Počasno mjesto najkontroverznijega varaždinskog učenjaka zasigurno pripada doktoru znanosti u polju arheologije Adamu Oršiću (Adam Robert Levin Orssich de Slavetich). Naime, ovaj poliglot, stručnjak za rudarstvo, uzgoj peradi i nesuđeni pravnik s kratkom diplomatskom karijerom u NDH svoje znanje morao je staviti na raspolaganje tajnovitoj organizaciji SS-a.

Kakav otac,  takav sin

Riječ je o društvu Deutsches Ahnenerbe Verein, koje je još 1928. godine utemeljio šef SS-a (Schutzstaffel), ratni zločinac Heinrich Himmler. Cilj ovog društva bila su znanstvena istraživanja različitih područja, pa i onih „rubnih“, prepunih okultizma i ezoterije.
Štoviše, ova nacistička organizacija bavila se eksperimentima i proučavanjem prapovijesti, drevnih jezika, paranormalnih pojava i misticizma s ciljem potkrepljivanja „teorije arijske rase“.

Ahnenerbe je imala brojne odjele, od kojih su se neki bavili „zrakama smrti“, svemirskim letjelicama i atomskom fizikom, a šefovi onih kojima je preokupacija bila arheologija bacili su oko na junaka naše priče. Ili, preciznije, na njegov nevjerojatan životni put, koji nije nimalo jednostavno rekonstruirati.

U svom rudniku u Golubovcu postigao je dnevnu proizvodnju od 50 tona ugljena

Adam Oršić rođen je u Varaždinu 12. svibnja 1895. godine kao najstariji sin zemljoposjednika grofa Levina Oršića (Levin Graf Orssich de Slavetich) i Henriette Oršić (rođene Aresin-Fatton). U rodnom gradu polazio je četiri razreda osnovne škole i odrastao u domu prepunom očevih antikviteta i različitih umjetnina. Nažalost, njegov otac, koji je u 19. stoljeću poduzimao lovačke „ekspedicije“ u središnjoj Aziji, Africi i Indiji, preminuo je u Beču 22. prosinca 1908. godine nakon teške bolesti. Levin je sahranjen u obiteljskoj grobnici na varaždinskom groblju, a njegova ucviljena udovica morala je odlučiti hoće li Adam postati zemljoposjednik poput oca ili će nastaviti školovanje izvan Varaždina.

Moglo bi Vas zanimati:

Varaždinska županija će prva u Hrvatskoj imati jednosmjensku nastavu u svim školama

Odlične vijesti su stigle u Varaždinsku županiju: za projekte dogradnje Područne škole Strmec Podravski i Područne škole Nova Ves Petrijanečka...

Promišljena majka odlučuje se za drugu opciju, pa Adama šalje u sušačku Gimnaziju. Nakon dvogodišnjeg školovanja u Hrvatskom primorju, obrazovanje nastavlja u isusovačkom konventu u Kalksburgu, u kojem ostaje četiri godine. Ovo je samo jedan od brojnih podataka koji su već godinama potpuna nepoznanica autorima koji pokušavaju rekonstruirati Oršićev životni put.

A on se 1916. godine nastavlja dvogodišnjim školovanjem na benediktinskoj gimnaziji u koruškome mjestu St. Paul (Gymnasium des Benediktinerstiftes St. Paul in Kärnten). U to vrijeme Adam je već potpuno zaokupljen arheologijom jer je još 1914. godine, tijekom proputovanja Egiptom, dva mjeseca kao volonter pomagao ekspediciji Bečkog sveučilišta pri istraživanju platoa Gize!

Dodajmo da je Adam bio i pasionirani jahač, poput svoga varaždinskog rođaka Roberta Oršića (uzgajivač konja, 2010. godine uvršten u britanski Equestrian Hall of Fame!). No, 1913. godine je imao težak pad s konja, te mu je amputirana lijeva šaka. Bio je to veliki šok, ali je i noseći protezu bio odlučan ispuniti sve svoje zamisli.

Nakon završetka Prvoga svjetskog rata vraća se u Varaždin i ubrzo se seli u Zagreb kako bi vodio poslove na obiteljskom imanju. U ovom gradu odslušao je tri semestra na Pravnom fakultetu, paralelno „gutajući“ svu dostupnu literaturu s polja agronomije.
U svojim sjećanjima iz dana emigracije Adam Oršić navodi da je, poput brojnih veleposjednika, već 1919. godine ostao bez imanja, zbog agrarne reforme koju provodi novoosnovano Kraljevstvo SHS.

S obzirom na to da se njegov život odjednom okrenuo naglavačke, svu svoju energiju usmjerio je na rudarstvo, pa nastavlja obrazovanje na Višoj tehničkoj školi rudarstva u austrijskom Leobenu (polazio je tri semestra na Montanistische Hochschule Leoben i na kraju nije diplomirao). No, Marko A. Janković u svom znanstvenom radu „U potrazi za Adamom Oršićem kroz arheologiju XX veka“ piše da je Adam diplomu Rudarskog fakulteta navodno stekao u Sarajevu 1924. godine, uz napomenu da o tome u njegovim nepotpunim biografijama ne postoje pouzdani podaci.

Znao je s novcem

Iako se spomenuti srbijanski autor potrudio rasvijetliti brojne misterije iz života Adama Oršića, zanimljivo je da nigdje, nijednom riječju, ne spominje plaćanje školarina, koje zasigurno nisu bile male.

Imao je dosta uspjeha u pronalaženju raznih ruda poput bakra i željeza te u eksploataciji
zlata

Istinu o tome odakle Adamu Oršiću silni novci za samostalno financiranje arheoloških istraživanja, školarine i ostale životne troškove doznajemo iz njegova detaljnog životopisa, koji je sastavio 1950. godine.

– Još 1921. godine otvorio sam rudnik ugljena u Golubovcu. Postigao sam dnevnu proizvodnju od 50 tona ugljena i taj sam rudnik prodao novom vlasniku 1923. godine. Kao poduzetnik, okušao sam se još 1919. godine u modernoj proizvodnji vapna. Dnevna proizvodnja dosizala je 25 tona, a svoje peći za dobivanje živog vapna prodao sam 1926. godine – zapisao je Oršić u svom CV-u, iz kojeg doznajemo da je dosta uspjeha imao u pronalaženju raznih ruda poput bakra i željeza te u eksploataciji zlata.

Prema osobnom svjedočenju, Adam Oršić je 1922. godine proveo osam mjeseci u Škotskoj na farmi u Kilmarnocku, koja je uzgoj peradi temeljila na najmodernijim znanstvenim spoznajama. Njih je Adam u razdoblju od 10 godina razvio do savršenstva, te je zaslužan za osnivanje najmanje pet farmi u Hrvatskoj. Imao je i svoju, a proizvedena jaja i perad izvozi u velikim količinama u Švicarsku i Francusku.

Našem varaždinskom grofu to nije bilo dovoljno, pa opet 1929. godine sjeda u studentske klupe i na Agronomskom fakultetu u Zagrebu završava nekoliko semestra i napokon se prvi put ženi. Supruga mu je bila Yvonne zu Leiningen-Westenburg, a svadba je obavljena 8. lipnja 1930. godine u kapeli dvorca u Slavetiću. Do danas ostaje nepoznato kada se njihov brak (supruga je bila židovskog porijekla po majci) raspao i zašto je poslije rata uopće nije spominjao.

Oršićeva potpuna zaokupljenost arheologijom kulminira nekako u to vrijeme, pa već 1932. godine daje otkaz na mjesto direktora glavne jugoslavenske peradarske farme u Nišu. Kao amater, zaslužan je za osnutak niškog Muzeja 1931. godine, a svoja terenska istraživanja u Aziji, Grčkoj, Italiji i diljem Balkana financira iz vlastitog džepa. Tridesetih godina prošlog stoljeća imao je najveću i najvrjedniju zbirku rimskog novca, a njegova privatna zbirka antiknih predmeta bila je okosnica Muzeja.

U Nišu je oformio Arheološko društvo kao amater, ali mu i danas znanstvenici priznaju da je zaslužan za brojna važna terenska otkrića. Pet godina, od 1933. do 1938., studira na Univerzitetu u Beogradu arheologiju, povijest umjetnosti, povijest Slavena, paleografiju i njemački jezik. Do napada sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju 6. travnja 1941. godine publicirao je najmanje 14 značajnih znanstvenih radova o lokalitetima koje je fizički istražio (prvi ih je locirao stotinjak).

Istraživao Kurvingrad!

Među njima su opisani oni u okolici Niša, u Srijemu, Szombathelyu, Novigradu, Zdenčini, Humskoj čuki, Toponici, Brzibrodu… Istraživao je i legendarni srednjovjekovni Kurvingrad, o kojem i danas u Srbiji postoje osebujne narodne predaje. No, naciste i Wolframa Sieversa, zloglasnog šefa društva Ahnenerbe (smaknut vješanjem 1948. godine nakon „doktorskog“ dijela Nürnberškog procesa), najviše su zanimali njegovi arheološki poduhvati na neolitskim nalazištima u Makedoniji, osobito kod mjesta koje Oršić naziva Pavlovci.

Tu je po „befelu“ opet istraživao 1941. godine, a kao diplomat Nezavisne Države Hrvatske 1942. godine službenu dozvolu za nastavak istraživanja dobio je od bugarskog cara Borisa III. Izvješće o svojim poduhvatima podnio je društvu Ahnenerbe ratne 1943. godine. Prostor i vrijeme nam ne dozvoljavaju opširniji opis Oršićevog djelovanja do završetka Drugoga svjetskog rata, no spomenimo tek da je polazio doktorske studije od 1942. do 1944. godine u Beču kod profesora prapovijesti Oswalda Menghina, koji mu je omogućio da njegov prethodno objavljen izvještaj o dvomjesečnom istraživanju Bubnja 1935. godine bude priznat kao doktorska teza.

Na ovom fakultetu upoznao je i drugu suprugu, dr. sc. Elfriede Stadler, s kojom se vjenčao 1944. godine. Par je usvojio sina, Alexandra Leoeveya, rođenog 1927. godine u Rumunjskoj. Svi zajedno sretno su 1951. godine emigrirali u Brazil, u kojem Adam Oršić nastavlja iznimnu karijeru arheologa do svoje smrti 1968. godine.

“Bio sam protivnik ustaškog režima”

U svojoj izjavi danoj službenicima austrijskog odjela Međunarodne organizacije za izbjeglice (International Refugee Organization) Adam Oršić je 4. svibnja 1950. godine prilično nedosljedan. Naime, u jednom trenutku tvrdi da se na područje NDH vratio iz okupirane Srbije tek 1942. godine. Usput prešućuje svoj, tada već aktivan, angažman u Pavelićevoj diplomaciji i još napominje da je „brzo postao poznat kao oponent ustaškog režima“.

Navodi i da je zbog toga imao velike probleme, te da je morao pobjeći „kako bi izbjegao uhićenje“. To je, zapravo, najbolji i najkontroverzniji dio njegova životopisa. Jer kamo to navrat-nanos bježi naš grof? Nigdje drugdje nego u anektiranu Austriju, u Ostmark, u kojem su Židovi i svi nepodobni nacistima hametice potučeni. Tu se Oršić s diplomatskom putovnicom skrasio u Beču – gradu u kojem je svojevremeno živjela i njegova majka – te pronašao toliko željenu sigurnost od ustaša.

Nevjerojatno je da bi mu danas itko povjerovao da duga ruka UNS-a (Ustaška nadzorna služba) nije dosezala do Beča, u kojem je doktorirao i stekao „Venia legendi“ (pravo poučavanja). No, ovom crticom iz njegova života neka se ipak detaljnije pozabave povjesničari. Čeka ih težak posao, jer uz to moraju rekonstruirati njegovu ulogu pri aprovizaciji ratne 1941. godine, za koju je bio nadležan na području cijele Makedonije… Dodajmo i da je njegova, IRO-u zatajena prva supruga 1947. godine imala na računu jedne austrijske banke popriličnu svotu novaca.

Je li možda njime Adamu Oršiću osigurala bezbolniji put u novi život, daleko od novih, Titovih ubojica, koji su se itekako pomamili za preostalom imovinom ove hrvatske grofovske obitelji?