Gradski muzej Varaždin

Iako je Egipatska zbirka Gradskog muzeja Varaždin brojčano skromna eksponatima, svojom visokom umjetničkom i estetskom vrijednošću spada među najvrednije takve zbirke u Hrvatskoj.

U toj se zbirci – koja je bila i tema programa Srijede u Muzeju prošlog tjedna – nalaze predmeti vezani uz neke od tradicionalnih rituala drevne civilizacije. Egipatski rituali laika intrigiraju u modernoj literaturi i filmu, ali beletristika i film ne pružaju dublji uvid u njihov značaj u svakodnevnom životu za stanovnika starog Egipta.

Mistika

U zbirci je sedam odlično očuvanih predmeta. Ali svaki od njih je od velike važnosti za uvid u egipatske običaje u staroj civilizaciji. – Šest predemeta potječe iz privatne zbirke obitelji Pasthory-Varady, dok je jedan od predmeta u Muzej stigao u relativno novije vrijeme – govori kustosica Arheološkog odjela GMV-a Lovorka Štimac-Dedić.
Pretpostavka je da su predmeti u obiteljsku zbirku stigli zahvaljujući boravku nekog od članova u Egiptu. – Ipak,  o okolnostima pod kojima su predmeti prikupljeni ne zna se ništa – govori kustosica. Dodatni misterij mističnim predmetima savršeno se uklapa u egipatsko ozračje. Kako bilo, u Muzej su iz dvorca Križovljan stigli polovicom prošlog stoljeća.

U fundusu zbirke najviše je premeta koji su se koristili prilikom mumifikacije – četiri kanope za smještaj vitalnih organa pri mumifikaciji.
Mumifikacijski rituali intrigantni su već sami po sebi, ali kad se od kustosice čuje više o samim razlozima i načinu obavljanja procesa, priča postaje zanimljivija. – U starom je Egiptu smrt – čija se predodžba sasvim razlikovala od današnje – bila važan dio svakodnevnog života. Pokojnicima se željela omogućiti besmrtnost. Da bi mogli nastaviti život, mumifikacija je morala biti savršeno izvedena. Jer duša ne može prijeći na onaj svijet ako tijelo nije mumificirano kako spada i ako vitalni organi – pluća, jetra, crijeva i želudac – nisu pravilno spremljeni. Srce se smatralo centrom osjećaja i misli i ostajalo je u tijelu – započinje priču Lovorka Štimac-Dedić. Tu dolaze na red kanopske žare ili kanope koje se čuvaju u Gradskome muzeju. One su, doznajemo, jedinstvene jer predstavljaju kompletan set za smještaj svih četiriju vitalnih organa.

 

Četiri kanope predstavljaju četiri Horusova sina, pa svaka posuda ima glavu, ikonografski prikazanu kao jedno od tih božanstava – kao šakala, sokola, ljudsko lice i  babuna. – Njihova je uloga bila čuvanje pokojnika od gladi i žeđi te zaštita izvađenih organa, dok ih hijeroglifski tekstovi u piramidama prikazuju kao neku vrstu vodiča pokojnika na onaj svijet – ispričala nam je kustosica. Ritual nije bio – kako laik uglavnom pretpostavlja – rezerviran samo za faraone. Mumificirali su se svi, iako je faktor bogatstva igrao ulogu u načinu izvođenja. Tako, recimo, nisu svi imali novac za kanope, pa su organe mumificirali i ostavljali unutar tijela. Kanope datiraju iz XXVI. dinastije, 664. – 610. godine prije Krista.

Šest predmeta zbirke potjeće iz privatne zbirke obitelji Pasthory-Varady 

Inače, mumifikacija se prvi put spominje u mitu o Izidi i Ozirisu iz 120. godine. Nakon što je Seth ubio svog brata Ozirisa i raskomadao mu tijelo po cijelom svijetu, njegova žena Izida je po svijetu sakupljala dijelove. Kad ih je sakupila, njegov brat Anubis izveo je prvu mumifikaciju. – Morali su ga, recimo tako, složiti i pripremiti za beskonačnost. Kasnije su svi mumifikatori nosili masku Anubisa – boga mumifikacije  – govori Lovorka Štimac-Dedić.

Vezan uz smrt, koju su, dakle, Egipćani slavili, je još jedan predmet iz Egipatske zbirke GMV-a – pogrebna stela Mery – Meryja, koji je prema natpisu na njoj bio nadglednik faraonove kćeri Sitamun. Ona datira iz XVIII. dinastije, vladavine Amenhotepa III. – Stela je odlično sačuvana i ima tragove boje na hijeroglifima i na njoj se spominje ime kraljevske princeze – govori kustosica o vjerojatno jedinoj takvoj steli u Hrvatskoj. Pripada među najljepše i najzanimljivije primjerke koji se čuvaju u hrvatskim muzejima. Za skarabeja smo svi čuli, neki nosili i privjeske s njegovim likom, ali gotovo ništa ne znamo o tome zašto se smatra srećonošom i simbol je beskonačnosti, što i nije za čuditi, s obzirom na njegovu izrazito kompliciranu ulogu u egipatskoj religiji. I Gradski muzej ima skarabeja.

Skarabej

– Skarabej je amulet koji prikazuje kukca svetoga kotrljana i jedan je od najčešćih prikaza u staroegipatskoj umjetnosti. Komplicirano je jer se spominje u mnogo različitih konteksta, koji se za naša shvaćanja potpuno razlikuju jedan od drugoga. Javlja se u vidu simbola Sunca, ljudskog srca – zbog čega se stavlja uza srce u mumiji – vječnog života, postanka… Skarabej je za Egipćane bio srećonoša kao zmija za Rimljane. Njegov se lik često vidi na nakitu, na odorama, na relikvijama… Lik je sveprisutan. Smatra se također da je to kukac koji predviđa dolazak poplave. S dizanjem razine Nila, skarabeji su bježali u kuće Egipćana i time najavili poplavu – govori Lovorka Štimac-Dedić.
I šećer na kraju. Jedan od sedam predmeta u Egipatskoj zbirci Gradskog muzeja je i najstariji predmet egipatskog porijekla u hrvatskim zbirkama – privatnima ili muzejskima – uopće. To je keramička čaša iz preddinastičkog razdoblja, oko 4000. godine prije Krista. Tako je jasnije zašto je upravo ova zbirka jedna od najvrednijih u Hrvatskoj.

Izvor:
Foto: