Jedno od novijih istraživanja Brezja provedeno je u svibnju ove godine na zemljištu koje je Grad Varaždin prošlog tjedna prodao stranom investitoru.

Riječ je o prostoru nasuprot poslovne zgrade koju ovih dana dovršava varaždinski Solvis, i tu nije bilo nikakvih značajnih nalaza. Suradnja arheologa i poduzetnika je bila odlična i sve je išlo vrlo brzo. Investitori su imali razumijevanja za njihov posao i osigurali potrebna sredstva za arheološke radove.

Premda je gotovo cijeli prostor Brezja varaždinskim Generalnim urbanističkim planom zaštićen kao arheološko područje, to ne mora nužno značiti da će potencijalni investitori gubiti vrijeme i velik novac za istraživanja koja prethode bilo kakvoj gradnji proizvodnih hala ili drugih gospodarskih objekata.

“Sve treba iskopati“

Naime, kako doznajemo od Lovorke Štimac-Dedić, kustosice Arheološkog odjela Gradskog muzeja Varaždin, na primjeru parcele na kojoj će niknuti poslovna zgrada prvoga velikoga stranog investitora, tvrtke Emil Frey Digital, Zakonom propisana obvezna istraživanja pokazala su da u podzemlju nema nikakvih značajnih arheoloških nalaza. Štoviše, na ovu temu se prošlog tjedna osvrnuo i varaždinski gradonačelnik Ivan Čehok, koji je na predstavljanju izložbe “Erik/a – vunasti nosorog” ustvrdio da „u Varaždinu sve treba iskopati jer premalo toga znamo o prapovijesti, dok s Rimljanima nemamo problema jer još stoje njihovi mostovi u Jalkovcu i Jalžabetu“.

– Gradonačelnik je djelomično u pravu kad kaže da mnogo znamo o Rimskom Carstvu, a premalo o eneolitiku koji je prisutan u Brezju. To je vremensko razdoblje od najmanje 3500 godina prije Krista. Brezje je po mnogo čemu specifično, kod njega imamo nalaze iz eneolitičke kulture, ali istovremeno je prisutan i srednjovjekovni horizont, koji seže u 12. i 13 stoljeće. Arheolozi i konzervatori znaju kako treba provesti terensko istraživanje u tom prostoru jer je poznat obrazac na koji pri njemu nailazimo. To nam značajno olakšava posao, pa investitorima možemo reći koliko će otprilike vremena trajati naš posao jer su, srećom, dubine za istraživanje vrlo plitke. Uglavnom nailazimo na otpadne jame i plitke zemunice kultura koje su tu obitavale u davna vremena. One se kod istraživanja prazne, a nalazi se dokumentiraju na terenu i odnose u muzeje te druge ustanove radi zaštite – objasnila je Štimac-Dedić, dodavši da je lokalitet Brezje otkriven još 1966. godine prilikom krčenja šume za potrebe poljoprivrednog zemljišta. Nakon tih prvih arheoloških istraživanja 1969. godine, sliku o višeslojnom arheološkom nalazištu nastavila su nadopunjavati sva kasnija istraživanja, kada su pronalaženi tragovi bakrenog doba, kasnoga brončanog i željeznog doba, antike te ranoga i razvijenoga srednjeg vijeka.

– Zahvaljujući registraciji nalazišta kao kulturnog dobra spriječena su moguća buduća devastiranja lokaliteta, čime se svi zemljani radovi na području Brezja provode uz arheološke nadzore te zaštitna arheološka istraživanja – ističe naša sugovornica, od koje doznajemo da je jedno od novijih istraživanja provedeno u svibnju ove godine na zemljištu koje je Grad Varaždin prošlog tjedna prodao stranom investitoru.

Riječ je o prostoru nasuprot poslovne zgrade koju ovih dana dovršava varaždinski Solvis, i tu nije bilo nikakvih značajnih nalaza.

Kontaminirana zona?

– Suradnja arheologa i poduzetnika je bila odlična i sve je išlo vrlo brzo. Investitori su imali razumijevanja za naš posao i osigurali su potrebna sredstva za arheološke radove. Kada smo sve dokumentirali na području predviđenom za izgradnju poslovne zgrade, struka izdaje odobrenje za gradnju. Odnosno, „zeleno svjetlo“ dali smo investitoru brzo jer je utvrđeno da na parceli nema arheoloških struktura ni pokretnog materijala – rekla je Štimac-Dedić.

Arheolozi su istraživali i teren u neposrednoj blizini baliranog otpada, u kojem su, kako napominje, „prisutni klasični nalazi za Brezje“.

– U tom prostoru ima slučajeva kada arheolozi ne pronađu ništa, a onda odjednom naiđete na otpadne jame sa zanimljivim nalazima. No, u neposrednoj blizini baliranog otpada njih dosad nije bilo, a kada se on napokon makne, neka druga struka morat će nam reći smijemo li mi uopće išta istraživati na terenu na kojem su bile odložene bale – govori Štimac-Dedić o prostoru u Brezju, koji je u razdoblju od 15 godina možda i kontaminiran procjednim vodama.

Za investitore, koji ove godine hrle u Poslovnu zonu Brezje, vrijeme je novac i nestrpljivi su.

Stoga je dobra vijest da arheolozi danas mogu raditi i u „petoj brzini“. Ali ne baš svugdje.

– Već godinama u terenskom poslu provodimo tzv. geofizička istraživanja kod kojih namjenskim uređajima detektiramo eventualno postojanje podzemnih arheoloških struktura. To nam je putokaz na kojem mjestu trebamo provesti ciljano istraživanje. Postoje i druge metode, poput LiDAR istraživanja, koje, pojednostavljeno, predstavlja prostorno skeniranje iz zraka. Pritom kao konačan rezultat dobijemo kompletnu strukturu tla, neovisno o tome je li skenirana površina obrasla vegetacijom. Takvim smo postupkom u jednoj gusto obrasloj šumi pronašli ostatke zida, ljudskom oku potpuno nevidljive kule… – veli ova stručnjakinja i kustosica GMV-a.

Dodajmo da varaždinski Konzervatorski odjel Ministarstva kulture provodi regulativu vezanu uz zaštitu Brezja i ostalih lokaliteta, te arheolozi na terenu uvijek točno znaju gdje su im granice zaštićenih područja. Tu je potrebna suradnja svih zainteresiranih strana jer ni arheolozi ne smiju provoditi istraživanja na terenu bez dozvola konzervatora. No koliko zapravo treba biti velika zaštita arheoloških lokaliteta, ne samo u varaždinskom kraju, otkrio nam je arheolog dr. sc. Saša Kovačević, voditelj projekta “Iron-Age-Danube”.

– Sa svoje strane mogu reći da sustav zaštite arheoloških krajolika i lokaliteta nalaza mora biti puno snažniji. To znači da svi mi, a ne samo arheolozi i konzervatori, već ljudi koji žive na takvom području i lokalne vlasti, moramo razmišljati o tome je li nam stalo do kulturne baštine i trebamo li je čuvati. To su pitanja na koja vjerojatno znamo odgovore. Smatram i da moramo promijeniti klimu u kojoj radimo. Stvar je u tome da mi Hrvati kao nacija naš kulturni kod i jedinstvenu baštinu, koja seže daleko u prapovijest, pogotovo ako pogledamo varaždinsku regiju (u kojoj imamo spomenike poput špilje Vindije iz razdoblja paleolitika i prapovijesne lokalitete s onima iz rimskog vremena ili srednjeg vijeka), moramo valorizirati. Podsjećam, samo na užem području, u krugu 5 kilometara od Jalžabeta, imamo iznimno vrijedne nalaze. Ako je naše opredjeljenje da nam prihodi dolaze iz turizma, onda moramo naučiti da je arheološka baština jako važna stvar u sferi kulturnog turizma. Nju moramo naučiti čuvati i prezentirati na održivi način, što znači da ne može dolaziti do oštećivanja lokaliteta – poručuje Kovačević.

Nisu kočnica gospodarstvu

Za njega kao stručnjaka koji se cijeli život bavi tom temom je podjednako neprihvatljivo da netko iskopa 8 metara dubok tunel u sredini tumula jedinstvenog u Europi, ili pak šeće okolo s detektorima metala i ruje po arheološkim lokalitetima.

