Doista nema puno domaćih glumaca koji mogu reći da ih dobro prepoznaje i staro i mlado, no to definitivno vrijedi za Sretena Mokrovića.

U zadnjih nekoliko godina široj publici najpoznatiji je po ulozi Jurja “Jure” Kipčića u popularnoj i kvalitetnoj domaćoj seriji “Crno-bijeli svijet”, koja je početkom ožujka ove godine stigla do cilja zadnjom epizodom četvrte sezone. Starija publika sjetit će se pak legendarnog poštara Duje iz emisije “Poštanski sandučić”, koja je, osobito djecu i adolescente, uveseljavala od sredine osamdesetih do početka devedesetih godina prošlog stoljeća.

Njegov je rad ipak najviše vezan uz kazalište, i to najviše uz Zagrebačko kazalište mladih te Gradsko dramsko kazalište “Gavella”, no gostovao je u mnogim drugima.

S glumcem koji ima nebrojenu “kilometražu” na “daskama koje život znače” razgovarali smo o crnoći i bjelini svijeta, koroni i obitelji, glazbi i nekim minulim vremenima…

Mlađoj ste publici vjerojatno najpoznatiji po ulozi Jurja Kipčića u megapopularnoj seriji “Crno-bijeli svijet”. Možete li s nama podijeliti svoja sjećanja iz osamdesetih, što je razdoblje koje pokriva serija, i usporediti doživljaj iz prve ruke s atmosferom kakvu ona prenosi?

Goran Kulenović, kreator, režiser i scenarist poznate serije “Bitange i princeze”, pozvao me na audiciju za seriju “Crno-bijeli svijet”, koja se trebala početi snimati. S veseljem sam prihvatio poziv i ulogu koju sam dobio nakon što sam prošao audiciju. Mislim da smo se Kula i ja prepoznali na temelju duhovitosti koja je izvirala iz scenarija i mog iskustva tog vremena u kojem sam odrastao i formirao se. Tada još nisam znao sva imena ljudi s kojima ću surađivati – podjela uloga još nije bila gotova – no kada je oformljena glavna postava u kojoj su Anica Dobra, Jelena Miholjević, Elizabeta Kukić, Kaja Šišmanović, Franjo Kuhar, Slavko Sobin, Filip Riđički i (tada dječak) Karlo Maloča, vidio sam da je letvica visoko dignuta te da će biti zanimljivo, uzbudljivo i kreativno…

Zaista je tako i bilo! Svi smo se prepoznali u duhovitom scenariju dvojca Kulenović-Mirković, pa su se pozitivna vibra i veselje prenijeli na set. U takvoj atmosferi velike obitelji koja se povremeno skuplja da napravi nešto što im je važno snimili smo četiri sezone “Crno-bijelog svijeta”. Sad mi svi fale…

Kada gledamo serije poput CBS-a, događaji se iz takve perspektive mogu činiti naivno prikazanima. Je li vrijeme prije rata bilo neko nevinije doba ili su postojale slutnje onoga što bi moglo uslijediti?

CBS je rekonstrukcija osamdesetih, ali kao takva krajnje subjektivna. Važnijim mi se čini to što govori o ljudima… Ljudima kakvi smo svi mi, donekle marginalizirani, sa svojim ljudskim potrebama i ambicijama vezanima za našu djecu, njihov uspjeh u životu, o ljudima koji nisu povezani s vlašću, već su, štoviše, često u sukobu s njom. To je priča koja nas navodi da razmislimo o tome gdje je naša sreća… Ima li je uopće? Je li bolje kad vozimo par-nepar, kad moramo po levisice u Trst… Ili je bolje danas, kad nam je sve pod nosom u šoping centrima, kad cijene benzina divljaju po zakonima kapitalizma, koji nema milosti…? Nema nevinog doba – svako doba stvara svoj nastavak. Slutnje su postojale, ali samo su rijetki znali ili točno naslutili kakve će biti posljedice.

Kakve su reakcije vaše djece na CBS?

Moji Ivan i Olga veliki su fanovi CBS-a i ponosni su na tatu. Žale što neće biti nastavka, odnosno pete sezone.

”U komunikaciji svi smo umjetnici!”

Oni nešto stariji s nostalgijom se prisjećaju prekrasne emisije “Poštanski sandučić”, u kojoj ste utjelovili lik legendarnog poštara Duje. Jesu li pošta i korespondencija u tom obliku danas mrtvi ili su novi mediji samo olakšali komunikaciju?

I jedno i drugo… Zaljubljenici u pisanu poštu još uvijek šalju pisma, kao moj prijatelj Stanislav Habjan, koji je oformio i ustanovio pisanu poštu kao umjetničko djelo (mail art), ali eto… U isto vrijeme se dopisujemo e-mailom i brzo komuniciramo kad nam to nalažu vrijeme i potrebe.

Uglavnom, najtoplije i najljepše pisane poruke našao sam u poštanskom sandučiću, osim ako se nije radilo o računima ili kaznama za parkiranje. (Smijeh.)

Poštar Duje je iz priče koja razveseljava primatelja. On donosi crteže djece i ne zna se koji je ljepši… Poštar Duje je posrednik u komunikaciji u kojoj smo svi umjetnici!

Zašto danas nema emisija poput “Sandučića”?

Toliko se toga u tehnologiji snimanja, shvaćanja filma i glume promijenilo od “nekad” da usporedba sa sadašnjošću nije primjerena, ili je za neki ozbiljan razgovor ili diskusiju! Što se tiče “Poštanskog sandučića”, mislim da je najprije nužno da se shvati kako su takve emisije za djecu i mladež nužne. Što se tiče kreativnog potencijala, siguran sam da ga ima: na našoj televiziji postoji tradicija takvih emisija, pa sam siguran da se može inspirirati mlade scenariste i redatelje i unaprijediti ono što smo mi svojevremeno radili.

U kojoj je fazi adaptacija “Čarobnjaka iz Oza” u režiji Saše Broz, u kojoj igrate ulogu Lava?

Što se “Čarobnjaka iz Oza” tiče, u završnoj smo fazi. Početkom srpnja imali smo pokaznu probu te je predstava u formalnom smislu završena. Očekuje nas predstavljanje publici u rujnu – tada se, naime, planira premijera.

Nedavno se napunila i obljetnica odlaska neprežaljenoga perspektivnoga mladog redatelja Igora Vuka Torbice. Tumačite naslovnu ulogu u Shakespeareovu “Titu Androniku”, predstavi koju je on režirao. Čemu nas može podučiti taj “crno-crni svijet” engleskog barda?

Postoji inicijativa naše ravnateljice Snježane Abramović Milković da se obje Igorove predstave, “Hinkemann” i “Tit”, i dalje igraju… “Tita” prati neka loša sreća, pa ga igramo s prekidima. Volio bih kad bismo imali snage i obrat u podjeli karata, pa da zaigramo “Tita” u kontinuitetu i s veseljem kako smo ga igrali i dosad. To je potrebno nama, to zaslužuje Vuk. Uistinu, to je crno-crna predstava s puno duha i motiva za gorki smijeh te svakako zaslužuje mjesto na našem repertoaru.

Put u nepoznato

Svjesni smo teške situacije u koju je pandemija dovela mnoge grane djelatnosti. Jesmo li iz svega ipak nešto i naučili ili se još uvijek “koprcamo” s nepoznatim, neuvjerljivim, nelogičnim…?

Mislim da smo svi jako zbunjeni… Teško je shvatiti i prihvatiti ovo što nam se događa s pandemijom. Trebat će nam još vremena da shvatimo ozbiljnost situacije i znanstvenicima da pronađu adekvatnu i učinkovitiju zaštitu od ovog virusa…

No, pogledamo li svjetliju stranu, jeste li uživali u određenom “višku vremena” kao posljedici lockdowna?

Da, to je druga strana ove priče o COVID-u. S obitelji sam proveo neko predivno vrijeme zbližavanja u izazovnoj situaciji. U tom smislu “hvala” koroni! Ja sam je prebolio s blagim simptomima i velikim strahom što će biti sutra… Srećom po mene, sve je dobro prošlo.

Vaša nam je supruga, violinistica Laura Vadjon, otkrila da je jako zaljubljena u Vaš glas. Kako gledate na glazbu, što ona znači za Vas?

Laura je u moj život donijela veliki poklon. Volim glazbu – odrastao sam s Beatlesima, Dylanom, Cohenom i Youngom te drugim bendovima tog vremena, a ona je donijela barok. Za mene je to otkriće – pratim je na koncertima otkad smo se upoznali, kad god mogu…

S razgovorom smo završili na ugodnoj temi glazbe. Zanimljiva veza, naime, postoji između Sretenove supruge i Međimurja. Laura Vadjon podrijetlom je iz Svete Marije, a pradjed joj je bio poznati glazbenik Ivan Mustač Kantor! No, interakcija s našim sugovornikom nipošto ne mora završiti: u seriji “Crno-bijeli svijet” možete uživati na servisu HRTi. Svakako preporučamo i neku od predstava u kojima Sreten sudjeluje. Nećete zažaliti – svaka od ovih priča svašta bi vas mogla poučiti i o vlastitu “crno-bijelom svijetu”!