U subotu, 13. listopada, obilježava se Europski dan darivanja organa. Hrvatska je najuspješnija punopravna članica Eurotransplanta, međunarodne organizacije za dodjelu i razmjenu organa, s najvećom stopom darovanih i presađenih organa.

Služba za eksplantaciju Opće bolnica Varaždin najuspješnija je u županijskim bolnicama u Hrvatskoj.

Koliko ste zadovoljni kad govorimo o donorima organa i koliko je bilo transplantacija u posljednje vrijeme u Varaždinskoj županiji?

Moram s ponosom reći da je Opća bolnica Varaždin i dalje najuspješnija županijska bolnica u Hrvatskoj po broju darivatelja organa. Slijedimo trendove u zadnjih 10 godina u kojima našim predanim radom, a isto tako visokom razinom svijesti naših žitelja omogućavamo da se taj transplantacijski proces odvija i dalje. Trenutno smo s vrlo visokom stopom darivanja – u posljednjih 15 godina u kojima se provodi ovaj transplantacijski program imali smo 596 mrtvih darivatelja organa i zahvaljujući njima je gotovo 600 ljudi dobilo organe, odnosno šansu za novi život.

Koji se organi najčešće transplantiraju?

Moglo bi Vas zanimati:

Štromar: Hrvatska je podijeljena više nego ikad, HNS-u su na prvom mjestu ljudi i projekti

Prošle je subote održana sjednica Središnjeg odbora Hrvatske narodne stranke – liberalnih demokrata, a donesena je odluka o izlasku na...

To su bubrezi, srce, jetra i gušterača. U Hrvatskoj se još uvijek ne obavlja transplantacija pluća i tankog crijeva, za takve zahvate naši pacijenti moraju ići u inozemstvo, ali osim transplantacije organa obavlja se i transplantacija tkiva i u posljednje se vrijeme radi sve više transplantacija kardiovaskularnog tkiva, što obuhvaća srčane zaliske i velike krvne žile. Naravno, tu su i očno i koštano, ali i mišićno i koštano tkivo.

Tko su najčešće donori?

Donor organa može biti svatko, nema dobne granice. Kod nas je najmlađi donor imao 6 i pol godina, a najstariji čak 92 godine. Donor organa je svatko tko umre moždanom smrću koja se dijagnosticira unutar bolnice, posebno određenim protokolom, nakon čega se obavještava obitelj, iako kod nas vrijedi zakon tzv. pretpostavljenog pristanka u kojem svatko tko se za života nije protivio doniranju organa automatski spada u darivatelje. Moram se pohvaliti da je u našoj bolnici stopa odbijanja doniranja organa vrlo mala, svega 2 posto u ovih 15 godina, dok je prosjek u Eurotransplantu puno veći, oko 30 posto, a u cijeloj Hrvatskoj oko 20 posto obitelji odbija donaciju organa.

Kako objašnjavate tako veliki postotak prihvaćanja darivanja?

Mislim da je tu velika uloga sredstava javnog informiranja, jednog sustavnog obavještavanja javnosti preko medija, edukacije u školama. Kontinuirano se radi na edukaciji stanovništva, a za one koji nisu dobro informirani, mi smo tu da razgovorom objasnimo koje su mogućnosti i olakšamo im odluku. Iz godine u godinu, varaždinska je bolnica najuspješnija u Hrvatskoj, s vrlo visokom stopom darivanja organa koja se kreće od 50 do 100 donora na milijun stanovnika. U Eurotransplantu je stopa darivanja samo 15, a u Hrvatskoj 30 donora na milijun stanovnika.

Kojom brzinom organi dolaze do onih kojima su potrebni?