– Nedopustivo je i da ga neki investitor bagerom preore jer mu je tako zgodnije i jeftinije. Identično je ako je kod takvih postupanja riječ o općinama, gradovima ili drugim strukturama vlasti koje nije briga za kulturnu baštinu; svi oni rade štetu. Arheolozi dolaze na teren obaviti istraživanja ili rekognosticiranja, ali oni neće i ne trebaju zaustavljati gospodarski razvoj pojedinih gradova ili regija. Riječ je o tome da arheolozi nisu tu da nekomu nešto zabranjuju ili nanose štetu, ali smo dužni napraviti svoj posao, jer je kriva percepcija da su eventualni nalazi ničiji – ukazuje Kovačević, koji podsjeća da su i na trasi autoceste od Goričana do Varaždina pronađeni brojni arheološki lokaliteti, koji su iznimno brzo istraženi.

– Ove, ali i idućih godina, bit će mnogo projekata gradnje, na nekima od njih sudjeluju Institut za arheologiju, lokalni muzeji i druge ustanove, i svi se oni trude zajedno s investitorima pronaći najbolje rješenje za arheološku baštinu. Znam da to ponekad oteža ili uspori radove, ali postoji modus u kojem sve funkcionira zajedno i njemu je ime: civilizirano društvo. U njemu se lokalne vlasti brinu i za razvoj gospodarstva i za baštinu, odnosno za ono što ostavljaju generacijama koje dolaze. To je moguće, a mi kao arheolozi moramo daleko više napraviti oko senzibiliziranja i upoznavanja javnosti o baštini, jer je danas jako popularno busati se u prsa i govoriti: “Mi smo Hrvati ovakvi i onakvi.” Da, posebni smo zbog jezika i kulture, koja je jedinstvena i svima u Europi zanimljiva – rekao je Saša Kovačević.

Napomenuo je i da u svijetu ima slučajeva kada su uz tvorničke hale primjereno zaštićene iskopine koje je moguće posjetiti i razgledati. Ima i lokaliteta koje je nemoguće prezentirati, ali su zanimljivi da ih se istraži i nakon toga investitori mogu dalje raditi na svom projektu.

Investitor sve plaća

– Istraživanje plaća investitor, a svota koja je za to potrebna ovisi o veličini zahvata. Nije isto ako se gradi proizvodna hala, industrijska zona ili autocesta jer arheologija ima svoje metodološke alate i mora imati zatvorenu financijsku konstrukciju da bi se posao odradio kako treba. No ako postavite omjer vrijednosti projekta i onoga što će poduzetnik potrošiti za arheološka istraživanja, vidjet ćete da su razlike znatne i da svote za to nisu velike. Treba jasno i glasno reći da se arheolozi moraju prestati ispričavati nekomu jer žele profesionalno obaviti svoj posao. Primjerice, ako želite legalizirati neki svoj objekt, morat ćete platiti pristojnu svotu za izlazak geodeta na teren. I nitko se ne buni, tako mora biti i s arheolozima, i oni moraju biti plaćeni da stručno obave posao – zaključio je Saša Kovačević.

Općina Jalžabet je “pomirila” arheološka nalazišta i Poslovnu zonu – kako?

Općina Jalžabet je još 2005. godine u Prostornom planu Općine predvidjela Gospodarsku zonu, ali u samom Jalžabetu.

– Smatrali smo da to nije dobro mjesto, tu su nalazišta vila Rustica i Gomila, pa smo pretpostavljali da bi moglo doći do problema tu razvijati industrijsku proizvodnju. Unaprijed smo vozili u drugom smjeru. Godine 2006. promijenili smo Prostorni plan i dobili sve suglasnosti. Teško smo utirali put, bilo je trnovito, i od države smo dobili 85 hektara, pa Zona ima ukupno 140 hektara. Zbog toga u jednom dijelu, uz rijeku Plitvicu, imamo ruralni, poljoprivredni dio, vinsku cestu i slatki put, a s druge je strane, u sjeverozapadnom dijelu Općine, uz autocestu Industrijska zona. Uz to, na brežuljcima razvijamo turističke kapacitete – rekao je u jednom od intervjua za Regionalni tjednik Josip Križanić, bivši načelnik Općine Jalžabet i bivši saborski zastupnik.