Od početka ove školske godine Osnovnom školom Tomaša Goričanca Mala Subotica odzvanjaju zanimljivi zvukovi.

Riječ je o programu bubnjarskih radionica koji se provodi za učenike 6. i 7. razreda romske nacionalne manjine.

Univerzalni medij

Radionice vodi profesor sociologije i filozofije Nikola Švenda, uz financijsku podršku Općine Mala Subotica, koji je bubnjarsku radionicu najprije organizirao za mlade Rome, učenike Učeničkoga doma Graditeljske škole Čakovec. O tome kako su zavoljeli bubnjeve i svoje slobodno vrijeme posvetili glazbi, lani je snimljen dokumentarni film „Ritam nas veže“, a izradili su ga upravo učenici OŠ Mala Subotica.

Danas u toj školi bubnjarsku radionicu pohađa desetak učenika romske nacionalne manjine koji će se na 20-ak radionica upoznati s različitim tipovima udaraljki i ritmovima različitih tradicija. Na samome početku je bilo najteže, kaže profesor Šveda, učenike naučiti da prvenstveno slušaju jedni druge.

– Bubnjarski krug ne ovisi o tri ili četiri jako dobra solista, nego svatko mora jednako sudjelovati. Zato je učenicima na početku bilo teško i svaki je svirao za sebe, čime se cijelo vrijeme raspadao ritam. Bubnjarski krug svojevrsna je aluzija i na razgovor, timski rad i druženje. Jer, kada govorimo riječima često se one krivo protumače, a putem bubnjarskih krugova komunicira se univerzalnim medijem – glazbom.

Učenici uče slušati jedni druge, prate što se događa, sudjeluju i razvijaju prijateljstva, što je za njih mnogo vrjednije od primjerice, strogoga pripremanja za nastup. To dođe kasnije – objasnio je profesor Švenda, koji je učenicima na korištenje rado ustupio vlastite instrumente.

Na radionicu im je doveo i poznatog romskog glazbenika Slađana Ignaca, s kojim su energično i živahno svirali i pjevali. Vjeruje da će, kad još malo odrastu, s njime održati neki nastup. Osvrnuo se i na činjenicu da danas nije dovoljno biti samo učitelj, odnosno stručnjak s papirom da bi se stekao željeni autoritet među učenicima.

– Danas, da biste bili autoritet, morate se u nečemu stvarno iskazati. Čim se iskažete i čim učenici vide da im prvenstveno želite dobro, tek tada možete prijateljski komunicirati. Ja njima nisam neki strogi učitelj. Iako su radionice u školi, ipak je to izvannastavna aktivnost, a redovna nastava je prioritet – rekao je profesor Švenda koji se bubnjanjem kao hobijem počeo baviti još u srednjoj školi, dok je aktivnije nastavio tijekom fakultetskih dana, kada su mu se ukazale prilike da u okviru Erasmus + projekata putuje po Južnoj Americi i Europi.

– Najprije sam svirao klasičan bubanj pa sam napravio kratku pauzu. No, ubrzo sam shvatio da je glazba ono što me najviše ispunjava. Počeo sam raditi i s afričkim bubnjevima, a kasnije i s turskim tarabukama koje se koriste u balkanskoj muzici, što je učenicima dosta blisko jer su taj bubanj već čuli – rekao je profesor Nikola Švenda. Vrativši se nakon studija sociologije i filozofije u Zagrebu u rodno Međimurje, svjestan problema s kojima se danas suočavaju pripadnici romske nacionalne manjine, odlučio je glazbom „rušiti barijere među ljudima“.

Podsjetio je da je i međimurski folklor, o kojem se sve više govori, bio pod velikim utjecajem romske glazbe. Primjerice, „cimbule“ je na ove prostore upravo romska obitelj donijela iz Mađarske.

– Mislim da se dobar suživot treba nastaviti, a odličan je primjer upravo usmjeravanje mladih na glazbu jer je to aktivnost koja ih jača ne samo fizički, već psihički i emocionalno.
Instrument odgaja i karakter. Imate situaciju kad vam nešto ne ide pa ste živčani, zatim vježbate i tada krene… Dakle, na isti način koji razvijate svoje emocionalne reakcije, razvijate i sviranje – objasnio je ovaj mnogima omiljeni profesor, zaključivši da je bubnjanje odličan način da se učenike prepozna u zajednici pa da i oni time primjerice, utječu na svoje roditelje, čime bi se potaknuo lanac pozitivnih promjena u društvu.