Povežite se s nama

Kultura

Jeste li znali da je Varaždin redovno posjećivala filmska superzvijezda i izumiteljica, a i duhovi?

Objavljeno:

- dana

Varaždin, noćno putovanje: domopis

Govorka se još i danas o duhovima koji u posebnim noćima pjevaju pod zidinama Staroga grada…

Još nedoživljena varaždinska pustolovina
U posljednjem dvobroju stručnog časopisa za književnost, umjetnost i kulturu „Kaj“ (1-2, 2017.), u izboru radova s 9. natječaja za najbolji hrvatski književni putopis objavljen je i ovaj zajednički tekst našeg suradnika, varaždinskoga književnika Denisa Peričića, i njegove supruge Anite Peričić. Iako je napisan još 2015. godine, s obzirom na iznimnu aktualnost i potencijalnu zanimljivost ovoga atipičnog putopisa (takozvanog „domopisa“) za varaždinsku i širu javnost, odlučili smo ga, tek neznatno adaptiranoga, u cijelosti prenijeti i u našem listu.

Evo ga, tu je, tu se rodio – Petrica Kerempuh!

Tu negdje, u samom središtu Varaždina, na susretištu Korza i Franjevačkog trga, ili pak Korza i Pavlinske ulice. Stvorio ga je Jakob Lovrenčić: Lovrenčićevo radno mjesto kod grofice Katarine Patačić i ondašnju Platzerovu tiskaru, u kojoj je 1834. godine otisnuta knjižica Chini y sivlenye chloveka prokshenoga, razdvajalo je tek kojih dvadesetak-tridesetak metara: tu smo! I evo ga, evo Petrice, tog junaka Domjanićeva, Šenoina, Matoševa, Goranova, Zagorkina, Mihalićeva, Draganićeva, Strozzijeva, Ogrizovićeva, Kolarova, Hitrecova, Kuzmanovićeva, Mesarićeva, Augustinčićeva, Radauševa… našega, i tvoga i moga!

Evo Petrice, evo ga gdje se, u Krležinim Baladama, koje je na njemački preveo Varaždinac Boris Perić, opet vraća svome uzoru, starijemu njemačkom bratu, Tillu Eulenspiegelu, čije je legendarne dogodovštine još prije pola tisućljeća zabilježio Herman Bote, a koji je vrckavi lik potom nadahnuo belgijskog pisca Charlesa de Costera, austrijskog skladatelja Richarda Straussa, ruskoga koreografa Vaclava Nižinskog, njemačkog nobelovca Gerharta Hauptmanna, suvremenoga britanskog pisca horora Clivea Barkera, i tolike mnoge umjetnike!


Lik Petrice Kerempuha stvorio je 1834. Jakob Lovrenčić u Varaždinu

Evo Petrice, evo ga kako nas, eto, spaja s Europom!

Evo tu, baš tu, samo preko puta, s druge strane Pavlinske ulice, stara je zgrada varaždinske Gimnazije, koju su pohađali toliki koji su nas spajali, i još nas spajaju s Europom. I ne samo s Europom! Tu varaždinsku Gimnaziju – danas sjedište Biskupskog ordinarijata – pohađao je i Ferdinand Konšćak, isusovački misionar i istraživač u Meksiku, koji je prije gotovo tristo godina prvi dokazao da je Kalifornija poluotok a ne otok, kako se dotada smatralo.


Zemljovid Ferdinanda Konščaka iz 1746., prvi koji Donju Kaliforniju prikazuje kao poluotok

Brojnim spomenicima podignutima u njegovu čast, u Meksiku i danas Konšćaka štuju gotovo kao „oca domovine“, a u očima stanovnika te stomilijunske, nakon Brazila druge najkatoličkije zemlje svijeta, uživa glas svetosti te su tamošnji biskupi pokrenuli i proces njegove beatifikacije.

A koga je pak portugalski kralj imenovao kraljevskim astronomom i matematičarom? Konšćakovog suvremenika, brata mu isusovačkoga, također varaždinskoga gimnazijalca, Međimurca Ignacija Szentmartonyja, koji je potom djelovao na razgraničenju između portugalskih i španjolskih kolonija u Južnoj Americi. Sličnu čast doživio je i Ignacijev kolega iz varaždinskih školskih klupa Franjo Ksaver Haller.

A Nikola Plantić? Evo ga, i on je tu! Bože, kakva je to priča! Djelovao je kao misionar u Paragvaju, ali je, u sklopu kampanje protiv isusovaca, optužen da se tamo proglasio kraljem i poveo Indijance u borbu protiv kolonizatora! Iako je ta legenda preživjela do najnovijeg doba, očito je da u njoj nema istine, jer se u suprotnom Plantić ne bi mogao vratiti u Varaždin, gdje je postavljen za rektora isusovačkoga kolegija.

Samo smo se okrenuli u mjestu i ugledali smo kuću u koju je još kao djevojčica navraćala Hedy Lamarr, zvijezda u ono doba skandaloznog filma „Ekstaza“, u kojemu je 1933. godine glumila sa Zvonimirom Rogozom. Nakon odlaska u Hollywood bilježi velike uspjehe u hitovima poput „Samsona i Dalile“, a s tadašnjim suprugom, skladateljem Georgeom Antheilom, 1942. godine patentirala je tzv. Tajni komunikacijski sustav s koordiniranjem 88 frekvencija u svrhu zaštite otkrivanja savezničkih torpeda, koji se i danas koristi kao temelj bežičnih komunikacija.


Hedy Lamarr, filmska superzvijezda i telekomunikacijski genij, bila je česta gošća Varaždinaca

Lagano pada mrak… dok hodamo gradom sve jače svijetle neumorni zasloni mobitela. Ponegdje svijetle i samo zasloni mobitela.A kada pogase se svjetla, a Prstecovi anđeli odu spavati, u Varaždinu, negdje na potezu od Staroga grada preko Stančićeva trga pa do konca Kranjčevićeve ulice, na scenu, kako tvrde mnogi, stupaju drugačija nematerijalna bića…

Čudno je, zapravo, kako Varaždin nema više svojih autentičnih priča o duhovima! Možda ih je pregazilo ovo novo vrijeme, u kojemu čak i nekad zastrašujući vampiri poprimaju obličja privlačnih hollywoodskih tinejdžerskih zvijezda…

Ipak, ne brinite, odnosno, točnije: možete biti zabrinuti! Jer, kao i u svakom europskom povijesnom gradu, i u Varaždinu ćete noću osjetiti barem neki sablastan titraj, neku zlu slutnju… Govorkalo se, a govorka se još i danas, o stvorenjima koja obitavaju u drevnim gradskim kućama, o duhovima koji u posebnim noćima pjevaju pod zidinama Staroga grada, o katakombama koje navodno povezuju cijelo gradsko središte i kojima lutaju duše nevinih žrtava nekih davnih tajni i nezabilježenih zločina.

Velik je taj „crni“ fantastični potencijal Varaždina i šteta što nije ostavio više traga u hrvatskoj književnosti. Najpoznatiji primjer vezan je uz blisko susjedstvo, dvorac Bisag, u koji se prije kojih 70 godina naselio slavni pisac Milan Begović te tamo napisao roman „Sablasti u dvorcu“. Često krivo opisivan kao prvi hrvatski horor, „Sablasti u dvorcu“ nisu horor nego vrlo realistična prozna freska. No radnja počinje kad se pripovjedaču u dvorcu ukazuju sablasti koje mu pripovijedaju storiju o propasti hrvatskog plemstva:

Te iste noći sjedio sam opet kod svojih papira. Približavao sam se kraju jedne tužne historije i pisao posljednje poglavlje. Bio sam u potpunoj vrućici stvaranja, u napetosti živaca, ganut od sućuti nad udesom svojih junaka. Kad sam odložio pero, spustio sam glavu na podlakticu i ostao tako i snatrio, a možda i zaspao ili samo od umora klonuo, ne znam, kako dugo. Samo znam, pozitivno znam i pamtim, da sam osjetio, kako su se otvorila vrata iza mene, netko je ušao bez šuma, prešao rukom preko mojeg ramena, zatim pošao dalje, povlačeći onu ruku s mene, polako i oprezno, da zatim sjedne prema meni s drugu stranu stola. Digao sam glavu, ali nisam tamo vidio nikoga.

A taj nas odlomak izravno spaja s najslavnijim svjetskim književnim tradicijama, jer je izravno nadahnut uvodnim stihovima Poeove pjesme „Gavran“:
Ponoći sam jedne tužne proučavao, slab i snužden / Neobične drevne knjige što prastari nauk skriše / Gotovo sam u san pao kad je netko zakucao / Pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše / ’Posjetilac’, ja promrmljah, ’što u sobu ući ište, / Samo to i ništa više’!

