SOLIDARNOST BEZ GRANICA

Vjerojatno je malo tko zaposlen tolikim brojem različitih aktivnosti kao Antonio Gužvinec iz Čakovca.

Ovaj 21-ogodišnjak pohađa studij Sestrinstva na Sveučilištu Sjever u Varaždinu, radi puno radno vrijeme u Domu za starije i nemoćne Novinščak u Čakovcu i aktivan je kao dobrovoljni član interventnog tima čakovečkoga Crvenoga križa. No tu popis njegovih interesa i obveza ne staje, jer je ujedno vatrogasni dočasnik u DVD-u Ivanovec i još stigne povremeno volontirati u Udruzi “Pogled” iz Nedelišća, koja se bavi djecom s razvojnim teškoćama.

Nije stoga ni čudno da nema djevojku, kaže nam uz osmijeh, ali zato kad god može ne propušta večeri podrumarenja uz tamburaše četvrtkom u čakovečkom klubu Podroom. Antonio je i dobrovoljni darivatelj krvi. Otkad je postao punoljetan, u tri je godine gotovo deset puta darivao krv. S obzirom na to da Hrvatski Crveni križ već tradicionalno na razini cijele zemlje tijekom listopada organizira akcije pod zajedničkim nazivom “Solidarnost na djelu”, željeli smo kroz njegovu životnu priču kao člana Crvenoga križa i dobrovoljnog darivatelja krvi pokazati što znači biti aktivni volonter.

Neizvjesnost

Naš je sugovornik oduvijek znao što želi. Odmalena je opčinjen, govori nam, serijom “Uvod u anatomiju”, pa je upisao srednju medicinsku školu i zatim nastavio školovanje na studiju sestrinstva. Iako trenutačno radi u Domu za starije i nemoćne, želja mu je jednog dana raditi u Hitnoj službi, jer, kako opisuje, “u tom poslu nikad ne znaš što te čeka ne terenu”, a ta neizvjesnost i adrenalin su ono što ga privlači.

“Dojmio me toliki broj ljudi koji su tijekom izbjegličke krize prolazili kroz kampove u Hrvatskoj.”

Trenutačno pohađa drugu godinu studija sestrinstva u Varaždinu, i to uz rad s punim radnim vremenom. U Domu Novinščak zaposlen je pola godine kao medicinski tehničar, a već je otprije imao godinu dana iskustva u sličnom poslu.

– Sad već imam dovoljno iskustva, pa radim sve bez nekog straha. Starijim osobama se treba uvijek posvetiti, jer se onda i oni odnose bolje prema nama, osoblju Doma, sami se bolje osjećaju i zdraviji su, tako su nas učili – govori nam. U dodir s Crvenim križem došao je tijekom srednje škole kad je počeo sudjelovati u školskim natjecanjima iz pružanje prve pomoći. Natjecanja organizira Crveni križ, pa je tako došao u kontakt s mentorima koji rade s učenicima. Kad je prije dvije godine izbila izbjeglička kriza, pozvali su ga kao dobrovoljca u interventni tim Crvenoga križa Čakovec.

– Osim u Čakovcu, tada sam bio u Trnovcu i Slavonskom Brodu. Dojmio me toliki broj ljudi koji su prolazili kroz kampove u Hrvatskoj. Upoznao sam nekoliko dobrih ljudi koji su planirali nastaviti studij u Europskoj uniji – prisjeća se tih turbulentnih dana kad su po cijele dane bili u pripravnosti, s mobitelom kraj sebe, čekajući poziv o dolasku vlaka s izbjeglicama. U interventni tim tada su se mnogi priključili na dobrovoljnoj bazi, a on je ostao aktivan i nakon što su vlakovi prestali stizati. Sad je već treću godinu član tima i sudjeluje u akcijama kao što su dijeljenja paketa socijalno ugroženima ili demonstracije pružanja prve pomoći po školama i na javnim prostorima te dežurstva na velikim javnim događanjima kao što je Porcijunkulovo. Ovog je ljeta sudjelovao u osiguravanju posjetitelja na glazbenom festivalu Sea Star u Umagu.

Jednog bi dana Antonio volio raditi u Hitnoj, jer ga privlači posao pun neizvjesnosti, ali i brige za druge ljude

– Tamo smo bili u suradnji s Crvenim križom Bujštine, kao prva pomoć uz ekipu Hitne pomoći. Bilo je dosta zanimljivih intervencija zbog uboda ježinaca i insekata, ogrebotina, ali i kolapsa. To je bila prilika za druženje s drugim interventnim timovima iz Zagreba i Osijeka i bilo nam je odlično – nabraja svoja iskustva.

Kao član Dobrovoljnoga vatrogasnog društva Ivanovec nema velikih uzbuđenja jer su intervencije, nasreću, rijetke. I tih se obveza primio vrlo ozbiljno, pa je završio edukaciju za rukovanje izolacijskim uređajima i edukaciju za tehničke intervencije prilikom spašavanja ljudi iz smrskanih vozila.

– Član sam izlaznog tima Vatrogasnog društva, tako da me mogu pozvati na intervencije, te sam položio specijalizacije koje su vezane uz moju struku, ali, nasreću, nemamo tu puno posla. Najviše vremena zapravo ode na sudjelovanja na raznim vatrogasnim natjecanjima i pokaznim vježbama, koje najčešće izvodimo s Javnom vatrogasnom postrojbom Čakovec.

Sve te aktivnosti ipak zahtijevaju puno vremena i angažmana, pa zato, kako sam kaže uz osmijeh, često ima podočnjake, jer njegov radni dan počinje oko pet ujutro. No sve se to isplati i nije mu nimalo žao, jer je do svoje 21. godine stekao tolika pozitivna iskustva.
– Onaj tko se ne bavi sličnim aktivnostima ne može to shvatiti. Upoznao sam najmanje stotinjak ljudi preko Crvenoga križa i vatrogasaca, tako da imam kontakte po cijeloj Hrvatskoj – ističe zadovoljno naš sugovornik.

 

Izvor:
Foto: Privatna arhiva