Već se skoro godinu dana prilagođavamo novonastalim uvjetima života, a ponajviše je riječ o održavanju socijalne distance, koja za većinu znači odmak od bilo kakvog druženja. Navikavamo se na rad od kuće, izolaciju u slučaju oboljenja ili na stalni boravak djece u kući ili stanu zbog održavanja online nastave.

Kraj 2020. godine obilježio je i jak potres koji se osjetio i na većem dijelu sjevera Hrvatske. Koliko su ta događanja utjecala na mentalno zdravlje djece, mladih i onih nešto starijih, otkrila je u razgovoru Sandra Popijač Tomšić, dipl. psihologinja i gestalt psihoterapeutkinja u superviziji.

Na koji način podučiti djecu i mlade da se zdravo nose s događajima poput nedavnoga jakog potresa? Što im odgovoriti na pitanje: „Hoće li se ponoviti?“

Prije svega, dobro je informirati, tj. naučiti djecu da postoji mogućnost potresa, da oni mogu biti jači ili slabiji i da često više potresa dolazi jedan za drugim. Da se u tom trenutku zemlja protrese i da je normalno ako se tada bojimo ili drhtimo, rasplačemo ili zbunimo. Dobro je djeci iskreno reći da ne znamo hoće li se ponoviti. Na to mi ne možemo utjecati. Ono što znamo i na što imamo utjecaj je naučiti što činiti i kako se zaštititi ako se ponovi. Važno je s djecom razgovarati koja su sigurna mjesta u stanu, gdje će se sakriti, npr. ispod čvrstoga blagovaonskog stola ili kraj nosivog zida. Valja im reći da tek kad se trešnja smiri možemo izaći na otvoreno, na sredinu livade ili igrališta kraj zgrade. Plan za ponašanje u slučaju potresa djeci daje osjećaj kontrole i sigurnosti. Dobro je također znati koje ćete stvari ponijeti sa sobom pri izlasku iz stana. U Japanu uvijek imaju spreman ruksak za slučaj potresa, a djeca redovito imaju vježbe ponašanja u potresu.

Kako umiriti uplašeno dijete?

Roditelji prirodno osjete potrebu da zaštite svoje dijete, kako od vanjskih događaja, tako i od emocija koje dijete proživljava. Tada je čest odgovor: „Nemoj se plašiti, nije to ništa“ ili „Hajde, smiri se.“ U želji da ih smire, odrasli zapravo negiraju njihove osjećaje.

Poznato je da roditelji imaju značajnu ulogu u osiguravanju adekvatne podrške za dijete. Dijete gleda i upija načine na koje se roditelj nosi sa situacijom. Zato je važno i da se roditelj adekvatno brine o sebi, da potiče kod djeteta opuštajuće aktivnosti, recimo putem mnogo igre i crtanja ili tjelesne aktivnosti. I djeca i odrasli mnogo napetosti i stresa mogu izbaciti iz tijela putem fizičke aktivnosti. Na primjer, dobra je ideja kućni poligon za djecu – skakanje, provlačenje, penjanje. To se može izvesti i u stanu, a na internetu ima zgodnih uputa i ideja.

Koje su najčešće posljedice stresnih događanja s kojima se suočavaju djeca, ali i odrasli?

Potres je prirodna katastrofa koja ima traumatske elemente (znači da može biti opasna po zdravlje i život) i gotovo kod svih ljudi dovodi do niza reakcija. Svi mi reagiramo na ponašajnoj, misaonoj, tjelesnoj i emocionalnoj razini na neki traumatski događaj. To uključuje cijeli niz mogućih simptoma. Koji točno simptomi će se kod koga razviti, ovisi od osobe do osobe.

