Članica Hrvatskog sindikata radnika migranata kojemu je sjedište u Varaždinu ispričala je svoju potresnu priču kako bi se ovim putem, ističu iz HSRM-a, dodatno senzibilizirale političke elite, ali i cjelokupno društvo o dubini problema s kojima se susreću.

Naime, članovi tog sindikata su ljudi koji su silom prilika bili primorani otići iz Hrvatske, a kako bi sebi i članovima svojih obitelji osigurali najosnovniju egzistenciju. U priči koju je iznijela anonimna sugovornica nije riječ o odluci kojoj je svrha pronalazak posla iz snova, već je članici tog sindikata cilj najosnovnije i puko preživljavanje. U nastavku donosimo njezinu priču.

Poštovani,

potaknuta razgovorom s predsjednikom Hrvatskog sindikata radnika migranata Franjom Lazarom osjetila sam potrebu ispričati svoju priču, u nadi da će doprijeti i do naših zastupnika koji sjede u Hrvatskom saboru.

Dolazim s istoka Hrvatske. Vjerujem da ni ovoj generaciji cijenjenih zastupnika Hrvatskog sabora ne moram pojašnjavati što se je ovdje dogodilo te koje posljedice i dan danas osjećaju žitelji ovog dijela Hrvatske. Dakako, puno bolje nije niti u drugim dijelovima lijepe nam zemlje.

Moram reći kako sam neizmjerno tužna. Ne zato što nemam nešto materijalno, što bi se u današnje vrijeme trebalo podrazumijevati (na to sam kroz godine navikla), već iz razloga što imam osjećaj da mi više nemamo pravo ni na snove ni na bilo kakva stremljenja.

Vjerujte mi, ne pretjerujem i ne preuveličavam. Da, mi smo prije 30 godina podnijeli najteži teret Domovinskog rata. Nismo taj put odabrali sami, ali smo se svjesno stavili u obranu zemlje i na njenu prvu crtu bojišnice. Bilo je to vrijeme koje najbolje opisuje parafrazirana rečenica: Nemoj gledati što Domovina može učiniti za tebe, već što ti možeš učiniti za Domovinu.

Potpuno se slažem. No danas, ponavljam 30 godina nakon ratnih razaranja, mi..ja..brojni moji sugrađani živimo život put odricanja, neimaštine i bezizlaznosti. Zar baš mora tako?! Želim reći, posla ni od kuda, a živjeti se mora!

Poznajem puno obitelji koje su prodale zadnje „obiteljsko srebro“- svoju zemlju- da bi preživjeli i prehranili se. Među njima je i moja obitelj. Unatoč, velikoj neimaštini, nismo dobili čak ni nekakav oblik državne potpore, čak ni socijalnu pomoć.

Da vam dočaram tugu i gorčinu koje skrivam u najdubljem djelu srca?!

Moj suprug, koji je bio dragovoljac u Domovinskom ratu, također nema posla. Nakon što se prihod od prodaje zemlje istopio, nismo imali izlaza i bili smo prisiljeni posuđivati novac kako bi namaknuli sredstva za najosnovnije stvari. Znate li kakvo je poniženje i osjećaj kada dođete do takvog ruba, unatoč jednostavnom htjenju da samo imate neki posao.

Bili smo samo živi, no kakav je to život?!

Ja sam jedina radila. Dizala kredit na kredit (čak i onaj u nesretnim švicarskim francima), a onda se i razboljela te morala proći dvije ozbiljne i po život opasne operacije. Naravno, tadašnji poslodavac se ograđuje, ne želi me vratiti na moje radno mjesto, s pitanjem “a tko će raditi umjesto tebe”?

Jedini izlaz bio mi je naći bilo kakav posao u inozemstvu. Odlučujem se krenuti put Austrije. Jezik, naravno, nisam znala i sa nekih 50 riječi njemačkog jezika, otišla sam u nepoznato.

Nikad neću zaboraviti svoj prvi susret s Bečom i tešku neizvjesnost toga trenutka. U 23:30 sati stigla sam kod stadiona Prater gdje me je dočekala žena koju nisam nikada prije vidjela. Znak raspoznavanja bio je bijeli šal. Da se, recimo, nije pojavila, da je nešto krenulo po zlu ja u džepu nisam imala novca ni da bi se vratila u svoju neimaštinu.

Ovo je samo početak i samo jedna od na tisuće priča koje bi vam mogli ispričati naši ljudi koji su sanjali pristojan život u svojoj, a morali otići u tuđu zemlju. Svaka od tih priča tužna je i dirljiva na svoj način.

Ne znam je li tužnije i teže kada odlazite u neizvjesnost gotovo u „smiraj“ života (poput mene) ili kad, kao mnoge moje kolegice, ostavljate kod kuće malu djecu.

Koliko smo samo važnih trenutaka u životu najbližih ili svojih osobno propustile, provele u tuđem svijetu, u tuđoj kući. I s time smo se pomirile i to smo prihvatile. Prigrlile živjeti „tuđi život” samo da nekako guramo dalje i da ne ulazimo u dugove.

Nikad nisam ni pomislila da smo posebnije u nečemu od drugih, ali ovo je naša realnost, naš krnji život pokrpan između korica kofera da ne kažem „život u koferu“! U Austriji smo otvorile obrt, uredno plaćamo sve obveze i ne prelazimo limit za naplatu poreza.

Međutim, što je sa našom zemljom?

Želim Vas podsjetiti da nismo ostale na teretu države. Čak štoviše!

Sve što smo zaradile, to smo i donijele u našu zemlju.

Treba li nas sada još i kažnjavati što smo pronašle kakav-takav izlaz?!

Naslušala sam se ovih dana kako bi mi morale platiti još i dodatni porez. Ne mogu se oteti dojmu kako to nije uredu. Čak štoviše, pitam se nije li to krajnje nepošten da ne kažem maćehinski odnos prema nama.

Zato Vas molim, uzmete u obzir ovu istinu nas njegovateljica te da nas uvažite kao obrtnike jer to i jesmo.

U nadi da ćete nas razumjeti i biti uz nas,

Srdačan pozdrav