Prošle godine u rujnu otvoren je preuređeni Autobusni kolodvor Varaždin.

Nakon pune 53 godine Varaždin je dobio novi, u Hrvatskoj jedini zeleni kolodvor suvremenog dizajna, adaptirana je stara zgrada i izgrađena nova, u prizemlju se nalazi velika čekaonica sa sanitarnim čvorovima i blagajnom, a na krovu je terasa kafića s posađenim biljkama. Za sve je to trebala dozvola konzervatora jer se gradilo na temeljima staroga kolodvora, koji se nalazi na listi zaštićenih kulturnih dobara. Uloženi su milijuni kuna.

Još se nije do kraja osušila boja novoga, jedva dočekanoga kolodvora, ni stišala medijska euforija oko njegove izgradnje, kad su u studenome, prije nepunih pet mjeseci, Novi Marof i Ivanec izgubili svoje autobusne kolodvore. Točnije, kolodvori u Ivancu i Novom Marofu danas su autobusna stajališta. Budući da je Ludbreg ranije ostao bez svoga kolodvora, a Lepoglava i Varaždinske Toplice ga nikad nisu ni imale, Varaždinska županija je u 2019. godinu ušla s jednim autobusnim kolodvorom – varaždinskim.

WC samo ujutro

Vlasnik varaždinskog i svih bivših kolodvora u Županiji, Presečki grupa d.o.o., donijela je odluku da je Varaždinskoj županiji dovoljan samo jedan kolodvor, a to je bilo moguće zahvaljujući novoj zakonskoj odredbi da prijevoznik može (ali i ne mora) u krugu od 40 kilometara koristiti samo jedan kolodvor.

Budući da je pet županijskih gradova manje od 40 kilometara udaljeno od Varaždina, vlasnik je odlučio iskoristiti ovo zakonsko pravo i ostaviti najrazvijeniju hrvatsku županiju s tek jednim autobusnim kolodvorom. Pritom vjerojatno nije nebitna cijena kategorizacije – status kolodvora stoji vlasnika 60.000 kuna.

Varaždinska županija je zakonski obvezna svojim žiteljima osigurati dostupnost bolnica, srednjih škola, suda…

Kolodvor ili stajalište, putnicima bi bilo baš svejedno kad bi usluga bila, ako već ne jednaka, ali bar na približno sličnoj razini. Međutim, dok kolodvor raspolaže brojnim sadržajima, na stajalištu ne treba biti zaposlenih, pa stoga ni usluge kupovine karata, informacija ili toaleta. Dovoljni su tabla, koš za smeće i nadstrešnica, te osigurati pristup. Budući da su Marof i Ivanec još do jučer „bili“ kolodvori, putnici imaju mogućnost koristiti toalet i čekaonicu, ali samo u radno vrijeme stajališta. Vlasnik ima pravo uopće ni ne pružati ove usluge jer, iako je riječ o zgradama s kompletnom kolodvorskom infrastrukturom, one su u jednakom rangu sa stajalištem uz cestu. Zaposlenici su tu nepotrebni.

Budući da otkazi nisu opcija, zaposleni su preraspoređeni, pa je, primjerice, dvoje bivših djelatnika marofskoga kolodvora zamijenilo dvoje umirovljenih u Varaždinu. U Novom Marofu na kolodvoru tako danas, od donedavno četvero ljudi, radi tek jedan prometnik/blagajnik. S obzirom na to da je riječ o autobusnom stajalištu i njegovo je radno mjesto „višak“, on nije bio voljan razgovarati s novinarima.

No, prema objavljenom radnom vremenu je vidljivo da “kolodvor” od studenoga radi u prijepodnevnim satima, od 6 do 14 sati, subotom je zatvoren, a nedjelja je radna poslijepodne, od 15 do 21 sat. U svim je ostalim satima čekaonica zaključana, nema prodaje karata ni informacija. Budući da je Novi Marof frekventna stanica jer svi koji s juga i istoka zemlje putuju na sjever i zapad, a ne žele na autoput, moraju proći kroz Novi Marof, ova se odluka itekako odrazila na putnike. Između ostaloga jer poslijepodne nema prodaje karata, nego se one kupuju kod vozača, pa autobusi kasne.

Ni gradska vlast Novog Marofa nije sretna s odlukom Presečki grupe.

