Povodom božićnih blagdana, u ovom broju objavljujemo tekst “Najveće praško čudo” varaždinskoga književnika Denisa Peričića.

Za ovaj tekst je autor u listopadu prošle godine dobio jednu od četiriju ravnopravnih prvih nagrada za najbolji hrvatski književni putopis u okviru 12. Dana Franje Horvata Kiša, koji se tradicionalno održavaju u Loboru, rodnomu mjestu antologijskog putopisca po kojemu je manifestacija nazvana. Manifestaciju svake godine prati i Natječaj za najbolji hrvatski književni putopis, koji raspisuju Kajkavsko spravišče iz Zagreba, Udruga “Franjo Horvat Kiš” iz Lobora i Općina Lobor. O nagradama je odlučivalo Ocjenjivačko povjerenstvo u sastavu: dr. sc. Ivo Kalinski, dr. sc. Božica Pažur i pjesnik Darko Raškaj. Zajedno s ostalim nagrađenim putopisima, “Najveće praško čudo” bit će objavljeno u časopisu “Kaj”, a ovdje ga donosimo premijerno – zbog božićne tematike, povezanosti s Varaždinom i potvrđene književne kvalitete. (Uredništvo)

Putovi navijek idu još dalje
Niz vrtna vrata s noge na nogu,
Pa u daljine gdje cesta ih šalje.
A ja ću ih slijediti sve dokle mogu,

Korakom teškim od dola do brijega,
Dok me još veći put ne spriječi,
Na raskrižju staza i časnih stega.
A kamo onda? To ne mogu reći. [1]

Prag, Grad Čudā, ma koliko puta posjećen, nikada shvaćen, nikada dokraja istražen, nedokučiv, neiscrpan i neiscrpiv, upravo kao i njegova čuda, velika i ponajveća… No – gle čuda! – evo i jednoga maloga, najmanjega, a opet možda i najvećeg čuda: Pražské Jezulátko!

Gratiosus Jesulus Pragensis, Santo Niño Jesús de Praga, Bambino di Praga, Menino Deus, Holy Infant Jesus of Prague – Praški Mali Isus!

Pomalo skriven iza crvenog tramvaja koji vozi na liniji Malostranská – Bílá Hora, na broju 9 Karmelitske ulice, u Kostelu Panny Marie Vítězné a svatého Antonína Paduánského, karmelićanskoj crkvi Naše Gospe od Pobjede i svetog Antuna Padovanskog, još od ranoga 17. stoljeća (a izrađen možda i znatno prije) nalazi se ni pola metra visok, no prelijepo izrađen i obojen drveni kip Malog Isusa u dražesnoj opravici. Ondje gdje je Malá Strana, među Pražanima zvana Menší Město pražské, male oprave Malog Isusa – kajkavci bismo rekli slično Česima: Jezušeka – su se mijenjale i mijenjaju se, ali kip Djetešca Bezgrešne Djevice Marije nepogrešivo do dana današnjeg simbolizira onu bezvremenu preobraženu noć u Betlehemu kad zemaljska pojava pravog Isusa raskida koprene povijesti te svijetleći u tami kao nada ljudskog roda pobjeđuje noć i raskrinkava moć prolaznih vladara.
Tako bijaše i 1639. godine, kad je švedska armada došla na prag Praga. Pražani se utekoše drvenom Djetešcu, prikazu malog Boga, Božića, moleći ga da ih spasi pred velikom, lijepom, ali i strašnom vojskom pod zastavama. Šveđani se iznenada povukoše, a Praški Mali Isus otad se štuje kao čudotvoran.

Stoga je, u gradu koji zovu i Kruna Svijeta, na glavi kipića zlatna kruna, a dok jednom ručicom blagoslivlja, u drugoj mu je globus cruciger, kraljevska jabuka, spoj globusa i križa, znak vlasti nad gradom i svijetom, insignija Salvatora Mundi, Spasitelja svijeta.
Kleknuli su pred time malim kipićem Gospodara gospodarā, Alfe i Omege, Kralja kraljeva, i oni koji su se apostolski obraćali gradu i svijetu: 1924. okrunio ga je papa Pio XI., a 2009. papa Benedikt XVI. postavio mu je novu krunu i novu opravicu od hermelina.

