Mnoga međimurska mjesta imaju službene, “gospocke” verzije imena te one prave koje narod koristi u svakodnevnom govoru.

Na iskrivljavanje su utjecali mnogi faktori, od jezične ekonomičnosti koja ima tendenciju skratiti izraz, do prilagođavanja službenog naziva lokalnom govoru, glasovnih promjena poput jednačenja po mjestu tvorbe i slično.

Većina ovih izraza poznata je uglavnom mještanima sela na koje se oni odnose te susjednih naselja. Spomenimo da su u prošlosti mnoga međimurska mjesta nosila ime u množini, vjerojatno stoga što se selo nije percipiralo kao jedinstvena tvorevina, već skup nastambi i četvrti, odnosno ulica.

Idem v Revico!

Tako je, na primjer, narodni naziv za Pribislavec – “Prslavec”, odnosno “Prslafci”. Gardinovec ima sličnu promjenu pa postaje “Garnovec” ili “Garnofci”. Domašinec je “Domašanec” ili “Domašanci”, Orehovica – “Revica” ili “Rehovica”, a Vratišinec postaje “Vratišanec”, odnosno “Vratišanci”. Danas se množina češće koristi samo u određenim kontekstima (na primjer, uz akuzativ) pa će uz pitanje “Otkud si?” odgovor glasiti “Z Domašanec”, no na pitanje “Kam ideš?” odgovorit će “V Domašance!”

Jedan od zanimljivijih primjera svakako je i Čehovec koji mijenja naziv u “Čavec”, dok se osoba može nalaziti “v Čafci”. Oblik u genitivu iz drugog pitanja u naslovu nastaje spajanjem riječi “iz”, odnosno “z”, s imenom sela pa nastaje struktura “z Čavec” koja se u govoru ostvaruje kao “ščavec”.

Mala Subotica rijetko je mala u svakodnevnom govoru, obično se govori o Sobotici (poneki šaljivdžija koristit će i stari mađarski naziv Kisszabatka ili Kišsabatka), Goričan postaje Gorčan, Gorčen ili Gorčani, a Dekanovcu ime ostaje isto, ali se koristi i množinski oblik Dekanofci.

Tak, ve dok sam vam se povedal, moram dleteti v Sredejšče…