Očekivane reakcije u ovakvim okolnostima su preplavljenost osjećajima, misaona i ponašajna rastresenost, osjećaj gubitka autonomije i kontrole te bespomoćnost. Na razini tjelesnih simptoma mogući su glavobolja, bol u želucu, nemir, vrtoglavica, umor i teškoće sa spavanjem. Moguća su i ponavljajuća sjećanja, potreba da se razgovara o događaju, strah, „zaleđenost“, ljutnja, tuga, sram, razdražljivost, povlačenje, osamljivanje, regresivno ponašanje, agresivnost i pojačana potreba za društvom.

Sve reakcije koje se javljaju nakon traumatskog događaja psiholozi nazivaju normalnim reakcijama u nenormalnim okolnostima, a znanje o njima pomaže nam da se lakše nosimo sa situacijom. Potpuno je očekivano i normalno osjećati se kako se osjećate i imati reakcije kakve imate s obzirom na okolnosti. Ono što nije normalno su okolnosti same – serija potresa u vrijeme pandemije.

Što savjetovati roditeljima koji primijete te simptome kod djece?

Već informiranost o ovoj tematici pomaže roditeljima da lakše shvate što se događa i njima i njihovoj djeci. Djeci su nakon stresnog događaja najvažnije podrška i pomoć roditelja. To uključuje osiguravanje dnevne rutine koliko god je moguće, priliku da djeca govore o događaju, razgovor o osjećajima koji se javljaju. Naime, svi mi, a pogotovo djeca, imamo urođeni sustav normalizacije, odnosno samoregulacije, i djeca prirodno znaju što im treba za oporavak. Možda su se neka nakon potresa igrala „skrivača“ ispod stola ili s lutkama glumila da se sve trese. To je njihov prirodni način kojim to iskustvo „probavljaju“ i prihvaćaju.

Druge mogućnosti za pomoć su razne: od razgovora s pedijatrom, liječnikom obiteljske medicine, do javljanja psihologu ili psihoterapeutu. Ovisno o jačini simptoma, ponekad je dovoljno savjetovati se sa školskim ili vrtićkim psihologom ili pedagogom. No, ponekad će biti potreban i tretman savjetovanja ili psihoterapije.

Sama po sebi, kriza nije povezana s psihopatologijom – događa se i dobro prilagođenima, sastavni je dio razvoja pojedinca (obiteljskog sustava, zajednice, radnoga kolektiva). No, ako osjećate da reakcije vašeg djeteta (ili vaše reakcije na njegovo ponašanje) ometaju svakodnevno funkcioniranje, svakako potražite stručnu pomoć.

Pojavom koronavirusa mnoge su obitelji promijenile dotadašnji način funkcioniranja –roditelji rade kod kuće, a djeca se školuju u dnevnom boravku… Što im savjetovati?

Ljudi generalno ne vole promjene. Volimo i trebamo sigurnost, poznatost. Pogotovo kod naglih promjena (pandemija, potres) javljaju se neizvjesnost i osjećaj gubitka kontrole. Kad smo u neizvjesnosti, rastu zabrinutost i anksioznost. Stalnom brigom pokušavamo se pripremiti na sve scenarije koji bi se mogli dogoditi, nastojeći održati kontrolu nad našim životima. U prvoj fazi, koja je sada već daleko iza nas, mnogi su se prebacili na „autopilot“, tj. preživljavanje. Ljudsko tijelo i psiha napravljeni su tako da u trenutku šoka ili krize možemo preživjeti i izdržati zaista mnogo teškoća. Nismo imali mnogo vremena za razmišljanje – automatski smo se presložili, postavili kućne urede u stanu, organizirali online nastavu, obavljali masovne šopinge. Nije realno očekivati da takvo stanje može biti dugotrajno održivo. Barem ne bez pojave dosade, svađa, trzavica… Stalna zatvorenost i pretjerana blizina s uvijek istim ljudima često nam „otvore oči“ i za ono što ne želimo vidjeti (i kod njih i kod sebe). Na kraju krajeva, nemamo uvijek mogućnost očuvati svoje granice u takvim uvjetima, a zdrave granice važne su za mentalno zdravlje.