Zanimljivo je kako je Dalmatinac Begović svoje „poeovske“ stranice ispisao baš u maglovitim pejzažima hrvatskog sjevera, i to baš u dvorcu Bisag, koji će doživjeti sudbinu onoga dvorca iz Poeove priče „Pad kuće Usher“… Književnost i stvarnost ponekad se uistinu nevjerojatno isprepliću!


Milan Begović svoje je „Sablasti u dvorcu“ napisao u (danas propalom) dvorcu Bisag

U suvremeno doba u takvoj se vrsti literature istaknuo varaždinskih književnik Željko Funda (danas poznatiji kao pjesnik i prevoditelj Shakespeareovih „Soneta“ na kajkavski) svojom zbirkom „Varaždinske priče“, u kojima se pozabavio ponekim lokalnim bizarnim predajama i urbanim legendama o nadnaravnome. Boris Perić pisao je o Prstecovim anđelima, no bliskiji su mu „anđeli tame“. Najpoznatiji je po romanu „Vampir“, radnja kojega je, doduše, smještena u Istru, ali njegova vrsna pripovijetka „Heartland“ govori o jezovitim zbivanjima na varaždinskom groblju. Rođeni Varaždinac Perić je, osim toga, i rođak Miljenka Stančića, čije su maglovite vizure ostavile trajni trag u njegovim prozama.

Bez obzira na to jesu li takve priče ostvarene u književnim varijantama ili su ostale tek na usmenoj predaji, Varaždinom se još uvijek šuška o crnim misama na groblju, šabatima i sektama u Dravskoj šumi, spiritističkim seansama koje su pošle po zlu, plemićima sa sposobnostima transformacije u nadnaravna bića… Neke od tih priča tek čekaju svoje prave književne transformatore.

Ali zašto ne bismo i izmislili neke od tih priča? Zašto ne bismo, kao u Zagrebu, osmislili jednu ovakvu, i domaćim i stranim turistima zacijelo vrlo atraktivnu noćnu turu?
Nažalost, ovom našom opisanom turom prolazimo sami. Jer takve ture u Varaždinu nema. Nema nikoga: sami smo; reminisciramo davne dane udvoje. A i nije nam do putovanja, teška su vremena. Umjesto putopisa, ispisujemo – domopis.

Nema oko nas japanskih turista koji nemilice fotografiraju Kerempuhov zavičaj. Nema Nijemaca koji se na spomen Tilla Eulenspiegela s veselom sjetom prisjećaju priča iz djetinjstva, a prisjećaju ih se svi, jer svi su ih čitali. Nema Belgijanaca koji su čitali Costera, a čitali su ga svi, jer je Coster otac belgijske književnosti. Nema fasciniranih južnoameričkih gostiju koji katarzično proživljavaju susret s ishodištima varaždinskih misionara, o kojima znaju puno više od samih Varaždinaca. Nema turista iz SAD-a koji, ako nešto znaju, znaju za Edgara Allana Poea; a za Poea, uostalom, znaju svi, bez obzira na to otkuda dolazili. Nema stranih filmofila koji, bez obzira na to otkuda dolazili, itekako znaju za Hedy Lamarr, a nema ni stranih inženjera koji i nadalje, bez obzira na to otkuda dolazili, u neslućenim razmjerima razvijaju njezin telekomunikacijski sustav kojime se danas svi, ama baš svi (osim, valjda, Tonka Maroevića!) gotovo već kiborški služe.


„Ima neka tajna veza“ između Edgara Allana Poea i Varaždina…

No, zacijelo bi se i u Varaždinu, pa barem u vrijeme Špancirfesta, našlo dovoljno turista raspoloženih za ovakvu pustolovinu. Pa ako bude interesa kod nadležnih gradskih struktura, preporučamo se da takvu neku pustolovinu i razradimo (pritom, upravo ovim tekstom, zadržavajući autorska prava na ideju).

A zašto na ovakvima europskima i svjetskim poveznicama ne bismo koncipirali prijavu Varaždina i okolnih gradova za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine? Ne bismo, jer ne samo da je „proš’o voz“, nego je i željeznicu progutala već daljina: Varaždin je nije ušao ni u najuži izbor. Nije da se nije radilo na projektu, ali, očito je, nije se znalo osluhnuti i okupiti one koji razmišljaju izvan ustaljenih okvira. Naime, nije Pula uspjela ući u završnicu zbog Arene ili notornih činjenica o Jamesu Joyceu, nego zato što je projekt utemeljila na Hermanu Potočniku Noordnungu, svjetskom pioniru astronautičke provenijencije. A mi se i dalje vrtimo među pionirima austrougarske provincije.

