U utorak, 11. srpnja, u 19 sati u Galeriji HDLU u Kuli stražarnici Staroga grada Varaždin održat će se otvorenje nove izložbe.

Riječ je o izložbi scenografija, lutaka i grafika naziva „Kazalištarije“ varaždinskog slikara i grafičara Ivana Duića.

Predgovor izložbi napisao je kazališni redatelj Dubravko Torjanac s kojim je Duić postavljao mnoge izložbe za djecu i odrasle.

Izložba ostaje otvorena do 31. srpnja, a ulaz je slobodan.

– Kazalište je mjesto ili prostor uobličavanja metafora, stvaranja i uspostave prijenosnosti, mjesto tranzita i skoka s jedne razine stvarnosti na drugu, i od svih vidova ili oblika umjetnosti jedino je takvo, pa stoga i jedinstveno. Druga mjesta uvijek su nekako utilitarna, služe nečem dozlaboga praktičnom, poput recimo autobusnih kolodvora ili škola, dok kazališni prostor služi jedino samome sebi, i na tvrdoglav način postaje smislen i svrhovit jedino unutar sebe i kad je lišen neposredne svrhe. I banalna je, ali točna činjenica: slika, pjesma, glazba, sve to može biti naslikano, napisano i kad to godinama nitko ne vidi, ne čuje i ne pročita, time tim tvorevinama nije ukinuto njihovo tvarno postojanje, kazalište pak, ako ga u određenom vremenu i prostoru nitko ne vidi i ne gleda  –  jednostavno nije postojalo i ne postoji. Sve druge umjetnosti mogu značiti sabranu osamu, kazalište traži i predstavlja zajedništvo i dijalog. Kazalište, to su dimenzije, karakteristike prostora, poput duljine, širine, visine, uz onu četvrtu, možda i presudnu, Einsteinovu, a to je vrijeme. Ivan Duić je slikar, pa bi rekli da je najprije dvodimenzionalan, no slikar koji je svojoj likovnosti (onoj na platnu) znao dodati još jednu dimenziju, onu naime prostornu, pa postao trodimenzionalan, prostran, prostoran i perspektivan, i time je, a djelujući u kazalištu, trodimenzionalnosti prostora još dodao i onu presudnu, konačnu dimenziju, a to je vrijeme. Ivan Duić je kroz svoju likovnost propustio vrijeme, dao joj prostornost, kroz nju je propustio pokret. Likovnost u prostoru, kroz pokret u vremenu  –  i eto nam na neki neobičan i zakulisan način i definicije lutke. Nepokrenuta lutka uvijek je samoj sebi svrha, a zamišljajući i izrađujući lutke, Ivan je uvijek izrađivao pokret. Izraditi pokret? Pa da! to je oblik koji računa s vremenom, oblik kojemu su prostor i vrijeme uvjeti scenskog postojanja. U razgovorima o predstavama i lutkama najčešće se i nismo posebno doticali likovnosti, važnije nam je bilo kretanje, proigravanje, rekao bi Duić, značajnije su nam bile moguće dramaturške mijene kroz koje neki oblik (lutka) s lakoćom može prolaziti. Jer kretanje lutke i moguće metamorfoze definiraju i lutkinu sceničnost. Između likovnosti (kao takve) i sceničnosti postoji osebujna veza: lakoća transformacije koja nije gušena likovnom diktaturom, mijenjanje i život lutkina lika što se potiče i hrani likovnim sredstvima. I to je u kazalištu dijalog, kao i sve. Oblik i boja: jedinstvo u igri kvaliteta i značenja. Nema boje a da se ne misli o tome kako se koja nijansa kreće prostorom, i što pri tom priziva, nema kretnje a da nije značenjski ofarbana. Ivan Duić je scenograf, što će, da se vratimo grčkom korijenu riječi, reći da on piše pozornicom, grafira prostorom, njegovim elementima, znakovima, simbolikom. Ono što kod njega vidimo na pozornici uvijek je dvojno i  dvojako, naime i konkretno i već prenijeto. Ivan Duić režira prostornošću i upravlja prostorom, u njegovim scenografijama se konkretnost i apstraktnost spajaju u nešto treće, u nešto između, u prostor prolaza od dobro poznatog k potpuno neznanom, u razmaknuti zastor kroz koji gledamo iz ovog u neki drugi, možda i bolji svijet – stoji u predgovoru Dubravka Torjanca.