Dogovori o rasporedu aktivnosti i prostoru su važni. Odredite si svoj kutak za mir, svoje vrijeme za tišinu… U tom razdoblju neka se koriste slušalice kako ne bi „treštala“ glazba ili crtići, zamolite ukućane za malo samoće, neka vam ne smetaju tada, podijelite odgovornosti oko obiteljskih obveza. Uspostavite rutine koliko god je moguće: vrijeme za obroke, vrijeme za igru, vrijeme za odlazak u krevet, zajednički sudjelujte u spremanju…

Jeste li u svom višegodišnjem radu primijetili da je mnogima još uvijek teško priznati da trebaju stručnu pomoć?

Mislim da to mnogo ovisi o okolini, kao i o samoj osobi. Sigurno postoji razlika između velegrada i manjeg mjesta u svjesnosti o dobrobiti mentalne higijene ili u svjesnosti da postoje stručnjaci koji će razgovorom pomoći da dođete do rješenja nekog problema.

Nekako i kulturološki gledano, odgojeni smo da moramo biti jaki i svoje probleme rješavati sami. Ili nosimo uvjerenje da „moj problem nije dovoljno velik da potražim pomoć“. Pa onda iz te pozicije može proteći dosta vremena prije nego što osoba odluči napraviti prvi korak. Najčešći komentar koji čujem od klijenata u tom slučaju je „ne znam što sam tako dugo čekao“. No, moje iskustvo pokazuje da mi se u psihoterapiju javljaju ljudi svih dobnih skupina, raznih stupnjeva obrazovanja, iz gradova kao i manjih mjesta, i sa sela, različitoga socioekonomskog statusa. Čini mi se da se ipak mijenja svijest i da su ljudi spremniji na osobni rast i razvoj uz stručno vodstvo.

Prilika za rast i razvoj

Jedan od načina za uspješan izlazak iz krize je traženje smisla u onome što nam se događa, smatra psihologinja Sandra Popijač Tomšić. Sukladno tomu, život u krizi traži od nas da se mijenjamo, da usvojimo set novih vještina ili promijenimo način razmišljanja, započnemo neke nove aktivnosti. Ukratko, zahtijeva rast iznutra.

– Nijedna kriza ne može se uspješno prebroditi uz korištenje dosad poznatih nam mehanizama. Zato je važno vidjeti kako nas je ova kriza dosad transformirala, koje smo osobne promjene napravili. Jesmo li postali fleksibilniji, spremniji na kompromise, odlučniji u postavljanju svojih granica, presložili životne prioritete… Primjera ima pregršt. Važno je da svatko za sebe definira koje je snage razvio – objašnjava psihologinja.

Zaključuje da su promjene neizbježne te da se ojačavanjem vlastite unutarnje sigurnosti i stabilnosti mogu ublažiti posljedice okolinske nesigurnosti i neizvjesnosti.

Sve više upita za stručnom pomoći

Hoće li se posljedice epidemiološke situacije tek osjetiti u društvu, upitali smo psihologinju Sandru Popijač Tomšić, koja je navela da su posljedice već vidljive.

– Unazad skoro godinu dana uvelike su nam smanjene mogućnosti za zadovoljenje naših osnovnih psiholoških potreba, barem na način kako smo ih dotad bili navikli zadovoljavati. Potrebe za druženjem, pripadanjem, zabavom, slobodom, mogućnošću za osiguravanje egzistencije… Istraživanje hrvatskih psihologa u proljeće 2020. pokazalo je da je pandemija već tada dovela do povećanja razine depresivnosti, anksioznosti i stresa. Sada je to vidljivo i u praksi, jer ima sve više upita za stručnom pomoći, pogotovo nakon potresa krajem prosinca prošle godine – otkrila je psihologinja Popijač Tomšić.