Autobiografija Vladimira Malogorskog

Kad umjetničko djelo jednom uđe preko praga kuće Vladimira Malogorskog, iz njega više ne izlazi. Varaždinski kolekcionar nikad nije prodao ili poklonio nešto iz fundusa svoje neprocjenjivo vrijedne kolekcije. Tako je danas vlasnik više od 1.200 slika te 700 potpisanih serigrafija i drugih umjetničkih predmeta. S tom je brojkom Vladimir Malogorski jedan od najvećih kolekcionara u Hrvatskoj. Njegova zbirka najvećih imena naivnog slikarstva odavno je poznata, ali u svojoj kolekciji ima i zavidan broj djela impresionista i hrvatskih akademaca. 

Autobiografija 

U njegovoj vitrini su originalni servisi Ivana Rabuzina koje je kao jedan od samo nekoliko svjetskih umjetnika oslikao za Rosenthal. Tu je i zadnja započeta, nikada dovršena slika Ivana Generalića, neposredno pred slikarovu smrt. Ima pet kompletiranih cjelina naivaca, sedam Stančića, nekoliko svojih portreta koji su napravili neki od tih velikih umetnika a koji nikad nisu crtali portret. To nije ni jedan posto njegove kolekcije.
Vladimira Malogorskog s umjetnicima – osobito naivcima – nije vezao samo poslovni odnos. S velikim je majstorima dijelio i mnoge sate u privatnom životu. Svoje je doživljaje i misli proizašle iz tih čestih susreta napisao u autobiografiji Dječak s kolutom ili Moj život u umjetnosti koja će ovog tjedna biti predstavljena javnosti.
– Prijatelji su me nagovorili da izdam knjigu. Trebala je izaći povodom moga 70. rođendana, ali zbog raznih problema u pripremi izlazi tek sad, osam godina kasnije – govori Vladimir Malogorski i veli da su isti problemi rezulirali puno manjim brojem stranica od dogovorenog. Zato, najavljuje, planira tiskati prošireno izdanje, ali kako bi sve bilo zanimljivije – s drugom ekipom suradnika.
Autobiografija na svega 150-ak stranica opisuje dinamičan život Vladimira Malogorskog. Tako čitatelj saznaje da je slika Miljenka Stančića, koju je od sestre zaželio kao poklon za 23. rođendan, bila prva umjetnina u njegovoj kolekciji.

Umjetničko blago

Nakon početka nije bilo povratka. Vladimir Malogorski zaljubio se u kolekcionarstvo, slike je i dobivao i kupovao. – Puno slika sam dobio od samih slikara, s kojima sam imao prijateljski odnos, poslovni partneri su zamijetili moju strast pa su mi umjesto uobičajenih viskija i cigara darovali slike – prisjeća se Malogorski.

Moglo bi Vas zanimati:

Ivančanin Domagoj Sever primljen u prestižno udruženje umjetnika

ULUPUH kao prestižno udruženje umjetnika, predstavlja važan korak u karijeri svakog umjetnika koji teži priznanju i širenju svojih djela. Domagoj...

Vladimir Malogorski u kolekciji ima i zavidan broj akademaca i impresionista 

Vladimir Malogorski za sebe će reći da je dvostruka ličnost. Jer s jedne strane je uspješan gospodarstvenik hladne glave, a za dušu voli sa slikarima dijeliti njihov boemski život. Njegovi poslovni partneri će ga nazvati tvrdim i teškim i ne mogu ga zamisliti kao strastvenog čovjeka koji slobodno vrijeme provodi u slikarskim atelierima. Osobito nakon što posjete njegove asketske poslovne prostore. – Kad sam gore, u uredu, razmišljam glavom, kad siđem u prizemlje, gdje je pohranjen dio moje kolekcije, to je druga priča – govori Malogorski. U dvije prizemne prostorije u upravnoj zgradi MDV-a, pravo bogatstvo. Veći fundus originala nego u nekim muzejima. Sve to pod jakom mjerom sigurnosti. Druga čuvaona vrijednih umjetnina je njegova kuća. Zbog takvih uvjeta čuvanja neprocjenjivih slika već godinama se govori o potrebi njihova adekvatnog smještaja. Kolekciju je Vladimir Malogorski darovao Gradu Varaždinu. – Ali samo pod uvjetom da slike budu adekvatno zbrinute i izložene. A ne da završe u podrumu Muzeja. I to se mora dogoditi za mog života, inače ništa od donacije – navodi kolekcionar ono o čemu se naveliko govori u gradskim umjetničkim krugovima – da će biti neprocjenjiva šteta ako Grad ostane bez ove iznimne kolekcije.

Kud sa slikama?

Gradonačelnik Goran Habuš nedavno je spomenuo da bi se kolekcija, zajedno sa slikama Miljenka Stančića, koje su također podstanari, mogla smjestiti u Varteksovoj zgradi na Franjevačkom trgu, ako Grad kupi zgradu za potrebe Gradskog muzeja Varaždin. Grad kulture – smatra struka – nikako ne bi smio dopustiti da njegove umjetnine, zbog nedostatka prostora – i to dok nekoliko gradskih palača zjapi prazno – ostane bez umjetničkog blaga.

Izvor:
Foto: Ivan Agnezović