U prosincu je premijer Andrej Plenković najavio novu mjeru usmjerenu na poboljšanje demografske situacije u zemlji. Radi se o poticaju od 200.000 kuna za povratnike iz inozemstva.

Preciznije, riječ je o poticajima za samozapošljavanje koji iznose 110.000 ili 150.000 kuna (što ovisi o području djelatnosti), pri čemu se dodatno može ostvariti još 25.000 kuna ako se radi o preseljenju unutar zemlje u manje razvijeno područje, odnosno dvostruko više ako je osoba u posljednje dvije godine barem godinu dana radila u nekoj od zemalja Europske unije.

Mjera pod nazivom “Biram Hrvatsku” nadgradnja je mjere za samozapošljavanje, a njome se nastoji “motivirati povratak iseljenika, novčanim poticajima ohrabriti ih za pokretanje posla u domovini te potaknuti populacijsku obnovu područja s izraženim iseljavanjem”. Paket mjera aktivne politike samozapošljavanja za aktualnu godinu prihvatilo je Upravno vijeće Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.

Med i mlijeko?

Jedan od onih koji su Hrvatsku napustili zbog potrage za boljim uvjetima na poslu, boljim radnim mjestom i općenito boljim životom je Ludbrežanin (32) koji je iz Hrvatske otišao prije 10 godina.

– Primarni razlog odlaska bila je loša socioekonomska slika Hrvatske. To, naravno, uključuje limitirane opcije za karijeru, ali i društveno stanje zemlje. Ne identificiram se s podužom listom stvari koje se u Hrvatskoj smatraju normalnima ili, u najmanju ruku, prihvatljivima. Jednostavno nisam htio trošiti vrijeme i preskakati umjetne životne prepreke koje ne postoje u inozemstvu (ili ih ima u puno manjoj mjeri) samo zato što sam rođen na “krivom mjestu”. Vani radim skoro 10 godina i svaki put kad se vratim u Hrvatsku ljeti ili za Božić, priča je ista: isti naslovi u novinama, ista garnitura na vlasti koja se bavi nevjerojatno irelevantnim stvarima. Nema nikakvog dijaloga ili diskursa i, posljedično, osjećaj da društvo ide u dobrom smjeru izostaje. To je, naravno, moje vrlo subjektivno mišljenje – ističe Ludbrežanin koji radi u jednoj investicijskoj tvrtki u Nizozemskoj.

Više prednosti

– Rekao bih da ima daleko više prednosti nego nedostataka života u inozemstvu. To, dakako, ponajviše ovisi o osobnim životnim ciljevima i onome što na kraju želimo postići, ali generalno gledajući je bolje. Najveći nedostatak je očit: odlazak iz poznate sredine, iz obitelji i društva prijatelja u totalno novu državu i gradnja života skoro pa ispočetka. Nalaženje posla također može potrajati, posebice ako ne govorite jezik i niste u jednom od deficitarnih ili visokospecijaliziranih zanimanja. S druge strane, ima mnogo više mogućnosti za unapređenje karijere, financijski imate određene stupnjeve slobode i možete razmišljati o drugim stvarima. Atmosfera na poslu je puno drugačija, hijerarhija i ego, nešto što naši poslodavci još uvijek jako vole, igraju manju ulogu, a birokracija je svjetlosnim godinama ispred naše – dodao je.

Ludbrežanin tako i dalje ostaje u inozemstvu i na povratak u Lijepu Našu ga nikako neće nagnati Plenkovićeva mjera za povratnike.

Veliko ništa

– S obzirom na to da razlozi mog odlaska nisu bili isključivo ekonomske prirode, premijerovih 200.000 kuna ne znače ništa, i uopće ne razmišljam o povratku u Hrvatsku. Stvari se kod nas iznimno sporo mijenjaju: paradoksalno, ljudi zahtijevaju promjene i bolji život, a istovremeno ponavljaju iste stvari koje su dovele Hrvatsku u ovakvu situaciju.

Sve u svemu, iz moje perspektive, Hrvatska ima malo prednosti nad zapadom, i trebale bi se dogoditi radikalne političke i društvene promjene da bih razmišljao o povratku. Plenkovićeva mjera od 200.000 kuna je kao da vam netko nudi flaster, a amputirane su vam obje noge – zaključio je 32-godišnjak.