– Više je razloga za naše nezadovoljstvo. Naši građani i drugi putnici autobus čekaju na otvorenom u svim vremenskim (ne)prilikama. Ovakva je odluka vlasnika dovela i do nezadovoljstva ugostitelja koji djeluju u sklopu objekta, a koji su svoje radno vrijeme uskladili s radnim vremenom kolodvora. Sada su prisiljeni raditi znatno kraće i smatraju se oštećenima – govori gradonačelnik Novog Marofa Siniša Jenkač.

On također kaže da je bivši Autobusni kolodvor Novi Marof projektiran kao kolodvor sa svom pripadajućom infrastrukturom, „stanarima“ i popratnim sadržajima.

– Kao takav, kolodvor/stajalište u Novom Marofu jedan je od najprometnijih u okolici i opravdano je imao status kolodvora – zaključio je gradonačelnik Jenkač. Izrazio je nadu da će se nekom novom, što skorije donesenom zakonskom regulativom „omogućiti autobusnom stajalištu Novi Marof rad kado kolodvoru“.

”Dajte pola”

Iako je Antun Presečki za Regionalni tjednik rekao da je Grupa ponudila Gradu Novom Marofu da s polovicom novaca sudjeluje u troškovima želi li zadržati kolodvor, gradonačelnik Jenkač kaže da nikakvih kontakata nije bilo, ali i da jest, Grad si to, zaključuje, ne bi mogao priuštiti.

Zajedničko financiranje kolodvora zato je zatraženo od Grada Ivanca. Presečki grupa se krajem srpnja 2018. godina požalila Gradu da je riječ o površini od javnog interesa, pa traže oslobađanje od plaćanja komunalne naknade i predlažu Gradu da „razmotri mogućnost sufinanciranja troškova objekta u omjeru pola-pola godišnjih troškova“. Troškove su sumirali na 594.500 kuna. Grad Ivanec nije odbio ponudu/zahtjev, već je 22. kolovoza u Presečki grupu poslao dopis sa zamolbom za analizu troškova. Umjesto odgovora i analize, kolodvor je degradiran u autobusno stajalište, o čemu u Gradu Ivancu nisu imali pojma. Da Ivanec više nema autobusni kolodvor, saznali su tek prije nekoliko dana, kad su dobili zamolbu Regionalnog tjednika da prokomentiraju njegovo zatvaranje.
Na naše su pitanje odgovorili: – Obavještavamo Vas da Grad Ivanec od vlasnika dosad nije primio nikakav dopis ni bilo kakvu službenu obavijest ili informaciju vezanu uz namjeru ukidanja Autobusnog kolodvora u Ivancu“. U tom je trenutku kolodvor već četiri i pol mjeseca bio autobusno stajalište. Ivanečkom su kolodvoru gravitirali i putnici iz Lepoglave, pa je on imao poslovni smisao.

Kategorizaciju kolodvora vlasnik plaća 60.000 kuna, pa su stajališta jeftinija

Lepoglava ima vjerojatno najgore riješen javni prijevoz u Županiji, a što itekako utječe na kvalitetu života u zapadnom dijelu Varaždinske županije. Izrazito je smanjen broj autobusnih linija prema Zagrebu, ali i prema Varaždinu, što građanima otežava obavljanje svakodnevnih životnih poslova. Pojedina rubna područja grada, poput Višnjice, uopće nisu povezana autobusnom linijom s Lepoglavom. To u praksi znači da građani moraju sići s autobusa u Žarovnici i pješačiti 4 kilometra do Lepoglave ili koristiti javni prijevoz obilazno preko Trakošćana i Bednje ili Ivanca, što izvornu udaljenost od 12 kilometara pretvara u 22 i više kilometara. I dok je nekad postojalo nekoliko dnevnih linija prema Zagrebu i znatno više linija prema Varaždinu, danas je situacija gotovo isključivo vezana uz dnevne radničke linije. Tako je već odlazak zubaru ili liječniku u Lepoglavu velik problem, a odlazak u varaždinsku bolnicu ili urede državnih službi je cjelodnevna misija.

U pola cijene

Na manjak komunikacije s ocem i sinom Presečkim, Antunom i Ivicom, koji vode tvrtku, još se u kolovozu prošle godine požalio i gradonačelnik Ludbrega Dubravko Bilić.

Ludbreg je u još lošijoj poziciji od Marofa i Ivanca jer njegov kolodvor nije postao stajalište, nego je jednostavno – zatvoren. Preko noći je trebalo smisliti barem privremeno stajalište gdje će Ludbrežani moći na autobus, pa je za to izabran gradski prostor, plato kod ludbreškog Svetišta. Kad je kolodvor zatvoren, politički su suparnici njegovo zatvaranje iskoristili za napad na gradonačelnika koji je „dozvolio da grad ostane bez kolodvora“.
Međutim, kolodvoru i Gradu nije se ispriječio gradonačelnik, nego Croatia osiguranje kao vlasnik i Presečki grupa kao najmoprimac. Donošenjem Zakona o prijevozu u cestovnom prometu i odredbe o jednom kolodvoru na 50 kilometara, Presečki grupa je raskinula najam i Ludbreg ostavila bez kolodvora, ali i bez autobusnog stajališta.

Croatia osiguranje je ponudilo Gradu da za 2,3 milijuna kuna kupi kolodvor, što su gradski vijećnici odbili, a danas, ni godinu dana poslije, on se prodaje za 1,3 milijuna kuna.
Grad je pak u međuvremenu za 200.000 kuna izgradio autobusno stajalište s nadstrešnicom i četiri parkirna mjesta za autobuse.

– Kolodvor je za nas važan, ali vlasniku je samo trošak. Dobit se ne ostvaruje jer je grad mali, a nema tranzita, kao, primjerice, Novi Marof – rekao je tada gradonačelnik.
Danas se vidi da ni broj putnika ni tranzit nisu bili dovoljni jamci za opstanak autobusnih kolodvora u Varaždinskoj županiji.

Varaždinske Toplice su zasebna priča. Gradske vlasti kolodvor „grade“ već 20 godina i u predizbornoj se kampanji uoči lokalnih izbora 2017. godine HDZ hvalio da je „sve dogovoreno s Presečkim“. Na tome je i ostalo. Budući da je donošenjem novog Zakona Presečki grupa zatvorila već postojeće kolodvore, gotovo je sigurno da neće graditi novi. Varaždinskim Toplicama, gradu s prirodnim predispozicijama za vrhunski zdravstveni turizam, kolodvor bi itekako dobro došao. Međutim, očigledno će i segment javnog prijevoza, kao i mnogi drugi potrebni za dolazak gostiju, ostati nepokriven.

Za sve je naše sugovornike jedna stvar zastrašujuća: onemogućeno kretanje javnim prijevozom na prostoru od jedva 1260 četvornih metara u 21. stoljeću. Oni za to najmanje krive obitelj Presečki jer „privatnik gleda zaradu i ne treba on misliti o javnom interesu“, već je za njih krivac lokalna vlast.

Zakonom je Varaždinska županija obvezna svojim žiteljima osigurati dostupnost bolnica, srednjih škola, suda… u županijskom središtu. Županija će se ovdje pak pozvati na Integrirani prijevoz putnika (IPP), koji se krajem godine počinje tek primjenjivati na jednoj županijskoj pilot-liniji. Radi se o kombiniranom autobusno-željezničkom prijevozu s redovnim voznim redom. To je hvalevrijedan projekt kojim će stanovnici Varaždinske županije bez problema cirkulirati ne samo varaždinskom nego i Međimurskom te Koprivničko-križevačkom županijom.

Bit će to najranije za četiri godine.

IVICA PRESEČKI:

Iz nama doista nedokučivih razloga, Zakonom je propisana obveza korištenja kolodvora na linijama od 40 kilometara. Notorna je činjenica da gotovo svi prijevoznici koji putuju na linijama kraćim od 40 kilometara koriste ovu zakonsku mogućnost i ne koriste kolodvore. Podnosili smo zakonodavne inicijative da se vrati na staro, po kojemu su u mjestu gdje postoji kolodvor prijevoznici na njega dužni pristajati.

Obraćali smo se općinama i gradovima koji imaju zakonsku mogućnost utvrđivati prometna rješenja na svom području, pa tako i obvezu korištenja kolodvora, ali sluha nije bilo. Odgovorno stojim iza toga da je korištenje kolodvora neporecivo javni društveni interes, poglavito s aspekta sigurnosti putnika (osobito prihvata i otpreme starijih osoba i djece).

Bezuspješno smo predlagali i sufinanciranje. Zbog nekorištenja autobusnih kolodvora putnicima se uskraćuje mogućnost kupovine karata, informacije, korištenje čekaonica i perona, upotreba sanitarnog čvora i drugih usluga u skladu s općeprihvaćenim standardima za sigurnost i udobnost putnika.