom, otkaz se može dati u svako doba, osim u nevrijeme (članak 212. stavak 3. ZOO).

2.3.5. Bezrazložni raskid ugovora o djelu

Temeljem posebnih pravila ZOO o ugovoru o djelu, sve dok naručeno djelo nije dovršeno naručitelj može svojom voljom raskinuti ugovor kad god hoće (članak 619. ZOO).

Pritom se, dakle, ne traži postojanje opravdanog razloga za raskid niti se od naručitelja posebno zahtijeva da obrazloži razloge raskida ugovora. Ipak, u navedenoj će situaciji naručitelj biti dužan isplatiti izvođaču ugovorenu naknadu, umanjenu za iznos troškova koje ovaj nije imao, a koje bi inače imao da ugovor nije raskinut, a i za iznos zarade što ju je ostvario na drugoj strani ili što ju je namjerno propustio ostvariti (članak 619. ZOO).

2.3.6.   Iznimke od dužnosti ispunjenja obveze po posebnim propisima

Kao što je već navedeno, ponekad neki posebni propisi daju jednoj ili objema ugovornim stranama pravo jednostrano prekinuti ugovorni odnos.

Tako, na primjer, Zakon o radu (dalje: ZOR), daje pravo i poslodavcu i radniku da otkazu ugovor o radu, s time da poslodavac to može učiniti samo iz zakonom predviđenih razloga (članak 107. stavak 1. ZOR), dok radnik može otkazati ugovor ne navodeći za to razloge (članak 107. stavak 6. ZOR).

ZZP u taksativno navedenim situacijama daje potrošaču pravo na jednostrani, bezrazložni raskid ugovora sklopljenog sa trgovcem. To je pravo dano potrošaču u slučaju sklapanja ugovora izvan poslovnih prostorija trgovca (članak 33. ZZP), u slučaju sklapanja ugovora na  daljinu (članak 45. i članak 63. ZZP) te u slučaju sklapanja ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine (članak 92. ZZP).

Budući da je ovdje riječ o mogućnosti raskida ugovora bez obzira na razloge, čime značajno može biti ugrožena pravna sigurnost, ovo je pravo raskida vremenski ograničeno. U slučaju da iskoristi svoje pravo na jednostrani, bezrazložni raskid ugovora, potrošač je dužan vratiti trgovcu naručeni proizvod o svom trošku, ali nije dužan nakaditi mu štetu niti platiti bilo koju drugu naknadu, kaznu ili trošak (članak 35., članak 48., članak 66. i članak 92. ZZP-a). Isto pravo za potrošača je predviđeno i Zakonom o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZPK),21 u pogledu ugovora o potrošačkom kreditu (članak 14. ZPK).

 

Izvor:
Foto: