Kada je 29. prosinca 2020. godine područje Banije pogodio razoran potres, Društvo Crvenoga križa Varaždinske županije bilo je jedno od prvih društava koja su uskočila u pomoć stradalima.

Od potresa nije moralo proći mnogo vremena da bi se varaždinski volonteri kontaktirali, organizirali i otišli u potresom pogođena područja.

– Ubrzo nakon potresa 29. prosinca počeo je zvoniti moj mobitel. Nazvao me ravnatelj DCK-a Varaždinske županije Nebojša Buđanovac i rekao da pozovem volontere koji žele i mogu ići na potresom pogođeno područje. Tako sam gledanje TV-a zamijenila koordiniranjem volontera – rekla je Snježana Rusman, koordinatorica volontera Društva Crvenoga križa Varaždinske županije, koja je u kratkom roku okupila Tim za krizna stanja.

Tako je već dan nakon razornog potresa sedmero volontera otišlo na teren, a do 19. siječnja 2021. godine u Petrinji je pomagalo 14 grupa volontera, od kojih su dvije ondje boravile po pet dana. U grupama je bilo ukupno 40 volontera DCK-a Varaždinske županije, sedmero volontera Gradskog društva Crvenoga križa Ludbreg i dvoje volontera Gradskog društva Crvenoga križa Varaždin.

– Osim pružanja psihosocijalne podrške u petrinjskoj vojarni, gdje su smještene osobe iz potresom pogođenih mjesta, volonteri na terenu dijele odjeću, obuću i već unaprijed pripremljene pakete donacija Hrvatskoga Crvenoga križa s prehrambenim namirnicama, sredstvima za osobnu higijenu i drugim potrepštinama. Zapisuju ono što je još potrebno, pa po potrebi ljudima, najčešće starijima, dogovore i osiguraju posjet liječnika – rekla je Snježana Rusman, dodavši da volonteri vode brigu i o životinjama te da će u Sisačko-moslavačku županiju odlaziti dokle god bude trebala volonterska pomoć Crvenoga križa.

Obilazak sela

Jedan od volonterskih dana koje sam provela s volonterima županijskoga DCK-a Snježanom Rusman, Karlom Čović i Tomislavom Kojundžićem bio je 18. siječnja, vrlo hladan ponedjeljak, kada smo se autom punim zimske odjeće i obuće za djecu i odrasle te hranom za napuštene pse i mačke uputili na potresom stradala područja. Prvo selo u koje smo stigli bio je Križ Hrastovački, zatim smo obišli i sela Cepeliš, Pecki, Luščani, Donja Bačuga, Grabovac Banski, Donja Mlinoga i Hrastovica. U mnogima od ovih mjesta gotovo svaka kuća je neupotrebljiva te je u njima ostao tek mali broj mještana i velik broj napuštenih životinja. Varaždinski volonteri neke od mještana već su upoznali na prethodnim intervencijama te su im sada podijelili ono što im je još nedostajalo, poput toplih zimskih jakni i čizama, neophodnih za hladne dane i noći, koje uglavnom provode u kontejnerima, kamp kućicama, slabo grijanim šatorima ili na cesti. Pritom su djecu obradovali čokoladom, odrasle kavom, a nahranili su i mnoge pse.

Spasiti janje

Praznim kombijem volonteri DCK-a Varaždinske županije uputili su se potom u sabirni centar u Petrinji, gdje su iz velikog skladišta preuzeli nekoliko već spremnih lunch i higijenskih paketa za dostavu ljudima iz Petrinje koji ne mogu po pomoć otići sami.

U nizu tužnih priča koje je iznjedrila katastrofa s kraja prosinca nađu se i one koje unesu pozitivu te izmame osmijeh na lice. Jedna od njih je priča Snježane Trkulje iz Petrinje, prema kojoj smo se, između ostalih, uputili, i čiju je kuću potres također uništio. S njom, uz njezinu majku, supruga i malog psa, u kontejneru boravi i maleno janje imena Sokol, rođeno na dan potresa, a u njegovu preživljavanju pomogli su volonteri DCK-a Varaždinske županije. Nakon što je osam noći provela spavajući u automobilu, šogor iz Zagreba osigurao joj je kontejner u kojem sada boravi.

– Ovca je ojanjila dvoje janjaca, jedno je prihvatila, a za nekoliko dana ispostavilo se da drugo nije, suprug mi ga je donio misleći da je mrtvo. Stavila sam ga kraj grijalice i pokrila. On se probudio i problem je bio što nisam imala gdje nabaviti mlijeko za njega, pa sam „napravila frku“ za mlijeko u prahu – započela je priču Petrinjka Snježana Trkulja, kojoj je, uz brigu o tome da se na sigurno smjesti njezina obitelj i da se osigura najpotrebnije, glavni cilj bio spasiti život malom Sokolu.

– Tada su prvo do mene došli volonteri iz Varaždina Nebojša Buđanovac i Tomislav Kojundžić. Rekla sam u panici gospodi da imam malo janje i da trebam mlijeko u prahu, koje su oni ubrzo i nabavili. Ne znam kako da im zahvalim, malo je reći da su mi puno pomogli… Janje je preživjelo, hvala Bogu, i jako sam sretna zbog toga. Minijaturnu sobu namjeravala sam namijeniti za špajzu, prostor gdje ću držati stvari, međutim, nisam imala gdje sa Sokolom. On ju je dobio i u kontejneru sada ima mali ograđeni krevet, a ja sam u stanju spavati ondje pored njega – zahvalna je Snježana, koja janje mora hraniti svaka dva do tri sata.

Snježani ovo nije prvi put da spašava životinje. Na selu već ima tri udomljena psa, brinula se o pronađenom leglu pasa, a „odgajala“ je prije potresa i dvoje praščića koje je krmača ozlijedila nakon okota.

Pomoć i podrška

Naime, situacija je zahtijevala redovit angažman varaždinskih volontera da osiguraju hranu za janje, ali i sve ostalo potrebno za Snježanu i njezinu obitelj. Iz želje za pomoći i Snježanine velike zahvalnosti stvorio se blizak odnos iz kojeg smo otkrili kako je proživjela vrlo potresne dane s kraja prosinca i početka siječnja.

– Kuća moje majke je u potpunosti neupotrebljiva, a na mojoj kući je pukla ploča, na spavaćoj sobi su otpali zidovi. Nismo pametni, ne znamo da li da to čistimo ili ne… A gore u selu prvi potres nam je porušio krov na štalici i kućici sa strane. Sutradan smo išli to pokriti da nam svinje ne kisnu. Suprug je stavljao zadnji crijep na krov kada je počeo onaj jaki potres. Auto je skočio za jedan metar prema meni, a ispred sebe sam vidjela samo veliku prašinu od koje muža nisam vidjela. Nasreću, suprug je dobro prošao i krenuli smo za Petrinju da vidimo što mi je s mamom. I ona se spasila izašavši na ulicu – ispričala je.

Za ulazak u njezinu kuću u Petrinji stručnjaci su joj rekli da je na vlastitu odgovornost i, iako je nekoliko puta pokušala ući u nju po stvari, na samom prelasku kućnog praga se zaustavila i izašla.

– Mene možda nitko neće moći uvjeriti da uđem u tu kuću i nakon što se tlo prestane tresti, strah je prevelik – rekla je.

Kaže također da u svojih 50 godina ne pretjerano mirnog i sretnog života još nije doživjela takav šok, no uz životinje, kaže, to malo lakše podnosi.

– Često sam u životu proživljavala stres, nisam imala djece… Zato imam životinje o kojima brinem. Sokol ima sestru gore u našem selu. Oko mjesec dana bi još trebao biti sa mnom u kontejneru, dok ne počne sam jesti i ne ojača. Spremna sam za životinje bilo što napraviti, da mogu, ja bih ih sve donijela ovdje – zaključila je Petrinjka i na kraju pozvala svoje varaždinske volontere da na proljeće, kada zatopli, dođu k njoj na druženje.