Na nebu iznad dviju najsjevernijih hrvatskih županija Kršlović se pojavio u ožujku 1930. godine i izazvao pravu senzaciju. Naime, iz kabine aviona izbacio je stotine letaka kojima je Varaždince i Čakovčane pozivao da iskuse čari letenja.

Iz evidencije letova upisanih u njegovu knjižicu letenja doznajemo da je zračna krštenja prvo obavio u Varaždinu, u srijedu, 19. ožujka. Potom je u nedjelju, 23. ožujka, sve ponovio u Buzovcu kod Čakovca. Svaki putnik dobio je i osebujnu pisanu potvrdu o obavljenom letu…

Zasluga da se u Hrvatskoj već 1929. godine nudila aerotaksi usluga te da je u Zagrebu registrirana prva privatna pilotska škola u Kraljevini SHS pripada danas gotovo zaboravljenom ratnom pilotu austrougarskih Carskih i kraljevskih zračnih snaga (K. u. K. LFT), a poslije rata sportskom pilotu i poduzetniku Vidu Kršloviću.

Pričuvni zrakoplovni narednik-vodnik III. kl. Vid Kršlović u odori Vazduhoplovstva Vojske Kraljevine Jugoslavije

Žrtva birokracije

Taj je pionir hrvatskoga zrakoplovnog poduzetništva, rodom iz Privlake kod Zadra, još krajem 1928. godine, unatoč cijelom nizu administrativnih prepreka u uredima vojnih i civilnih vlasti u Beogradu, ipak uspio ishoditi sve potrebne dozvole za osnivanje vlastite pilotske škole. S još žešćim protivljenjem nadležnih institucija susreo se pri pokušaju uvoza svoga prvog aviona, kojim će nebu pod oblake povesti prve Čakovčane i Varaždince. O čemu se zapravo radilo?

Prema pisanju zagrebačkih „Novosti“ od 5. siječnja 1929., Kršlović je namjeravao kupiti dvosjedi avion niskokrilac Messerschmitt M 23, koji je proizvodila tvrtka BFW (Bayerische Flugzeugwerke). No, posve je izvjesno da je uvoz spomenutog aviona zaustavila upravo Komanda vazduhoplovstva, odnosno njezino Vazduhoplovno odeljenje. Ne odustajući od svojih zamisli i svjestan da od preostale ušteđevine ne može kupiti avion „po volji vlasti“, Kršlović pronalazi poslovnog partnera – veleindustrijalca Müllera. Njih dvojica odlučuju kupiti avion Klemm L 25, proizvod njemačke tvornice Leichtflugzeugbau iz Böblingena, koji je stajao tadašnjih 150.000 dinara. Dana 27. rujna 1929. godine vijest o tome ponovno donose „Novosti“, u kojima, između ostaloga, autor članka najavljuje:

„Naš Zagreb je tek u posljednje vrijeme pokazao nešto više života na polju privatne avijatike. Sad je i prva civilna zrakoplovna pilotska škola u našoj državi, koju je osnovao u Zagrebu naš poznati avijatički pilot Vicko (Vid, op. a.) Kršlović, naručila u Njemačkoj školski aeroplan. On će stići u Zagreb tokom ovog tjedna, tako da bi pilotska škola započela radom narednog tjedna.“

I doista je 12. listopada 1929., u 14 sati i 30 minuta, na borongajski aerodrom sletio prvi civilni sportski/školski avion za pilotsku školu Kršlović. Iz Graza ga je preletio austrijski pilot Remar, inače zastupnik tvornice Klemm. Sam let do Zagreba je trajao 45 minuta, s tim što se pilot radi nevremena bio prisiljen spustiti i kraće zadržati kod Maribora. Na trupu je imao njemačku registraciju D-1714, a pokretao ga je motor Salmson od 40 KS. Težio je 300 kilograma, a mogao je ponijeti koristan teret od još 320 kilograma. Najveća brzina mu je iznosila 143 km/h, što je bilo vrlo povoljno za učenike pilote. Za uzlet je trebao stazu duljine 50 metara, a za spuštanje ne više od 30 metara. Na borongajskom aerodromu je Kršlović postavio i priredio poseban hangar (zapravo namjenski šator!) za svoj avion, a s trenažnim letovima je započeo već 13. listopada te godine.

Krštenje aviona

Svečanost krštenja Kršlovićeva aviona, predviđena za 27. listopada, je zbog zapreka tehničke naravi nakratko odgođena i upriličena dva tjedna kasnije, 10. studenoga 1929. godine. Kuma zrakoplovu bila je Varaždinka Helena Srkulj, vrlo agilna supruga inače omiljenoga zagrebačkoga gradonačelnika Stjepana Srkulja, a ondašnji tisak bilježi i njezine riječi pri obredu: „Krstim te imenom naše Dalmacije!“ Nakon obrednog razbijanja šampanjca o zrakoplov Kršlović je „provozao“ iznad Zagreba najprije kumu, a ostali hrabriji sretnici dobili su priliku letjeti poslije nje. Kratko vrijeme poslije ove svečanosti avion dobiva domaću civilnu registraciju UN-AVI, a Kršlović uvodi prvu aerotaksi službu u KSHS, a time i u hrvatskoj zrakoplovnoj povijesti. Po narudžbi putnika prevozio je poslovne ljude u gradove prema njihovoj potrebi i željama. Cijena leta „Dalmacijom“ iznosila je sedam dinara po kilometru. Za prvu pilotsku školu u Zagrebu, koje tečaj je trajao tri do četiri mjeseca, javilo se poprilično zainteresirane gospode, ali i nekoliko dama. Zabilježeno je da je prva u grupi od osmero učenika bila izvjesna Ema Bundi, a od gospode Božo Gamot. Školarina je iznosila 30.000 dinara, a nekoliko je trenažnih letova prije početka školovanja učenika Vid Kršlović obavio i s poznatim ratnim pilotom Nikolom Sekulićem. Svaki kandidat je u to doba nakon položenoga pilotskog ispita dobivao diplomu pilota Međunarodne zrakoplovne federacije (FAI). Nedjeljom je Kršlović najčešće obavljao tzv. „zračna krštenja“. Za 100 dinara je svatko mogao letjeti iznad Zagreba, a poslovanje aerotaksija i djelatnost zračne promidžbe je u sezoni 1930. godine također bilo uspješno i dohodovno. Aerotaksijem se poslužilo oko 500 osoba u razne sportsko-izletničke i poslovne svrhe, dok je iz aviona izbačeno oko 200.000 komada raznih letaka. Kroz to vrijeme zrakoplov je nakupio oko 250 sati naleta, i to bez i najmanjeg incidenta. Kršlović je svojim avionom sudjelovao i na brojnim aeromitinzima, ali i na manjim priredbama koje su nazivane „aerodanima“, pa su u letenju „Dalmacijom“ mogli uživati i građani Siska, Čakovca, Varaždina, Maribora, Ljubljane, Celja, Slovenske Bistrice, Sarajeva…

Bombardirao bombonima!

Na nebu iznad dviju najsjevernijih hrvatskih županija Kršlović se pojavio u ožujku 1930. godine i izazvao pravu senzaciju. Naime, iz kabine aviona izbacio je stotine letaka kojima je Varaždince i Čakovčane pozivao da iskuse čari letenja. Iz evidencije letova upisanih u njegovu knjižicu letenja doznajemo da je zračna krštenja prvo obavio u Varaždinu, u srijedu, 19. ožujka. Potom je u nedjelju, 23. ožujka, sve ponovio u Buzovcu kod Čakovca. O ovim njegovim aktivnostima na popularizaciji letenja najbolje svjedoče požutjele fotografije na kojima se vidi da su i dame imale priliku osjetiti kako je to kada vjetar struji oko ušiju avijatičara. Dodajmo da je pri kraju prvog tečaja 1931. godine u Kršlovićevoj pilotskoj školi osposobljeno sedam kandidata za samostalno letenje. Među njima bilo je učenika, mehaničara i inženjera. Kršlović je u svom aero-poslovanju bio iznimno inventivan, te je među ostalim inovacijama planirao uvesti i ispuštanje obojenog dima iz aviona u letu, koju atrakciju je zapazio u inozemstvu. Također je namjeravao nositi i promidžbene natpise (transparente) pod krilima zrakoplova, čak i noću, osvijetljene električnim žaruljama! Stariji Zagrepčani dugo su godina prepričavali „desante na Zagreb“ u vidu tisuća promidžbenih padobrančića koje je iz aviona izbacivao po narudžbi tvornica likera, keksa, sapuna, čokolade… No, ubrzo je uvidio da s jednim avionom neće moći razgranati posao i sve svoje zamisli, pa već u proljeće 1931. razmišlja o kupnji drugog aviona, i to suvremenijeg trosjeda sa zatvorenom kabinom. Da je bio iznimni promicatelj zrakoplovstva, svakako bez premca u to doba, pokazuje i crtica kada je prigodom neke letačke priredbe na Borongaju odredio da svaki trideseti posjetitelj koji se iskaže kupljenom ulaznicom dobiva pravo na besplatni let iznad grada. Treba istaknuti da su s Kršlovićem letjela čak i djeca predškolske dobi u krilu jednog od svojih roditelja, a za svoje je najmlađe putnike uvijek u džepu imao bombone i, naravno, posebno skrojene zaštitne letačke kape (haube) i male naočale (brile). Junak naše priče svoju školu i zračna krštenja održavao je do 1933. godine, a tad je uslijedio šok. Njegov partner pri kupnji aviona, industrijalac Müller, je bankrotirao i Kršlović je prinuđen prodati avion kako bi nesretnom propalom partneru vratio njegov ulog.

Avion prodao Međimurcu

Otkupili su ga pilot tvornice Bata u Borovu Mijo Janković (rodom iz Donje Dubrave) i poznati vukovarski graditelj Lujo Karlovsky. Osim što je promijenio vlasnika, avion u drugoj polovici 1933. godine dobiva i novu registraciju: YU-PAD.

Razočaran ovakvim epilogom, Kršlović se sa suprugom Helenom i kćerčicama Vidom, Viktorijom i Verom vraća u rodnu Privlaku, gdje otvara urarsku i preciznomehaničarsku radionicu. Navodno je novcima preostalima od prodaje aviona jednom od braće kupio manji brod za prijevoz pijeska. No, ovaj zaneseni avijatičar ipak nije prestao letjeti jer je kao pričuvni zrakoplovni narednik u više navrata pozivan na trenažno letenje u 7. i 4. puk Vazduhoplovstva Vojske Kraljevine Jugoslavije. Posljednji put se Vid Kršlović vinuo u nebeske visine netom prije izbijanja Travanjskog rata 1941. godine.

 

“Orao iz Privlake“ je unatoč svojih stotinu i “nešto sitno” kilograma ipak bez problema sjedao na svoje radno mjesto nastavnika letenja i komercijalnog pilota

I najmlađi putnici dobili su “krila”

Očito inspiriran tada aktualnim događanjima u Zagrebu, odnosno neumornim zrakoplovnim entuzijazmom pilota Vida Kršlovića, ali izgledno i tadašnjega gradonačelnika Srkulja, nama nepoznat autor osmislio je ovaj šaljiv, ali donekle i zajedljiv kolorirani crtež koji je 1929. godine objavljen u zagrebačkom satiričkom časopisu “Koprive”