Hrvatsko društvo za medicinsku biokemiju i laboratorijsku medicinu nedavno je objavilo dobitnice Nagrade za znanstveni rad u 2020. godini i Nagrade za mladog znanstvenika. Laureatkinje su tako magistra medicinske biokemije i laboratorijske medicine, Čakovčanka Iva Hlapčić (mlada znanstvenica), i njezina mentorica prof. dr. sc. Lada Rumora (za znanstveni rad).

Moć kolektiva

Iva je od ljeta 2018. zaposlena kao asistentica na istraživačkom projektu Hrvatske zaklade za znanost (HRZZ-a) “Uloga stresnog proteina Hsp70 u imunosno-upalnom odgovoru kod kronične opstrukcijske plućne bolesti”, čija glavna voditeljica je prof. dr. sc. Rumora.

– Kao što se može naslutiti iz naslova projekta, istraživačko područje kojim se bavim je biomedicina i zdravstvo. Spomenuti HRZZ projekt ima svoja dva istraživačka dijela – in vitro, u kojem se radi pretežito sa staničnim linijama i ex vivo, koji uključuje pacijente s kroničnom opstrukcijskom plućnom bolesti (KOPB) i zdrave ispitanike. U sklopu izrade svoje doktorske disertacije primarno sam usredotočena na ex vivo dio, to jest istražujem postoji li povezanost izvanstaničnog proteina toplinskog šoka 70 i izvanstaničnog adenozin-trifosfata sa sustavnim upalnim odgovorom u pacijenata s KOPB-om. Moj je cilj doprinijeti znanstvenim spoznajama o biokemijskim promjenama i promjenama na molekularnoj razini, koje su vezane uz sustavni upalni odgovor u KOPB-u – objašnjava čakovečka znanstvenica. Dodaje da nagrade koje su dobile ona i mentorica dodjeljuje strukovno udruženje medicinskih biokemičara.

– Ukratko, vrednuje se znanstveni doprinos prema broju objavljenih radova iz područja biomedicine u indeksiranim publikacijama i aktivnom sudjelovanju na znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Prema uvjetima natječaja, moja mentorica i ja prepoznate smo kao najbolje unutar struke tijekom 2020. godine u svojim kategorijama – kaže istraživačica.

Pandemija koronavirusa nametnula je potrebu za brzom prilagodbom u svim područjima društvenog djelovanja pa tako i u području biomedicinskih znanosti, ističe.

– Znanost u Hrvatskoj još uvijek nije na tolikoj razini razvijenosti da bi vrlo brzo i efikasno, kao veće svjetske sile, mogla prenamijeniti svoje praktično djelovanje kako bi pružila odgovor na aktualna zbivanja pa smatram da je pandemija na našim područjima većinom usporila i iznimno otežala brojne znanstvene projekte koji su bili u tijeku ili u začetku. Što se tiče nošenja s pandemijom, smatram da vjerojatno nikada dosad nismo imali priliku uočiti nevjerojatnu moć koju možemo imati kao kolektiv, ponajviše zbog suvremenoga digitalnog doba pa se tako i znanost vrlo brzo ujedinila na globalnoj razini u ovoj kriznoj situaciji. Ipak, čini se da je infodemija, koja je prevladavala u ovoj borbi, prilično negativno utjecala na brojna javna mnijenja.

Gledajući unatrag, rekla bih da smo postupali najbolje što smo mogli i znali u određenom trenutku, a propusti koji se su događali preslika su iznimno puno čimbenika koji nemaju direktne veze sa znanošću. Vrlo je bitno znanstvenike, ali i mnoge stručnjake iz različitih područja, aktivno uključivati u svakodnevni život i kada nismo u kriznim situacijama – smatra Iva i dodaje da bismo se kao društvo trebali preispitati tko i što nam je u fokusu, koja su nam osobna i kolektivna načela i vrijednosti koje želimo promovirati za sveukupni boljitak.

Ljubav i pustolovina

Što se tiče njezine plesne pustolovine, kaže da je započela prije nego što je toga bila svjesna.

– Plešem od malih nogu, a što sam starija, ples postaje sve veća ljubav i strast u mome životu. Vrijednosti koje sam naučila u plesu, a koje su mi iznimno pomogle u svim drugim sferama života, mogla bih zaista nabrajati unedogled. Istaknula bih da sam s godinama plesu najzahvalnija zbog predanosti, upornosti i poniznosti kojoj me naučio. Zbog plesa sam postala zahvalna na svakoj sugestiji i konstruktivnoj kritici koju dobivam te na navedeno gledam kao na priliku da postanem boljom. Ples me definitivno naučio kako biti povezanija sa svojim tijelom, osluškivati ga i dati si vremena i prostora da se stvari razvijaju svojim tijekom, što mi po prirodi vrlo teško pada. (smijeh)

Spojio me s najinspirativnijim ljudima koje sam srela, izložio me pričama koje nisam mogla ni zamišljati i propitkivao je moja uporišta za koja sam mislila da se nikad neće promijeniti. Ples je najljepša prilika za stalnom transformacijom koja se događa negdje iza svega što mi je jasno vidljivo, u koju sam zaljubljena. Danas smatram da postoji jako puno poveznica između znanosti i plesa, kao i među mnogim drugim stvarima. Ono kako ćemo nešto vidjeti u mnogočemu ovisi o nama samima pa se tako i odgovor na to pitanje mijenja sa životnim iskustvima. Znanost i ples svakako dijele kreativnost: za obje aktivnosti potrebno je biti snalažljiv, prilagodljiv, odgovarati na mnoge neočekivane događaje, ali isto tako zahtijevaju disciplinu, veliko ulaganje znanja i vremena koje ponekad uopće neće dati vidljive rezultate i rekla bih da obje aktivnosti iziskuju iznimnu strpljivost – zaključuje Međimurka.

Naglašava da su najveći trag na njoj zasad, bez ikakve sumnje, ostavili plesno obrazovanje i iskustvo života u New Yorku.

– Dinamika kojom takav svijet funkcionira, stalni hod na svojevrsnom rubu, nepredvidive prilike i potreba za življenjem u trenutku bez očekivanja, a s istovremenim žarom moji su najveći izazovi koji me istovremeno ispunjuju i guraju naprijed te ponekad plaše i u tome svemu pronalazim sebe. Iz perspektive plesača, plesna umjetnost je definitivno premalo zastupljena u društvu, no sa mnom mišljenje ne dijele svi. Reći ću i da će se društvu davati ono što traži i želi, no pitanje je zašto se baš to nešto traži i želi. U današnjem svijetu konzumerizma, odgovornost se prebacuje na mnoge strane pa tako možemo raspravljati o tome što se gleda na televiziji, što se čita u novinama, o čemu pričamo na kavama i što listamo na društvenim mrežama. Ljudi će konzumirati ono što im se daje i na to će dati pasivnu povratnu reakciju.

Međutim, to nije dijalog kakav bi se trebao voditi. Ples ima jako veliki potencijal da postane sastavni dio našeg društva od malih nogu, što u neku ruku i jest ako se osvrnemo na sociološku ulogu plesa, prirodne potrebe za kretanjem, reagiranjem živih bića na glazbu i tako dalje. No, plesna umjetnost se mora razvijati, na njoj se treba raditi, o njoj se treba pričati i ona se mora izvoditi kako bismo u konačnici postali svjesni njene vrijednosti na kolektivnoj razini i kako bi postala bliska široj publici, a ne samo plesnoj! – poručuje Iva, kojoj želimo da i nadalje bude uspješna u objema svojim strastima.