Piše: Lea Šprajc

Prva nedjelja poslije Uskrsa, katolički službeno nazvana „Bijela nedjelja“, u Međimurju je poznata i kao „Pisana“, „Mlada“, „Pisanovi(h)lanička“, „Pisana bjelanička“ ili „Mal(j)i Vuzem“, dok se u Podravini i pojedinim selima uz Muru u Mađarskoj udomaćio naziv „Matkana nedelja“. Većina pobrojanih tradicijskih naziva svoj kontekst nalazi u običaju sestrenja i/ili bratimljenja (matkanja u Podravini), koji se u nas najdulje održao u selima donjeg Međimurja.

Mlade i neudane djevojke (ponegdje i neoženjeni mladići) tog su dana tradicijom diktiranim postupcima učvrstile svoja prijateljstva i uzdigle ga na razinu ritualnog rodbinskog odnosa. Osim što su se otad nazivale „sestrama“, novosklopljeni su odnos u formalnom smislu obilježile i različitim navescima koje su dodavale na osobna imena (npr. Mara je bila Marenka) te međusobnim oslovljavanjem s „Vi“.

U nekim je međimurskim selima običaj sestrenja započinjao blagoslovom, ponegdje i „spričavanjem“ pisanica u crkvi. Pisanice su, uz pogaču i štafetu u drugim varijantama običaja, bile simbol sestrinstva, a izrađivale su ih vješte seoske žene. Marija Novak iznosi podatak da je krajem 19. i u prvoj polovini 20. st u svakom selu bilo i do dvadesetak žena koje su se bavile izradom pisanica. Nakon mise, mladi bi se obično sastali na livadi i uz stihove „Sestra, sestra, zanaveke sestra“ ili „Brat, brat, zanaveke brat“ razmijenili pisanice. Ostatak su dana provodili u igri i plesu.

U drugoj je, ponešto složenijoj varijanti sestrenja središnji običajni rekvizit bila pogača, okrugli ili duguljasti dizani kolač okićen jabukom, vrpcama i staklenim kuglama za bor ili štafeta zataknuta u bidru, a načinjena od ukrasa sličnih onima kojima se kitila pogača. Na dan sestrenja selom je prolazila djevojačka povorka, obično od kuće gdje se nalazila pogača do kuće u kojoj je bila upriličena glavna svečanost. Povorku je pratila glazba. „Bandisti so igrali kak na Božjem sodu“, simpatično se prisjetila kazivačica iz Hodošana. Pogledi svih su seljana tog dana bili uprti u djevojke, posebice u onu koja je u povorci nosila pogaču. Smatralo se izuzetno važnim kako će djevojka izgledati i kako će se ponašati, jer ona u povorci nije predstavljala samo sebe, već i svoju obitelj. „Saka je mama svoji rekla: ´Ka bo na tebi najlepše stalo, ka boš po seli lepo išla, ka naš dolji tuljila, lepo se nesi!´“ Djevojke su bile obučene u svečano ruho bijele ili koje druge svjetlije boje, u čemu se krije simbolika djevičanstva. S obzirom na stroge patrijarhalne obiteljske odnose, svečanost sestrenja za djevojke je bila jedna od rijetkih prilika da se zabave te privuku pozornost mladića, potencijalnih budućih ženika. U kući u kojoj je bila priređena svečanost sestrenja, nakon plesa s pogačom svaka je djevojka prišla svojoj prijateljici te je upitala – „Sestra nevesta, boš ti moja sestra? / Bodem! / Do ke dobi? / Do smerti!“

I zaista, neke su žene sestrinske veze njegovale čitav život. „Naše dve sosede so si do smrti govorilje jena drugi sestra. Jempot je jena žena pitala sosedo: ´Pak kakva ti je to sestra?´ Soseda ji je odgovorila: ´Pisana!´“.

“Ve: iz pera znatiželjnih umova” zajednički je projekt etnologinja Janje Kovač i Lee Šprajc, osmišljen kao platforma za objavljivanje popularno-stručnih tekstova o tradiciji, kulturi i umjetnosti Međimurja. Tekstom i slikom istražuju, bilježe i prate aktualno stanje promatranih fenomena. Zbog toga su projekt i nazvale “Ve” – na međimurskom to znači “sad”.