Mora se sve raditi jako brzo. U trenutku kad se proglasi moždana smrt, počinje propadanje organa koje mi moramo održavati na umjetni način. Dakle, tu puno vremena nema. Koordinacija s transplantacijskim timovima mora biti dobro uhodana i eksplantacija se najčešće završi u roku od 12 do 24 sata, a ako je riječ o eksplantaciji srca 5 sati. Ponekad nam dolaze i ekipe iz inozemstva po organe, što je dodatno stresno i mora se još brže raditi. Osim brzine i koordiniranosti, nužna je konstantna edukacija svih onih koji sudjeluju u tim procesima i na tome također mnogo radimo.

Po zakonu smo svi donori, a čemu onda služi donorska kartica?

To je nešto što olakšava obitelji preminulog da poštuju volju osobe koja je donorsku karticu zatražila. Donorsku karticu izdaje Hrvatska donorska mreža već više od 20 godina, a imamo je i mi i svi koji su zainteresirani mogu po nju doći. Iako kartica nije obvezujuća, može pomoći članovima obitelji da lakše donesu odluku. Ako se netko za života nije protivio, već je to dovoljno da spada u kategoriju dobrovoljnih darivatelja organa poslije smrti, međutim, ako uz to još ima donorsku karticu, naravno da je obitelji puno lakše ispoštovati tu želju. Inače, razgovor s obitelji ja daleko najteži i najstresniji dio cijelog postupka. Kao prvo, koordinator je taj koji obitelji mora reći da je došlo do najgoreg, nakon čega kod mnogih nastupa period šoka, vrijeme u kojem se moraju suočiti s činjenicom da je netko od njihovih najmilijih preminuo. Nakon toga nastupamo mi, s ovim drugim dijelom i ljudi vrlo često naknadno kažu da im je to olakšalo i na neki način pružilo utjehu, ta spoznaja da jedan dio preminulog nastavlja živjeti. Ponavljam da imamo zaista malo odbijanja, a bitno je napomenuti i da sve vjere podupiru doniranje organa; katolička vjera, židovstvo, islam.. Sve što može živom poslužiti, grijeh je zakopati. Ljudi su uglavnom dobro informirani o doniranju organa i moram priznati da je kod nas ta svijest zaista na visokoj razini.

U tome može pomoći i Europski dan darivanja organa.

Svake se godine 13. listopada u 47 zemalja članica Vijeća Europe obilježava kao Europski dan darivanja organa, a to je znak solidarnosti i potpore onima koji čekaju transplantaciju organa, ali i znak zahvale za preminule darivatelje organa, kao i za članove njihovih obitelji koji su svojim velikodušnim činom tu transplantaciju omogućili. Transplantacija je danas uspješna, ali na žalost i puno puta jedina moguća metoda liječenja bolesnika koji su nepovratno izgubili funkciju nekih organa. Ahilova peta cijelog procesa je zapravo nedovoljan broj organa raspoloživih za transplantacijsko liječenje, odnosno postoji veliki nesrazmjer između ponude i potražnje. Mnoge zemlje svijeta pokušavaju taj problem riješiti, postavili su to kao nacionalni javnozdravstveni problem, i pokušavaju pronaći brojne metode i strategije kako bi broj raspoloživih donora organa povećali. Prema podacima Vijeća Europe, trenutno je u Europi na listi čekanja za transplantaciju više od 140 tisuća bolesnika, a svakog se sata ta lista povećava za petero novih bolesnika. Na žalost, njih 19-ero se svakodnevno skida s te liste, ali ne zato što su transplantirani, već zbog toga što preminu prije nego što dočekaju organ. U Hrvatskoj je situacija slična, iako puno bolja nego u ostalim zemljama. Hrvatska, koja je članica Eurotransplanta, vodeća je zemlja svijeta i po broju transplantiranih organa i po broju darovanih organa. Primjerice, 2017. godine u Hrvatskoj je bilo 346 bolesnika na listi čekanja, a transplantiran je 321. Dakle, nesrazmjer postoji, ali nije tako velik kao u ostalim zemljama. Predani rad, dobar organizacijski model posložen još 2000-tih na razini Ministarstva zdravstva i visoka razina svijesti kod ljudi ono je što je potrebno da bi se jedan takav program održao na tako visokoj razini.