Možda nije bilo dovoljno vremena? Sad ga imamo: najmanje još 19 godina, ako ne i više, jer tek nakon dva desetljeća će Europska prijestolnica kulture ponovno biti jedan hrvatski grad. Plan po zemljama je, naime, objavljen sve do – odnosno, samo do – 2033. godine. Pa tko živ, tko mrtav. Dotle, glede europskih perspektiva, možemo, na primjer, navijati da se Nogometni klub Varteks plasira barem u pretkolo Europske lige. Oh, pardon, zaboravili smo: NK Varteks tek je nedavno obnovljen i natječe se u niskom rangu.

Završava rano naša privatna noćna tura; jedva da je pala noć. Grad baš ne vrvi životom, tad kad nije vrijeme Špancirfesta: većina kafića zatvara vrata oko osam, devet sati. Čak je i kazališna terasa scene i bistroa koji nose ime Zvonimira Rogoza, glumačkog partnera Hedy Lamarr, prilično opustjela. Pomalo je tužno. A tako smo veselo počeli, kerempuhijanski…

Idemo doma, sutra je radni dan. Nije vrijeme za sanjarenja.

Izvor:
Foto:

Kultura

Dani folklora u Maruševcu iz godine u godinu oduševljavaju

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

U sklopu programa obilježavanja Dana Općine, u školsko-sportskoj dvorani Osnovne škole Gustav Krklec u Maruševcu održani su 21. Dani folklora u Maruševcu, u organizaciji Kulturno-umjetničkog društva Klaruš te uz pokroviteljstvo Općine Maruševec.

Uz Povorku Jure Zelenog, Dani folkora u Maruševcu tradicionalna je kulturna manifestacija koja iz godine u godinu oduševljava ljubitelje folklora. U ovogodišnjem je izdanju ugostila Kulturno-umjetničko društvo Bjelovar iz Bjelovara koji su se publici predstavili koreografijama „Ajde cure u kolo igrati“ i „I ja jesam posavačko dete“ i Kulturno-umjetničko društvo Tomislav iz Svetog Ivana Žabno s koreografijama „Kolovođo, kolovođo daj kolo povedi“ i „Žabničari, milo lane“ uz domaćine Kulturno-umjetničko društvo Klaruš iz Maruševca.

-Svoje ime, običaje i vrijedne ljude KUD Klaruš s ponosom predstavlja na folklornim manifestacijama diljem Lijepe naše, s nacionalno prepoznatljivom Maruševečkom nošnjom i Jurom Zelenim – istaknuo je na početku programa najznačajnijeg kulturnog događaja u Općini Maruševec tajnik KUD-a Klaruš Zlatko Peharda, dodavši kako su od prvog izdanja 2002. godine na manifestaciji nastupila 94 gostujuća društva s preko 3000 folkloraša koji su izveli više od 200 plesnih točaka u preko 60 sati programa.

Načelnik Općine Maruševec Mario Klapša naznačio je pritom kako ova manifestacija preko dvadeset godina obogaćuje kulturni život Općine Maruševec i slavljenički program u povodu obilježavanja Dana Općine i blagdana svetog Jurja.

Osim velikog broj proba koje su nužne za brojne smotre i nastupe širom Lijepe naše ali i izvan njenih granica u Sloveniji i Mađarskoj gdje su predstavljali našu tradiciju i kulturu ovoga kraja, u KUD Klaruš su unazad godinu dana za sav taj uloženi trud, vrijeme i pokoju ozljedu stigle i vrijedne nagrade i priznanja. Nagradu Varaždinske županije, odnosno Priznanje Župana Varaždinske županije u povodu obilježavanja Dana Varaždinske županije primio je Zlatko Peharda, plaketu Zajednice kulturno-umjetničkih udruga Varaždinske Županije za izniman cjeloživotni doprinos na unapređivanju i promicanju vrijednosti kulturno-umjetničkog amaterizma Varaždinske županije uručena je pak predsjednici KUD Ani Rehvald, a KUD-u Klaruš je prije nekoliko dana, za iznimno djelovanje na promociji kulturne baštine Općine Maruševec, a povodom 25. obljetnice rada i postojanja dodijeljena i nagrada, odnosno Plaketa Općine Maruševec – istaknuo je načelnik Klapša te zaključio kako je sve navedeno pravi dokaz da je Općina Maruševec svojevrsni brend kad se govori o očuvanju tradicije i promociji kulture zahvaljujući najboljem KUD-u u Varaždinskoj županiji – KUD-u Klaruš.

