NAPOKON

Hrvatska će uskoro biti vjerojatno jedina zemlja u Europi koja će zakonom zabraniti ubijanje napuštenih pasa u skloništima.

Svaka županija će prema novom Zakonu o zaštiti životinja morati osigurati “no kill“ (bez ubijanja) sklonište, pa se psi neće smjeti, kao dosad, ubijati nakon 60 dana boravka u njima.
Iako je Zakon prošao tek prvo čitanje, po tom su pitanju zastupnici jednoglasni. Lijevi, desni, crveni, plavi ili narančasti – nitko nije pronašao prigovor prijedlogu ovog zakona.

Zloglasni 57

Veliku ulogu u kreiranju sadržaja novog zakona je odigrao i varaždinski “Spas”. To je jedno od samo šest no kill skloništa u Hrvatskoj, u kojoj ima sveukupno 28 azila. U Spasu nikad nije ubijen niti jedan pas. Od 400-tinjak pasa koliko ih prođe u godini kroz azil u prosjeku ih se udomi više od 350. Zbog toga je ministar Tomislav Tolušić, čije ministarstvo je predlagatelj Zakona, pozvao voditelje no kill azila i pitao ih kako jedni mogu bez ubijanja, a drugi ne mogu.

Moglo bi Vas zanimati:

Sumnjate da vas prisluškuju? To je vjerojatno istina, a evo koji je razlog

Iako mnogi već duže vrijeme sumnjaju u to, sada dostupne informacije govore da se nas naši mobilni telefoni doista prisluškuju....

Kad je čuo iskustva i saznao da je ubijanje bespotrebno i uopće nema smisla, napisan je ovaj, najhumaniji europski zakon o napuštenim psima.
Takvom striktnom zabranom hrvatska praksa će se napokon izjednačiti s onom u većini zemalja Europske unije. Iako u njihovim zakonodavstvima nema jasne zabrane, psi se u skloništima ne ubijaju već odavno. Najveći broj zemalja u zakonu ima odredbu “mogu” za ubijanje životinja – što znači da i “ne moraju”, pa se bez iznimke pridržavaju no kill prakse.

U azilu je trenutno čak 50-ak štenaca, što je rezultat uobičajenog ponašanja Varaždinaca „meka srca“ u vrijeme ljeta: odlazak na godišnji – pas na ulicu.
Kad ih pronađu obično su u lošem zdravstvenom stanju i izgladnjeli pa Spas moli pomoć kako bi im pomogli da prežive.
Ako želite pomoći malenima da prežive donesite kvalitetniju pseću hranu u Sklonište Spasa ili uplatite donaciju na njihov žiro račun: HR8723600001101737026, s naznakom – hrana za štence.

U Hrvatskoj je obrnuto: zloglasni članak 57, u kojem piše da se životinja koju nije moguće dalje držati ili udomiti, može usmrtiti nakon 60 dana. A to je većina i radila, jer lokalna vlast je za napuštenog psa plaćala samo 60 dana boravka u azilu, a nakon toga je životinja postala trošak azila.
Zahvaljujući tom članku u skloništima je ubijen nepoznat broj pasa. Zna se samo da ih je puno i da nijedan pas nakon dva mjeseca nije imao šansu preživjeti hrvatski azil.
Kao razlog se uglavnom spominje: zarada. Troškove pasa u skloništima, pa i njihovo ubijanje, plaćale su lokalne vlasti, i tu se vrtio veliki novac.

Lokalne vlasti uglavnom nisu uopće sudjelovale u brizi za napuštene životinje. Oni su skloništima – koja su osnovale veterinarske stanice, a takvih je većina – plaćali za smještaj, hranjenje i usmrćivanje pasa. Cijene variraju: 1.800 kuna plaća se za jednog psa u zagrebačkom Dumovcu do onoga najskupljega, osječkog: za 60 dana života jednog psa Grad je šinteraju plaćao nevjerojatnih osam tisuća kuna. I zato se isplatilo imati što više pasa, a cilj nikako nije bio njihovo zadržavanje. Što više pasa, više novca – surovi je princip. Ubijanje pasa su dodatno naplaćivali, govori se o cijeni višoj od 2.200 kuna.

U jedno prijepodne prošlog tjedna tri su vlasnika pasa doveli svoje “ljubimce” u “Spas” i željeli ih ostaviti.  
U Spasu primaju samo lutalice i ti psi ne mogu naći dom u azilu. 
Zbog takve mučne situacije iz “Spasa” poručuju neka svatko kome je pas “baš sladak” dobro razmisli može li se o njemu brinuti. – Pas je trošak – treba cijepljenje, čipiranje, sterilizaciju. Ljudi se iz krivih razloga odluče uzeti psa. Ljudi neka ne računaju da će kad im pesek dojadi jednostavno ga donijeti u “Spas” i ostaviti ga ovdje – pupozorava Gordana Lacko. 
Svega se naslušaju u “Spasu”. Ima suludih želja vlasnika da zamijene psa jer im je onaj kojeg imaju “prveliki” ili “preglasan”. 
Nedavno se vlasnik odlučio riješiti psa nakon osam godina: dobio je bebu, pa je ljubimac višak u kući. 

Šinterajima nije bilo u interesu udomljavanje pasa. Jer morali su ih čipirati, kastrirati, cijepiti, aktivno oglašavati, liječiti… I sve to platiti.
Sad će im interes biti skroz drukčiji: – Sad će općine i dosadašnji šinteraji morati više raditi. Kad voditelji šinteraja shvate da je to jedini način da udome psa, počet će konačno poštivati zakon – pojasnio je Luka Oman iz “Prijatelja životinja”.

Napokon

Aktivisti za životinjska prava godinama su tvrdili da se vlasnici šinteraja bogate na rupi u zakonu zbog koje su životinje plaćale životom.
Novi zakon će olakšati rad i no kill skloništima, koja su to itekako zaslužila. Od njih šest u Hrvatskoj dva su na sjeverozapadu: jedno u Varaždinskoj i jedno u Međimurskoj županiji.
Lokalne vlasti će ubuduće preuzeti kompletnu brigu o skloništima, pa više neće morati, kako veli Gordana Lacko, predsjednica Udruge, “preživljavati od žicanja”. – Donacije će uvijek dobro doći, ali o njima neće ovisiti hoće li i koliko psi jesti ili se liječiti – kaže.
U varaždinskom “Spasu” trenutno se nalazi nešto više od 400 pasa. Lani je primljeno 398, a udomljeno je 354 pasa. Ova velika brojka pokazuje da se većina pasa može udomiti.

Spas ima dodatni adut: ušli su u program s Nijemcima iz Udruge “Lesika hunde hilf” – koji im pomažu. Oni su s 20.000 eura osigurali i novi kontejner za štence s karantenskim uvjetima.
Prije sedam godina je “Spas” dobivao dodatnih 300 tisuća kuna godišnje za investicije, ali je Grad to ukinuo. – Pas košta. Početna obrada, dolaze ozlijeđeni. Dosad je sve to plaćalo sklonište s nažicanim donacijama. Psi ovdje pojedu 250 kila hrane na dan, što s najjeftinijom hranom košta 1.500 kuna dnevno. Prema novom zakonu će sve troškove za psa bez vlasnika plaćati lokalne vlasti. To je za nas veliki pomak. Azil ne bi smio ovisiti o nečijih pet kuna – govori Gordana Lacko.
“Spas” ima kapacitete, ali nema novaca, a to će se sad promijeniti. Novim zakonom će “Spas” uštedjeti oko 300 tisuća kuna. Toliko je dosad iznosio gradski paušal za azil, a taj novac nije bio dovoljan ni za plaće sedmero zaposlenih. Za minimalac je nedostajalo još 80 tisuća kuna. U “Spasu” nedostaju još najmanje tri radnika, ali o tome dosad nisu ni razmišljali.

Stroge kazne

Spašavale su ih donacije varaždinskih poduzeća i građana. Oni su lani donirali 400 tisuća kuna. Taj će se novac sad koristiti za poboljšavanje uvjeta. Predsjednica Lacko je, kaže, zahvalna na velikom senzibilitetu Varaždinaca za pse.
Novim su zakonom predviđene i kazne kojih dosad nije bilo. Psi ubuduće neće smjeti lutati gradom jer skloništa su zakonska obveza, komunalni redari će smjeti ući u dvorište i s čitačem čipa provjeriti je li pas čipiran… u slučaju kršenja zakona predviđene su velike novčane kazne.

S obveznim čipiranjem će se, smatra Gordana Lacko, riješiti glavni problem zbog kojeg psi završavaju u azilu. – Svi psi koji su kod nas nisu označeni i zato ne znamo tko su vlasnici. Jer oni bi sad platili troškove zbrinjavanja. Sa zakonskom obvezom čipiranja lako ćemo saznati tko je vlasnik. Psi su se i dosad morali čipirati, ali zakon nije predviđao sustav kontrole. To je sad moguće, pa i ljudi mogu prijaviti vlasnike za koje sumnjaju da imaju psa bez čipa. Također mogu prijaviti i psa koji je stalno na lancu, jer i to je ovim zakonom zabranjeno. Sterilizacija, čipiranje i kontrola čipiranja garantiraju da za deset godina više neće biti pasa lutalica – sigurna je.

Da sve to ima smisla i da je ubijanje u azilima potpuno bespotrebno, dokazuje i slučaj mješanke Milice. Ona je nakon punih osam godina boravka u skloništu pronašla dom. Sad je još cifraju u salonu za pse “Aurora” u Trnovcu. Spas ima dobru suradnju sa salonima “Aurora” i “Nina” iz Gornjeg Kućana  
Gordana Lacko ima dogovoren termin sastanka kod gradonačelnika Ivana Čehoka. S njim je “Spas” dobro surađivao u prošlosti, pa predsjednica Udruge “Spas” ne vidi razlog da tako ne bude i ubuduće.

Nažalost, mnogi psi neće dočekati izglasavanje novog zakona. Dok saborski zastupnici ljetuju, ubojice pasa će ubijati i dalje.

Izvor:
Foto: Ivan Agnezović