Kotoribilarizacija je, prema nekim izvorima, obična glasovna promjena koja uzrokuje promjenu glasa -l u glas -lj bez vidljivog ili posebnog razloga, no suvremena se logopedija slaže (izvor: Iva Korunek Bašek, mag. logoped.) da se radi o poremećaju koji pripada takozvanoj “zaplitajnoj skupini poremećaja”, odnosno skupini pri kojoj dolazi do pojave neprirodnog glasanja uslijed dužeg neprikladnog položaja nekog od glasovnih organa, u ovom slučaju jezika. Pozor: ovaj je poremećaj zarazan. Duže općenje s pobornicima kotoribilarizacije uzrokuje nekontrolirano trzanje te primjenu glasa -lj na potpuno nepotrebnim mjestima…

Dvojina i tuljani

Nakon što smo se, u fašničkome duhu, malo našalili, pogledajmo što se zaista krije iza ovakvih dosjetki. Jedna od prvih stvari koju zamijetimo u nekom govoru jesu glasovi koji prevladavaju, odnosno izgovor.

Poznata je šaljiva usporedba Serjončara i stanovnika okolnih mjesta s – tuljanima (zbog česte upotrebe diftonga -au i -ou, na primjer “škoula” ili “škaula” umjesto “škola” i sličnoga), poznato je dugo beličko -e (koje mnogi često izgovaraju -ije, a neki, u šali, zapisuju kao -eieie); stanovnike najsjevernijih međimurskih općina često se zadirkuje zbog sličnosti sa slovenskim jezikom i upotrebom, inače za hrvatski jezik i ostatak Međimurja nekarakteristične, dvojine (“Midva z Leonom sva šla”, pri čemu govornik misli samo na dvije osobe) i vokalizacije glagolskog pridjeva radnoga (umjesto “stanul” koristi se “stano”, umjesto “išel” ili “išev” – “išo” i slično)…

Potpuno je prirodno da se, pogotovo u govorima sličnima našem lokalnom, primjećuju različita rješenja koja se potom uspoređuju s lokalnim konvencijama prostora iz kojega je govornik potekao.

Čuđenje

Važno je napomenuti da u spomenutim primjerima apsolutno nema zlobe, već se radi prvenstveno o vrsti čuđenja koje na kraju (vjerujemo li Aristotelu i Antunu Branku Šimiću) dovodi do filozofije, poezije i drugih vrsta znanosti i umjetnosti, a u krajnjoj liniji i do boljeg razumijevanja drugih i samoga sebe!