Kažu da je kipić nekoć bio u vlasništvu svete Terezije Avilske. Kao da se, stojeći pred Praškim Malim Isusom, i mi čudesno budimo iz anemije, mrtvila i ukočenosti u koje smo zapali ne Tereziji Avilskoj nalik, u njezinu slučaju zbog potpune predanosti redovništvu, nego zbog naše potpune prezasićenosti ovozemaljskim, i kao da osjećamo tračak, možda tek zrnce i one boli i onoga zadovoljstva što ih je karmelićanska svetica u agoniji i ekstazi istodobno osjetila kad joj je anđeo s nebesa ognjenom zlatnom strijelom probio srce.
Blijede pred tim razmišljanjima, blijede pred time malim kipićem sva čuda čudesnoga Zlatnoga Grada!

U gradu Kafke i Faustā – ne samo Fausta Vrančića, jer ima, naime, u Pragu i kuća onoga doktora Fausta, s rupom na stropu kroz koju je, prema legendi, pristizao prizvani Mefistofeles – istinski je osvježavajuća duhovna hrana naići na nešto posve nekafkijansko, posve nefaustovsko!

Da, trebalo je opet poći i doći u Prag, Grad Čudā, ali svrha putovanja nikada nije samo da se iskorači iz zavičaja, da se steknu nove spoznaje i iskustva, nego i da se putovanjem opiše puni krug, da se dogodi neko novo, malo unutarnje čudo, čudo duše. Nove praške spoznaje i nadahnjujuća iskustva zatvaraju puni krug tek povratkom s puta, nazad u Varaždin, i upravo tu, možda i zbog čudotvornih moći kipića, shvaćamo puni smisao Praškoga Malog Isusa, jer ga nalazimo i ovdje, doma: u varaždinskom uršulinskom samostanu!

Kada su sestre uršulinke 1703. došle iz Bratislave, donijele su u Varaždin još jednu figuru Djetešca, svojevrsnu repliku Praškoga Malog Isusa, izrađenu od voska. Uskoro će se smrt, tako živopisno prikazana na praškom astrološkom satu, obrušiti i na Hrvatsku i na Varaždin, u obliku jednoga drugog jahača apokalipse: kuge.

Građani su se zavjetovali da će, zaobiđe li kuga grad, izgraditi kapelicu svetog Roka, a redovnice su se zavjetovale svomu Praškomu Malom Isusu da će, ako će djeca u konviktu biti pošteđena crne smrti, svakoga 25. dana u mjesecu obavljati procesije s čudotvornim kipom po školskim hodnicima i moliti krunicu Djeteta Isusa.

Molitve su bile uslišene, kuga nije znatno pustošila Varaždinom, a zavjeti su ispunjeni. Varaždinske uršulinke sve otad, od 1712. godine, svakoga 25. dana u mjesecu u zavjetnoj procesiji sa svojim Praškim Malim Isusom obilaze samostanske hodnike, a Varaždinci su 1715. na južnom ulazu u grad podigli zavjetnu kapelicu sv. Roka.

A mi se prisjećamo – uviđamo, spoznajemo – da smo prilikom boravka u Pragu odsjeli na prilazu Zlatnom Gradu, na Olšanské náměstí u Žižkovu, u pristupačnom obiteljskom hotelu tik uz tamošnju crkvu svetog Roka, dovršenu 1682. također u vidu ispunjenja zavjeta potaknutoga pojavom kuge.

Put je završen, puni krug zaokružen, a iskustvo spoznajom osvrhovljeno: taj mali kip nije samo najveće praško nego možda i najveće varaždinsko čudo!

Kraj ulaznih vrata našeg stana otad lijep je suvenir: jedan sasvim maleni Pražské Jezulátko.

[1] Uvodni dio pjesme J. R. R. Tolkiena The Road Goes Ever On iz Gospodara prstenova i Hobita (ondje je verzija s množinom: Roads), ovdje u prepjevu Nevena Antičevića: J. R. R. Tolkien, Gospodar prstenova, preveo Zlatko Crnković, prepjev stihova Neven Antičević, Algoritam, Zagreb, 2002., osmo izdanje, str. I, 48, I, 93, III, 291.