Kad je Jelena Štefanić nakon jedne neuspješne audicije u Milanu ovog ljeta sjela na stepenice milanske katedrale, pogledala u nebo i pomislila kako bi bio red da nakon nečega lošeg uslijedi nešto bolje, produbila se njezina vjera da ima „nešto“ tamo gore.

U trenucima njezina „razgovora“ s Onim odozgo, zazvonio joj je mobitel i Simon Dešpalj joj je ponudio ulogu Leonore u koncertnoj verziji Verdijevog „Trubadura“ na Creskim ljetnim večerima.

Bila je to dosad najzahtjevnija rola u njezinu repertoaru, a da ju je očigledno dobro svladala, dokazalo se tek koji tjedan kasnije: dobila je ulogu Leonore i u osječkom HNK-u.
Premijera predstave u režiji mladoga glumca Roberta Boškovića, a pod dirigentskom palicom direktora opere osječke kazališne kuće Filipa Pavišića, održana je u studenome, a topličku opernu pjevačicu sad očekuju predstave u veljači.

Izazovi kao strast

Jelena Štefanić je tek u Osijeku shvatila da je bila u pravu kad je vjerovala kako je riječ o zahtjevnoj ulozi. Ni prijatelji joj nisu pomogli sa svojim razmišljanjima o ovome neočekivanom zaokretu u njezinu repertoaru. – Smatrali su da sam premlada za tu ulogu, da je to rola za starije i iskusne pjevačice. Također, iz kolorature sam odjednom „upala“ u dramski sopran. Ali ja volim izazove, pa sam pristala, baš da vidim svoje granice i mogućnosti, i uhvatila se u koštac s Leonorom – smije se dobro raspoložena Jelena Štefanić.

Stalno govorim da volim pjevati ‘lude babe’. Ne volim slatkice, niti sam ja, kao što vidite, slatkica. Čekam Lady Macbeth.

Moglo bi Vas zanimati:

U subotu obljetnički koncert varaždinskog zbora “Chorus angelicus”

U varaždinskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u subotu, 24. veljače, u 19 sati održat će se koncert u 25....

Nije pomoglo ni što je u creskoj izvedbi bio izbačen četvrti, najteži čin.
– Tek s dolaskom u Osijek sam shvatila zašto se Leonora smatra jednom od najtežih rola ikad. Osim što je fizički naporna, nakon puna dva i pol sata pjevanja tek na red dolazi četvrti čin, u kojemu Leonora pjeva punih 40-ak minuta neprestano, da bi na kraju došla naporna scena umiranja. Uh… – kaže.

Zahtjevna rola je zaslužila i dugačke pripreme, pa je Jelena puna dva mjeseca odlazila na probe u Osijek. Paralelno je vježbala i za dijametralno suprotnu ulogu Rosalinde u opereti „Šišmiš“ za izvedbu u Njemačkoj.

– Vjerujte mi da se na opernoj sceni zaista razvije muskulatura. Svaka izvedba je dobar trening, ali potrebno je biti u formi da se to uopće izdrži. Vježbam trbušnjake i istezanje, ali najvažniji su meditacija i smireni um. Meditiram 15 minuta svaki dan i to smatram osobnom higijenom, jer morate biti stabilni. Jednako je važno i samopouzdanje, da ti znaš da TO možeš. To je presudno na sceni. Puno je dobrih pjevača i presudne su nijanse, a jedna od njih je i staloženost na sceni. Vjera da sve što si na probama zacrtao možeš, unatoč tremi, umoru, suhom grlu… prašina na sceni i jaki reflektori ne pomažu i mogućnosti glasovnog aparata su limitirane.

Jelena će iskreno reći da je nemoguće uvijek uživati na sceni. – Ponekad ti se ne da, kao niti bilo što drugo, a moraš pjevati kad si uzeo rolu. Tada pjevanje naizgled zvuči jednako, ali nije, nedostaje emocija. Ovo ljeto neću zaboraviti. Šest dana zaredom sam pjevala Rosalindu s orkestrom i onako iscrpljenoj mi se na zadnjoj predstavi odjednom počelo jako vrtjeti u glavi. Ide zadnji čin, stojim na sceni u jedan ujutro, reflektori jaki, publiku ne vidim, i počelo mi se vrtjeti od umora. Tenor kraj mene pjeva i nikad neću zaboraviti kako sam pomislila: „Pa zašto se ti mičeš?“ Nisam skužila da mi je zlo i nije mi bilo jasno zašto ide lijevo-desno. Pogledam u reflektore i shvatim da vidim dvostruko. Panika…. Samo se nemoj srušiti, pa će u novinama pisati „ova se onesvijestila“… U trenutku mi je sve to prolazilo kroz glavu, govorila sam si: „Diši, diši…“ Ne znam kako, ali uspjela sam doći do kraja. Čekam da pogledam snimku. Nije to lako. Publiku se ne tiče tvoj umor, ona želi maksimum. Ti ga želiš još više, uvijek želiš dati maksimum, samo ponekad ne ide – priznaje.

Volja i žar

Jelena Štefanić je na sceni deset godina, od svoje 24. godine, i još ne želi stalan angažman. Želi, kaže, birati sama svoje role još dok ima volje i strpljenja. – Još imam žar borbe i želim to iskoristiti. Kao slobodnjak si mogu priuštiti pjevati role koje želim, a da radim u kazalištu, sigurno nikad ne bih pjevala Leonoru, primjerice.
Kao što je prvi put pjevala dramski sopran, “Šišmiš” je bio njezina prva opereta. Za razliku od Verdija, opereta je privlači i ubuduće. – Teško je, jer tu je osim pjevanja cijelo vrijeme i gluma, ali upravo je to zanimljivo. Snašla sam se u tome i jako me zanima, a voljela bih u svoj repertoar uvrstiti i neke barokne role – najavljuje.

Jelenu Štefanić u veljači očekuju prve izvedbe Leonore u osječkom HNK-u

Na svojoj repertoarnoj listi Jelena Štefanić danas ima deset rola, a čeka je Antonija iz Offenbachovih „Hoffmannovih priča“ i nada se debiju Bellinijeve “Norme”. – Stalno govorim da volim pjevati „lude babe“. Ne volim slatkice, niti sam ja, kao što vidite, slatkica. Čekam Lady Macbeth. Ali za nju sam zaista još stvarno premlada. Morat ću pričekati da prođem četrdesetu – govori Jelena, koja je danas u najboljim pjevačkim godinama. – Moj glas je tek s 32 počeo, meni samoj, zvučati kako spada. Razvijaš se i kao čovjek i kao pjevač. Povećava mi se opseg glasa, zadovoljna sam – govori Jelena Štefanić i priznaje da je jako uzbuđena zbog svega što je još čeka. A ako zapne, sjest će pred neku katedralu ili crkvicu i porazgovarati s nekim gore.