Elena Jambrešić, rodom iz ruskoga Kalinjingrada, već sedam godina živi i radi u Varaždinu. U barokni grad dovela ju je ljubav, njezin sadašnji suprug Miroslav Jambrešić, kojeg je upoznala u Poljskoj na Festivalu Indije i s kojim sada ima petogodišnjeg sina Abirama.

– Posljednjih 20-ak godina odlazim u Poljsku na festival na kojem se svake godine predstavlja indijska kultura, a festival je inače bio i dio Woodstock festivala. Ondje sam 2014. godine upoznala Miru, koji se također već godinama bavi jogom, masažama, pranajamom i sportom. Nastavili smo se dopisivati, pa sam tako odlučila doći u Varaždin. Ovdje smo se i vjenčali, a budući da smo oboje veliki zaljubljenici u indijsku kulturu, zajedno smo putovali u Indiju, gdje smo imali i drugo, indijsko vjenčanje – ispričala nam je Elena, kojoj je u početku trebalo neko vrijeme da se navikne na život u malom gradu poput Varaždina, ali i na hrvatski jezik, koji sada u potpunosti razumije i govori ga vrlo tečno.

– Naravno, u početku mi je bilo neobično, navikla sam na veliki grad u kojem je gradski prijevoz dostupan u svakoj ulici, ali i brojne druge stvari. Ali ono što mi se ovdje jako svidjelo je to što ima puno prirode, mirno je, a ljudi su dosta opušteni, za razliku od Kalinjingrada – rekla je Ruskinja.

S obzirom na to da je po struci profesorica engleskog jezika, prilagodba je prošla prilično bezbolno. Iznenadila se, kaže, što ovdje puno ljudi razumije i govori engleski.

– Zbog toga mi je bilo lako komunicirati s ljudima, osim sa starijima koji ne znaju engleski, kao, primjerice, s Miroslavovom mamom, s kojom smo u početku živjeli u Kuršancu. Shvatila sam brzo da su ruski i hrvatski zapravo dosta slični – ističe.

Putovanja

U Varaždinu se zajedno sa suprugom nastavila baviti jogom, ali i muzikoterapijom, odnosno zvučnom kupkom, zatim hipnoterapijom te drugim alternativnim metodama rada s ljudima, grupno i individualno. Osim toga, drži i online instrukcije engleskog jezika. Interes za indijsku kulturu odveo ju je na razna mjesta, pa je tako s Festivalom Indije putovala u Australiju, Izrael, Poljsku i čak pet puta u Indiju, gdje je tijekom boravaka od po nekoliko mjeseci, pa čak i pola godine, naučila većinu od navedenih istočnjačkih vještina i učenja.

– Inače sam u Kalinjingradu radila u jednoj školi kao učiteljica engleskog jezika, no dala sam otkaz i odlučila putovati. Posebno me se dojmio stari grad Jagannath Puri, odnosno danas je samo Puri, na Indijskom oceanu. Ondje jako njeguju tradiciju, a ima i puno turista. Ljeti je jako vruće, a zimi je kroz dan vrlo toplo, može se kupati, a noću je ugodno. Za mene je to mistični grad, ondje kao da netko čuje tvoj um. Ono što sam željela ondje mi se neočekivano ostvarilo. Uvježbavala sam neke terapije i masaže, upoznala ljude i naučila neke stvari koje su mi bile velika želja. Maštam o tome da jednog dana u budućnosti ondje podučavam jogu – otkrila je Elena uz osmijeh.

Trenutno je njoj i suprugu, kaže, malo teže putovati uz malo dijete. No u kontaktu je s prijateljima iz cijelog svijeta koje je upoznala upravo na putovanjima. U Rusiju su pak odlazili svake godine u posjet njezinim roditeljima, no ove godine zbog rata to nije moguće. Zapravo, moguće je, ali je komplicirano i vrlo skupo.