Uz koreografije „Šečem, šečem drotičko“ mlađe dječje grupe, „Pod mostec“ starije dječje grupe, „Oj divojko Bunjevko“ prve folklorne postave KUD-a, „Dajte Juri vina da mu nebu zima“ grupe odraslih folkoraša, na 21. Danima folklora u Maruševcu KUD Klaruš je premijerno izveo koreografiju Pjerina Hrvaćanina uz glazbenu obradu Franje Plantaka – „Maruševečki majpan“ u kojoj su predstavljeni davno zaboravljeni svibanjski folklorni običaji maruševečkog kraja. Uvodnu pjesmu, Marijo svibnja kraljice, otpjevala je Danijela Kundija, dok je završna stara pjesma zapisana u Donjem Ladanju, Shajala nam zvezdica.

U raznolikom i nadasve bogatom folklornom programu izvedene su koreografije Hrvatskog zagorja (maruševečki kraj i okolica), Međimurja, Bilogore, Posavine, Moslavine te bunjevačkih Hrvata.

Pucanjem iz kubura Kuburaške udruge Maruševec najavljen je početak manifestacije, dok je kao popratni program pripremljena izložba Etnografske sekcije KUD-a Klaruš s fotografijama iz obiteljskih albuma mještana iz svih naselja Općine Maruševec koje su vrijedno prikupljali Anica Šimunec, Davor Gregur i Sanja Kolenko.

Nastavite čitati

Kultura

Restauratorski odjel Ludbreg već 30 godina spašava ugrožena kulturna dobra

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

U petak, 3. svibnja, prigodnom će svečanošću i otvorenim vratima restauratorskih radionica biti obilježena 30. obljetnica osnivanja Restauratorskog odjela Ludbreg.

Restauratorski centar Ludbreg (danas Restauratorski odjel Ludbreg) osnovan je 1994. godine s ciljem spašavanja i privremenog smještaja evakuiranih kulturnih dobara iz ratom zahvaćenih područja Hrvatske.

Smješten je u glavnu zgradu dvorca Batthyány, koju je 1992. godine Grad Ludbreg ustupio tadašnjem Ministarstvu prosvjete, kulture i športa na korištenje bez naknade, za potrebe zaštite kulturne baštine. Zgrada dvorca za tu je svrhu obnovljena te uređena kao središnja čuvaonica za pokretna kulturna dobra, s restauratorskim radionicama Hrvatskog restauratorskog zavoda.

Predstavnici Bavarskoga zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika (Bayerisches Landesamt für Denkmalpflege) pružili su veliku pomoć donirajući restauratorsku opremu i stručnu literaturu te novčana sredstva za pomoć pri osnivanju restauratorske radionice, a financijska pomoć stigla je i od bavarske Vlade, Hypo – Zaklade za kulturu, Bavarskoga državnog ureda i nadbiskupskih ordinarijata München – Freising i Bamberg.

U restauratorskim radionicama su uz domaće radili i strani konzervatori-restauratori, njihovi suradnici i studenti te stručnjaci čija je djelatnost bila vezana uz konzervatorsku i restauratorsku djelatnost.

Opravdanost projekta obilježena je 1997. godine dodjelom namjenskog kredita Bayerische Landesbank i Bayerische Landesanstalt für Aufbaufinanzierung Hrvatskom restauratorskom zavodu, uz odgovarajuće odluke o jamstvu Vlade Republike Hrvatske, za cjelovitu obnovu dvorca Batthyány te za dodatno opremanje Restauratorskog centra, koji je iste godine ušao u sastav Hrvatskog restauratorskog zavoda.Restauratorski centar Ludbreg svečano je otvoren 4. svibnja 2000. godine. Intenzivirano je konzerviranje i restauriranje u ratu oštećenih umjetnina pohranjenih u prostorijama dvorca, a potom i drugih spomenika hrvatske kulturne baštine.

Uz radionice za restauriranje štafelajnog slikarstva i polikromirane drvene skulpture, osnovan je 2003. godine i Odsjek za tekstil, a 2009. godine i Tekstiloteka – specijalizirana zbirka u kojoj se čuva i obrađuje ugrožena povijesna tekstilna građa.

U Centru su se održavali i brojni programi stručnog usavršavanja za konzervatore i konzervatore-restauratore (konferencije, seminari i radionice) te programi međunarodne suradnje, s ciljem unapređivanja konzervatorske i konzervatorsko-restauratorske djelatnosti.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje