Uz gromoglasnu podršku najvatrenijih navijača s tribina Bad Blue Boysa, košarkaši Dinama sigurno plove Premijerligaškim prvenstvom. Na terenu pak momčad pod budnim okom drži njen kapetan, i to Varaždinac Hrvoje Garafolić.

Trofejna generacija

Nemjerljiva je čast biti kapetan zagrebačkog Dinama, bez obzira o kojem se sportu radi. Pogotovo u ovom klubu, košarkaškom, nastalom na inicijativu same navijačke skupine. A Hrvoje njegove boje brani sada već petu godinu zaredom.

– Već tijekom prvih razgovora čovjek lako stekne dojam o kakvom je klubu riječ. Jednostavno se osjeti ogromna količina ljubavi i pažnje kojom se navijači odnose prema njemu, a isto se očekuje i od igrača na parketu – priča nam na početku razgovora varaždinski košarkaš Hrvoje Garafolić.

A u njegovom slučaju “klik” s vodstvom kluba i publikom dogodio se očito na prvu, stoga ne treba čuditi niti dodjela kapetanske uloge. Kao što bolje poznavatelje košarke ne čudi da je ta čast zapala upravo Garafolića. Naime, još od prvih košarkaški koraka isticao se požrtvovnošću na parketu, ogromnim radom na treninzima i predanošću na utakmicama, uz naravno, neospornu kvalitetu i talent za košarkom. Upravo zbog svega toga još mu je legendarni i nikada prežaljeni trener Sead Žunić u Košarkaškom klub Škola košarke Vindija odredio ulogu jednog od predvodnika sjajne generacije koja je 2006. godine sa završnice Prvenstva Hrvatske za kadete u Šibeniku, kući donijela brončanu medalju. Prvu medalju u povijesti varaždinske košarke. Garafolić je povijesni uspjeh ostvario zajedno s Fodorom, Poljakom, Bartolom, Štefanom, Modrićem i nizom drugih sjajnih mladih varaždinskih košarkaša. Ista je generacija tri godina kasnije osvojila broncu i na državnoj završnici za juniore u Karlovcu.

No, iznenadni odlazak popularnog Žune polako je doveo do osipanja trofejne generacije. Neki su promijenili sredinu, a neki poput Hrvoja svoj košarkaši razvoj nastavili uz studij u Zagrebu.

Doktorski studij

– Upisao sam Kineziološki fakultet u Zagrebu. Iako je postojao dogovor da ću i dalje nastupati za Školu košarke, brojne fakultetske obveze nisu mi dopuštale česte odlaske u Varaždin na treninge i utakmice. Nažalost, nisam naišao na razumijevanje ljudi u Klubu pa sam čak jednu cijelu sezonu morao pauzirati. Uslijedio je ponovno igračko aktiviranje u Košarkaškom klubu Moslavina, koju je u tom trenutku vodio moj profesor s Fakulteta, a nakon toga i prelazak u zagrebački Hermes u kojem se zadržavam sljedećih punih devet sezona. Riječ je o sredini koja je uvijek imala ambiciozne planove, momčad sastavljenu od kvalitetnih mladih igrača i iskusnih profesionalaca. I ono što mi je bilo najvažnije, uvijek su imali razumijevanja za moje akademske obveze – objašnjava nam Hrvoje.

Paralelno s klupskim obvezama Hrvoje je uspješno rješavao i one fakultetske. Danas je na doktorskom studiju što je u jednom dijelu odredilo i njegov sljedeći igrački angažman.

– Javili su se ljudi iz Košarkaškog kluba Rudeš, zagrebačkog kvartovskog kluba, koji se u tom trenutku natjecao u drugom rangu hrvatske košarke. Iako je to s natjecateljskog aspekta bio korak unatrag u mojoj igračkoj karijeri, privuklo me nešto sasvim drugo. Naime, osim što je klub bio iznimno ambiciozan s jasnom vizijom proboja u Premijer ligu s mnoštvom mladih igrača, dobio sam priliku u Klubu sudjelovati u EU projektu koji je bio vezan za rad s umirovljenicima. Riječ je o projektu koji je u velikoj mjeri bio vezan za rad na mojem doktorskom studiju pa sam mogao znanstvena saznanja sprovesti u praksi – zadovoljan je Hrvoje.

Krajem travnja 2020. godine Rudeš postaje Dinamo pa samim time i Hrvoje Dinamovac.

– Navijači su u Rudešu prepoznali pravi zagrebački duh što ovu košarkašku priču čini posebnom. Na našim domaćim utakmicama u Košarkaškom centru Dražena Petrovića okupi se i do 2000 navijača, od kojih njih polovica iz najglasnije skupine BBB-a. Užitak je igrati u takvoj atmosferi, ali i obveza da se u svakoj utakmici da maksimum – kaže nam Hrvoje.

Pod Dinamovom kapom momčad je odmah u prvoj sezoni izborila doigravanje za ulazak u Premijer ligu, ali ih je u tom naumu zaustavila Cedevita. No, već sljedeće sezone Dinamo je uspio.

Rad s djecom

– I to u pravom trileru, u produžetku treće odlučujuće utakmice protiv Bosca!

Sredinom siječnja igrači Dinama svojim su navijačima priredili najveće moguće slavlje. U gradskom derbiju svladali su Cibonu sa 77:71, a upravo je Hrvoje bio junak pobjede i strijelac ključnih koševa u samoj završnici utakmice.

– Ono što je najvažnije da je Dinamo klub s iznimno zdravom atmosferom. Momčad je savršeni spoj mladosti i iskustva, koju vodi kvalitetni stručni stožer na čelu s najmlađim trenerom Premijer lige Mariom Štirjanom. Klub provodi EU projekte, marketinški je vrlo aktivan… U takvom okruženju niti dobri rezultati ne mogu izostati – zaključuje Hrvoje.

A dokle se vidi na košarkaškom parketu?

– Obožavam košarku, ali je sve teže i napornije. Supruga, sin, drugo dijete je na putu, puno radno vrijeme na poslu kineziterapeuta, obveze na fakultetu… Sve treba prilagoditi treninzima, utakmicama, putovanjima… Igrat ću sigurno dokle tijelo i obveze to budu dopuštale.

A nakon košarke?

– Vjerujem da ću uvijek ostati vezan za košarku na neki način. Trenutno radim kao kineziterapeut u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava s djecom s teškoćama u razvoju. Kroz doktorski studij ušao sam u znanstveni krug i želio bih u njemu ostati. Veseli me mogućnost spajanja znanosti i prakse u svrhu poboljšanja zdravlja i kvalitete života djece s motoričkim teškoćama. Planova je mnogo, vjerujem da ću ih veći dio uspjeti i realizirati – zaključuje Hrvoje Garafolić.