– Nedostaju mi odlasci u Rusiju. Ovdje je zbog rata ostao samo jedan veleposlanik i avionom je moguće ići preko Turske. Jedna poznanica iz Facebook grupe “Rusi u Hrvatskoj”, čiji sam član, išla je u Kalinjingrad preko Turske avionom i povratnu kartu platila je oko 30.000 kuna. Prošle godine smo išli autom, put je trajao 18 sati. Pretprošle godine nismo mogli ići zbog korone. Žao mi je svake propuštene godine u kojoj nismo išli k mojim roditeljima jer su već stari i ne mogu doći ovamo. Ali čujemo se gotovo svaki dan putem videopoziva – rekla je Elena, dodavši da su, kada im je rekla da će se preseliti u Hrvatsku, bili iznenađeni, ali im je najvažnije bilo da bude sretna.

Iskustva s ukrajinskim izbjeglicama

U Varaždinu dosad nije imala neugodnih iskustava zbog svoje nacionalnosti i rata u Ukrajini, govori, vjerojatno zato što je i Hrvatska do prije 30-ak godina bila u ratu, pa ljudi razumiju situaciju i ne osuđuju je bezrazložno. No, imali su problema Rusi koji su iz Hrvatske putovali kroz Poljsku te su ondje naišli na vrijeđanja. Žao joj je, kaže, kada vidi i da su neka prijateljstva prekinuta zbog političke situacije i rata.

Ovdje je već susrela i mnogo ukrajinskih izbjeglica, najčešće kada s djetetom ide u park ili na igralište.

– Kada na ulici sretnem ljude i čujem poznati jezik, priđem im, pitam ih kako su i ponudim pomoć, otvoreno kažem da sam iz Kalinjingrada. Kažu da imaju veliku pomoć od lokalnoga Crvenoga križa. Abiram je također vrlo otvoren, prilazi djeci na igralištu, razgovaraju na ruskom. Ja s njim inače razgovaram na ruskom, dobro govori i engleski, a hrvatski mu je glavni jezik. Djeca su otvorenija, nemaju barijera, nije ga strah da će pogriješiti, brzo uči sva tri jezika i brzo se sprijatelji s drugom djecom. Maše ako nekoga sretnemo na ulici… – ispričala je Ruskinja i dodala da je trenutna događanja u Ukrajini rastužuju te se nada da će sve što prije završiti. Osim toga, ima prijateljicu i bratića u Ukrajini.

– Bratić je iz Harkova, radio je na sveučilištu kojeg sada više nema. Svi su se maknuli u drugi dio države, iznajmili kuću i ondje će živjeti neko vrijeme. Mentalno je to jako teško, ali pomažemo si međusobno, pokušavam im putem interneta pomoći psihoterapijom i razgovorom – navodi Elena.

Ono što je veseli je kada vidi da ljudi nisu klonuli, nego su nastavili sa svojim životom.

Odnos prema životu

– Srela sam na igralištu sa sinom dvoje mladih Ukrajinaca, u ranim 30-ima, s djetetom od godinu i nešto. A oni slijepi, odnosno slabovidni. Jedno za drugo se drže i s njima ide mala curica. Nekoliko puta sam ih vidjela, razgovarali smo i pozitivni su. Za mene je to bila takva radost kada sam vidjela da ljudi koji teško funkcioniraju nisu stali, već su odlučili ići dalje zajedno, oženili se, imaju dijete. Dolaze na igralište, on s jedne strane tobogana sa štapom, ona s druge strane pazi curicu. Došli su u nepoznato, nije im lako, ne znaju što će biti sutra, ali nastavili su sa životom. Sada traže vrtić negdje u blizini da ne moraju daleko ići. Veseli me kada vidim takvo iskustvo, to je primjer kako se treba odnositi prema životu. Osim toga, ono što je pozitivno u cijeloj toj ružnoj priči oko rata je da se sada vidi i ljudska dobrota. Ljudi otvaraju srca i pomažu jedni drugima – ističe naša sugovornica.

Na pitanje o tome bi li se ikad preselili u Rusiju, točnije u Kalinjingrad, supružnici su složni oko toga da su im ovdje bolje mogućnosti, naročito što se tiče Miroslavovog posla jer ovdje radi u jednoj tvrtki. Ipak, ostavljaju otvorenom mogućnost da se jednog dana u mirovini presele.

– U Rusiji bi se Miri bilo teže prilagoditi, i zbog posla i zbog jezika. A i sada, ako počne rat, Kalinjingrad je odmah do Poljske i ondje će prvo napasti. No u mirovini, tko zna, lijepo bi bilo živjeti uz Baltičko more – zaključili su supružnici.