Epidemija koronavirusa promijenila je navike gotovo svih.

Mnogi su se okrenuli boravku u prirodi, a planina Ivanščica omiljeno je izletište mnogih.

Ipak, ovo ima i negativnu stranu na koju je upozorio Tomislav Friščić, predsjednik Planinarskog kluba Ivanec.

Njegov osvrt pod nazivom “Ivančica! Blato!” u nastavku prenosimo u cijelosti:

Godina za zaborav, nikada više ovakve godine, svi se sada već prisjećamo prošle 2020. godine. Normalno, svi se sada nadamo u bolje sutra. Opravdano ili ne, teško je reći. Svatko ima svoje mišljenje, pa ću ovdje ipak iznesti nekakva svoja planinarska razmišljanja.

Godina u kojoj se manje-više nije moglo putovati u strana gorja, na neki način je otvorila vrata zaboravljenih izleta u Hrvatskoj, planina i vrhova, staza, koje smo uvijek željeli posjetiti, ali nikad da dođu na red. Opet, bilo je razdoblja kad se nije moglo iz svoje županije, grada, pa eto, i Ivanščica mi je postala nekako još bliža. Koliko god godina bila loša i teška, na neki način mi je pokazala i nešto što je svake godine sve više prisutno i što na žalost budućnost donosi, ali svega toga planinari ne žele ili jednostavno ne mogu vidjeti.

Mogao bih puno toga reći i o stanju u planinama Hrvatske, planinarskim stazama i domovima, ali danas ću ipak o Ivanščici. Ako nije prekasno, zadnji je trenutak da svi zajedno nešto učinimo i pokušamo je spasiti, a koliko god to nekome strano zvučalo i samo planinarstvo! Slušam i gledam ovih dana o tome koliko je blato na stazama. Istina, nikad toliko blata, ali kiša i vlage je uvijek bilo. Vjerojatno nekih godina i puno više, a opet nije bilo blata. Stvar je u nečem potpuno drugom, a to je da nikad nije bilo toliko ljudi koji kreću na krov Hrvatskog zagorja.

Radni dan je postao prijašnja nedjelja, a nedjelja sajam, špica, šetnjica, toliko ljudi nije bilo ni na 1. svibanj iz onih dana. Svi žele, svi hrle. Ljudi su doma, škole ne rade, kafići ne rade. I odjednom, svi na Ivanščicu. Gotovo je nestvarno što se sve ne može vidjeti i kako ljudi kreću na vrh. Iskreno se čudim kako još uvijek nitko nije ozbiljnije stradao. Staza preko „Pionira“ se službeno kao ne koristi, a danas izgleda ne kao staza, već kao pravi put…

Sad će ispasti da ja ne volim da ljudi, mladi, ne idu u prirodu i svježi zrak! Glupost, pa ja osobno i PKI za to živimo, to je i u našem Statutu, isto kao i u Statutu HPS-a i vjerojatno svih društava. ALI! ALI! Ovo su planinarske staze, a ne betonske ili asfaltne šetnjice u gradskim parkovima. Ove staze jednostavno ne mogu podnijeti toliki broj koraka, toliku „frekvenciju“. Gradske parkove čiste komunalne službe, a ovdje? Ovo više nisu planinari, ovo više nisu polaznici planinarskih škola i rezultat se odmah sve više vidi. Limenke, plastika, papiri, „Konj“ ih je najednom pun. Tko će to pobrat? Nekad je postojala jedna staza, bilo ljeto, bila zima. Sada? Čitava šuma je postala staza. Ima nekoliko uhodanih smjerova, prečica, kratica. Ali, ta šuma ima vlasnika, a vlasnika su planinari još nekada zamolili da im dopusti prolazak.

Nije problem ako prođe nekoliko ljudi, šume su pune raznih staza, ali ovdje je sada na nekim dijelovima već riječ o pravoj cesti. Tu se šuma više ne može obnavljati. Vrh? Posebna priča. Motocikli, quadovi, buka, turiranja, vožnja samo da ne i po krovu planinarskog doma. Čudni su ti Austrijanci, pa kako su to oni zabranili. Po šumi, po travnatim površinama, ne da nema više trave, nema ni zemlje, do kamena. I nikome ništa. Ja se iskreno čudim ljudima iz društva. Nekada smo davali dežurstva u i oko doma. Održavali red, kontaktirali policiju u vrijeme jačih okupljanja. Sada nikome ništa.

Rezultat je i ovdje vidljiv, nikada više smeća, i onaj gorak okus u ustima. Zar je to onaj „naš dom, naš ponos“. Kao pobjegneš iz grada i smoga i tek onda dođeš na buku i smrad ispušnih plinova. Danas Ivanščicu svojataju baš svi. Svi imaju neke ideje, svi bi neka prava, a obaveze? Neki „trailovi“, neke trke, neka takmičenja, čovjek to više ne može ni pohvatati. A da li su nekoga pitali i s kojim pravom? Sam naziv govori „planinarska“ staza. Staza namijenjena za kretanje planinara. Ima svoje oznake, ima svoja pravila, mora zadovoljavati neke uvjete, prvenstveno sigurnosne da bi mogla biti ucrtana na karte. Ima i svojeg vlasnika, društvo/klub koje skrbi i odgovara o njoj. Ako ima vlasnika, kako je onda moguće da netko tu radi što hoće. Pa ne može vama netko doći u stan i napraviti „feštu“ samo tako. Pa kakva onda trka po planinarskoj stazi. Napravite si svoju, pa da vidimo koliko će vam trebati za takvu realizaciju i kada će vam krenuti prvi „trail“ i koliko će onda sudionici morati iskeširati za nastup? Možda ima i dobrih namjera, ali ipak treba biti neki dogovor.
Poučna staza preko „Mrzljaka“, čitam u novinama. Samo tako. Uzmem kist i kanticu pa po varaždinskom korzu lupim planinarske markacije. Samo tako.

Planinarski dom. Naglašavam „planinarski“. Po čemu? Pa unutra već odavno da i nema planinara. Prodan je za biznis. Ako i jesi planinar, po čemu ti kao takav ovdje imaš neku prednost od onoga koji nije planinar. Još mu i namjerno prepustiš stol, jer eto, ti si gost pa je u redu da imaš prednost. Da i možeš na taj stol staviti svoju hranu i piće iz „ruksaka“. Nitko te ne pita, jesi ili nisi planinar. Iza svega toga proizlazi i pitanje po čemu bi netko danas i želio biti planinar u Ivancu. Planinar i član neke udruge ima neke obaveze, plaćaš članarinu, tu i tamo će te se netko sjetiti i uznemiriti te pozivanjem na neku akciju, a ako nisi, sve to preskačeš i nemaš brige. Kupiš si opremu, hodaš po planinarskim stazama, koristiš planinarski dom, cijena jela i pića je ista, i nemaš nikakve obaveze, a prigovarati uvijek možeš. Lovci su ipak pametniji, i oni imaju staze, ali ih ne reklamiraju. Imaju i domove i kuće. Za sebe. I ne dira ih pandemija. Oni su svoji na svojem. Nisu bili „pametni“ kao planinari. Autocesta se plaća, teniski teren se plaća, dvorana se plaća, bazen se plaća. Probaj na stadion u Zagrebu donesti svoju loptu i malo pucati po golu. Baš me zanima koliko utakmica trava može podnijeti. Ona fina, skupa. Ova na Ivanščici može i mora, od cipela i guma. Ili baciti „hakl“ u KC „Dražen Petrović“. Vjerojatno bi pisale novine.

Na Ivanščici je sve dozvoljeno. Da, i svi bi nešto gradili. Kome i čemu. Daj mi jedan stol i mir. Od silnih građevina na vrhu i tako više ne vidim ni šume ni drveća. Nekada se „partiji“ nije moglo reći ne, danas javno mišljenje sve može, ali izgleda da više nikome nije stalo. Politika! Šećer na kraju. Ovi su najbolji. Ivanščica, Park prirode! Eto svi ga imaju, jedino sjever Hrvatske nema. Susjed ima velika polja i traktor, ja nemam polja, ali nije red da i ja nemam traktor. Nema veze što mi u biti ne treba, nema veze što se u traktor ne razumijem, nema veze što ne znam montirati plug, što ga ne znam ni upaliti, što kad ga i kupim ništa se neće promijeniti i što ću s vremenom na njega zaboraviti, ali sada u ovom trenutku neka svi znaju da ja kupujem traktor! Zanimljivo, svi portali sada o tome pišu, a isto tako je zanimljivo da prije puno godina kada sam ja kao predstavnik jedne po mnogo čemu uvažene planinarske udruge to isto govorio, nije prenio nitko i nikoga već godinama nije zanimalo. U krajnjem slučaju i ovo sve što pišem, u praksi očito nikoga ne zanima. Predsjednik jedne planinarske udruge govori o zaštiti Ivanščice i inicijativi da se proglasi Parkom prirode. Koga briga, nije zanimljivo, politika u tome nema koristi. U biti, iskreno, više me i ne zanima.

Zašto? Pa vidite, zaštita Ivanščice me nikada više nije zabrinjavala, a samo ime Park prirode Ivanščice neće ništa promijeniti. Na dječji sat od plastike stavite naziv „Rolex“. To je čak i kažnjivo, a ovo, možda namjere i nisu loše, ali već se u startu krivo krenulo. Ivanec ima dvije planinarske udruge, imamo vodiče, ljude zadužene za održavanje puteva, ljude s mnogo iskustva u planinama, ljude koji u biti za to žive i brinu, kojima bi to bilo ostvarenje životnog sna. Pa valjda, da me nije briga, ne bi ni ovo pisao. Nas do sada nitko ništa nije pitao. Koliko vidim ni gradsku vlast se ništa ne pita, iako i oni također već godinama nešto pokušavaju u i oko Ivanščice. Ivanec, planinarski grad, Ivanščica, park prirode, pa da, to stvarno nema nikakve veze, pa zašto da surađuju. Ali, oni su druga politička opcija. Ima i treća, to je župan, gotovo sam siguran da će i on imati što o ovom reći. Nekoga sam sigurno zaboravio. Da, lovci, vlasnici šuma, pa i oni imaju neki interes. Medvednica je već odavno park prirode, i Papuk, kao i hrvatski ponos Velebit. I? U biti mrtvo slovo na papiru, svatko radi što hoće. Ako ne vidite na vlastite oči, čitajte u medijima, istina je. Ruši se na sve strane, gradi se, ceste doslovno osvanu preko noći. Dakle? Bez stvarne namjere i volje nema napretka, bez uključivanja svih struktura, još manje. Ivanec, Ivanščica je mala sredina i sve se manje više zna. Motorka koja radi čuje se na kilometre, nema tisuću puteva koji vode iz šume. Ali? Gdje je tu šumarija, tko bi trebao to kontrolirati. Kada je netko vidio zadnji puta policijsko vozilo na Ivanščici? Zrak je ugodan, pogledajte malo. Kada je koji političar uzeo planinara i krenuo onako neformalno do vrha. Uredi su jedno. Treba izaći na teren i vidjeti.

Vidite, mi u Hrvatskoj sve imamo, zakona i previše i sve lijepo piše, samo na žalost malo se toga u stvarnosti stvarno radi i poštuje. Da dolaze i izbori, a to je također vrijeme kada se svašta nudi i obeća. Kada bi se stvarno iskreno krenulo u taj projekt, uključilo sve one koji u tome imaju poštene namjere, onako „bez fige u džepu“, kada bi samo službe stvarno počele raditi svoj posao, onda stvarno ne bi bilo bitno kako se što zove. Dosta je samo, Ivanščica. Na ponos, za zdravlje, za odmor, na čast svih nas! Ovako, bojim se, blato je sve dublje, i sve se teže suši… Ljeto je daleko!