Svašta su nam obećavali

Rješavanje bala u Brezju, Tehnološki park II, POS stanogradnja, aglomeracija,  obnova vrtića i škola, izgradnja rotora, preseljenje FOI-ja, uređenje vojarne u Optujskoj, preseljenje sigurne kuće, uređenje Sinagoge… To su samo neki od projekata koje su političari godinama obećavali Varaždincima.

Obećanje ludom radovanje. Tako bi se najbanalnije i najtočnije mogla opisati varaždinska stvarnost. Obećavalo se puno, a napravilo ništa, osobito zadnjih šest godina.

Vlast Gorana Habuša ne samo da nije ispunila niti jedno predizborno obećanje, nego je Habuš valjda jedini gradonačelnik koji je u političku mirovinu otišao bez dobivene lipe iz EU fondova za kapitalne projekte. Štoviše, na raspolaganju je bilo i preko milijardu proračunskih kuna, a niti jedan započeti gradski projekt nije uspješno i završen.

A projekata je bilo. Obećanih ili započetih pa propalih.

Bale

Prije punih 12 godina je, 2005. godine, za vrijeme gradonačelnika Ivana Čehoka, počelo ilegalno odlaganje smeća u Brezju na vodozaštitnom području.

Nabavljena je balirka, ali za tu lokaciju nisu bile ishođene nikakve dozvole. Dvije godine kasnije, 2007. godine inspekcija zaštite okoliša je izdala rješenje da se balirani otpad hitno mora ukloniti s vodozaštitnog područja.

I? Na ulazu u Varaždin je i danas ekološka bomba: stotine tisuća tona raspadnutog smeća, koje bakterijama zagađuje pitku vodu.

Ironično je da su građani sami skupo platili sav taj otrov i smrad: privremeno skladištenje i zamatanje otpada u foliju koje su plaćali preko računa za smeće koštalo ih je 40 milijuna kuna.

U međuvremenu je bilo godina kad se obećavalo „sigurno rješenje problema“, ali i onih, kao 2013. godine, kad bale uopće nisu uvrštene u proračun. Ipak, najčešće su proračuni i počivali na balama, kao onaj 2015. godine, koji je prihvaćen baš zbog 100 milijuna kuna namijenjenog za Brezje.

S odlaskom vlasti prije nekoliko mjeseci, rješenje je bilo dalje nego ikad.

Ne samo da se problem smeća nije riješio, nego je gradonačelnik umalo pretvorio Varaždin u regionalni centar za otpad. Da je uspjela njegova nakana prodaje MBO tvornice koprivničkoj Piškornici to bi se i dogodilo.

Paradoksalno:bio bi to centar za otpad koji nije riješio problem vlastitog baliranog smeća.

Grad je, također, sam raspisao natječaj i odabrao koncesionara kojemu će predati balirani otpad, ali niti taj, vlastiti posao, nije realizirao. Zbog toga sad novi koncesionar sudskim putem od Grada traži 80 milijuna kuna odštete.

Tehnološki park II

Najveći gradski projekt, vrijedan gotovo pola milijarde kuna, Tehnološki park II – planiran  u Brezju, na području baliranog smeća – pompozno je najavljen, odrađena je dokumentacija vrijedna 15,5 milijuna kuna i sve je stalo.

Papiri su plaćeni novcem iz Europe i države.

– Varaždin postaje važna poslovna destinacija, očekuje se obrt kapitala od preko pola milijarde kuna i 1000 novih radnih mjesta – najavljivalo se. U projektu je nacrtan moderni kompleks sa tri zgrade u staklu, u kojima bi se smjestile 250 start up tvrtke.

Prije godinu dana je tadašnji gradonačelnik, Goran Habuš, najavio otvaranje za četiri godine. Bio je to račun bez krčmara: studija je pokazala da kompleks neće biti samoodrživ. Kako Tehnološki kompleks ne bi jednog dana bio preveliki gradski trošak, trebalo je preprojektirati pa tek onda tražiti novac iz Europe.

Umjesto predviđenih 50 milijuna eura, optimalnim se smatralo 35 milijuna. Goran Habuš je nekako za sve uspio okriviti tadašnjeg ministra regionalnog razvoja i eu fondova, Tomislava Tolušića pa se gradonačelnik na njega mislio požaliti novom ministru. Ali je prije otišao nego je uspio ishoditi najavljeni sastanak.

Tako su svi za koje su se čuvala mjesta u Nadzornom odbroru Tehnološkog parka ostali bez bogatog honorara.

POS

Poticanja stanogradnja je bio dobro osmišljen projekt za jeftino rješavanje stambenog pitanja Varaždinaca. Međutim, nakon 2011. godine se sve počelo urušavati. Grad je prestao s nadzorom JUGSA i u jednom trenutku se sakupilo 20 milijuna kuna koje je trebalo vratiti APN-u. O tome gdje je završio novac niti dan danas nije baš jasno.

Od nekoliko stotina stanova puno ih je ostalo nedovršenih ili su sumnjive kvalitete. Osim POS naselja u Jalkovečkoj, građenog prije 2011. godine, ništa nije završilo kako treba.

U Vilka Novaka su stanari raskidali ugovore i uselili u susjedne zgrade Marlexa po istim uvjetima plaćanja. Ako je Vilka Novaka promašaj, Hrašćica je totalni kolaps. Od nekoliko desetaka stanova je prodano njih nekoliko. Grad je u jednom trenutku namjeravao zgrade ispod svake cijene prodati poduzetniku Kišićeku za Dom umirovljenika, ali je to spriječeno.

Tako je još jedna dobra  ideja devalvirala u promašenu investiciju.

Gradonačelnik Habuš je i sam 2011. godine bio zagovornik poticajne stanogradnje i na sjednici Gradskog vijeća glasao za projekt. Ali kad su kupci stanova izašli na prosvjede zbog nedovršenih stanova, nekvalitetnih radova i sumnjivih lista prioriteta, gradonačelnik Habuš je stao na stranu tadašnjeg ravnatelja JUGSA, Vladimira Kukeca.

Čak i kad su se počele gomilati sumnje u dvojbeno poslovanja ravnatelja, gradonačelniku je trebalo tri godine dok ga nije razriješio dužnosti. Tako danas u POS naselju u Ulici Vilka Novaka umjesto zadovoljnih mladih stanovlasnika žive ljudi koji se bore za krpanje loše napravljenih stanova.

FOI

U proračunu za 2014. godinu je najavljeno preseljenje FOI – ja iz zgrade pokraj Katedrale u prostore Društva naša djeca. Zgradu su obećali vratiti crkvi koja bi tamo otvorila katoličku školu. Tri godine kasnije studenti su još uvijek prvi susjedi crkvenjaka. Preseljenje se više niti ne spominje.

Aglomeracija

Projekt vrijedan 684 milijuna kuna zapeo je već na natječajima. Natječaji Varkoma su poništeni nekoliko puta i aglomeracija nije ništa bliža nego prije deset godina. Izravna šteta je dosad pola milijuna kuna.

Neizravna je puno veća, stotine milijuna. Toliko bi tvrtke na izgradnji i gradski proračun uprihodili da se aglomeracija realizirala.

VI. osnovna škola

Obećana je dogradnja vrijedna 37 milijuna kuna. Ima novaca, nema novaca, „pronađeno“ šest milijuna kuna u proračunu. U jednom trenutku je 2016. Godine gradonačelnik najavio završetak radova u rujnu. U tom trenutku projekt uopće nije imao građevinsku dozvolu. Škola je i danas u jednakom stanju.

Vrtići

Za uređenje derutnih gradskih vrtića trebalo je uložiti 10 milijuna kuna. Iz Grada su za posao energetske obnove planirali dobiti 6,6 milijuna kuna iz fondova ali su – zakasnili na natječaj!?

I još puno toga

Za lanjsku godinu je najavljena gradnja čak dvaju rotora. Nije izgrađen niti jedan. Obećano je rješenje prometnog kolapsa na Kućanskoj rampi – ništa. Zaštita pružnih prijelaza – ništa.

Godinama se čekalo na prenamjenu vojarne u Optujskoj za civilne svrhe.

Grad je vojarnu dobio na korištenje, trebalo je donijeti novii Prostorni plan i naći joj civilnu namjenu. Nakon punih 20-ak godina je počeo projekt MOPS – u bivšu vojarnu uselile bi udruge, možda i Sveučilište, galerije… – ali Grad je zakasnio i vojarna se vraila vlasniku. U  nju će se, odlučeno je, vratiti vojska.

Puno se toga obećavalo i u vezi s varaždinskim Aerodromom: pilotska škola, pristanišna zgrada, proširenje hangara… Aerodrom danas zjapi prazan.

Nerealizirano je i preseljenje Sigurne kuće. Kuća se nalazi u susjedstvu skloništa za beskućnike i poznata je adresa, što je apsolutno neprihvatljivo. Gradska vlast je davno kupila novu kuću ali ona još i danas zjapi prazna.

Grad se naziva Gradom kulture i sam sebe demantira: obećana je obnova Sinagoge, otvaranje Stančićeve galerije, rješenje za smještaj zbirke Malogorski. Varaždin nije ušao niti u drugi krug kandidature za Europsku prijestolnicu kulture. Već dvije godine nije održan tradicionalni Sjajni bal, koji je okupljao diplomate, Špancirfest je lani prvi put završio u debelom  minusu.

I ono što ekskluzivno doznajemo: Gradski Arhiv se još nije niti stigao udomaćiti u novim prostorima u Optujskoj, a vjerojatno će morati iseliti budući da se vraća vojska. Preseljenje Arhiva se godinama odgađalo. Pitanje je kud sa građom. Jer, Žitnica na Starom gradu – u kojoj je bio čuvan veliki dio arhivske građe – vraćena je Gradskom muzeju i počelo je preuređivanje.

Niti riječi…

Aquacity i Dravska šuma potpuno su zapušteni. Umjesto da se gradsko jezero uredi, poduzeće koje ga vodi i dalje posluje s gubicima i umalo je završilo u stečaju.

U Dravskoj šumi se jedino planirala postaviti javna rasvjeta, ali i to izbačeno iz zadnjeg proračuna.

Točka na i

Obećanih, a nerealiziranih projekata ima još puno. Ovo je samo „kratka“ lista onih o kojima se najviše pričalo i koji su se najdulje nalazili na listi prioriteta. Prioriteta koji se razvlače godinama, pa i desetljećima.

A, jedni projekti su mogli financirati druge. Dobar gospodar bi od zarade na onome u što nije uložio niti kunu  rješavao probleme neprofitabilnih institucija ili objekata. Recimo, zaradom od prodaje zemljišta u Brezju platio obnovu vrtića ili novac od najma prostora u vojarni potrošiti na uređenje Dravske šume. Ali valjda je to preteška matematika.

Za desetak dana su izbori. Iste političke opcije ili političari koji su obećali pa zeznuli nalaze se na izbornim listama i očekuju glasove u svoju korist.. I opet obećaju. A jedino što bi bilo fer obećati je da više nikad neće obećavati. Jer osjećamo se bedasto.

Izvor:
Foto: Ivan Agnezović