AFRIČKA PUSTOLOVINA

Ja sem Varaždinec, Varaždinec, domovine sin! – zapjevala su u lipnju djeca iz sirotišta u Tanzaniji i osvojila srca svih koji su pogledali video koji je nastao zahvaljujući mladoj i hrabroj Varaždinki Janji Žnidarić.

Jedan ludi san, novac iz “afričke” kasice i više od deset sati leta nju su odveli na avanturu života – u zemlju u kojoj vrijeme nije važno, u zemlju u kojoj je u lipnju bila zima, sezona papaje, gdje su mnoga djeca čekala njezin zagrljaj.

Ugali, ždralovi i svahili

– Ta me ideja već dugo “mučila”, ali nitko nije vjerovao da ću zaista otići volontirati u Afriku. Skupljala sam novce, kupila jednu lijepu afričku kasicu sa žirafama i slonićima, dugo štedjela i skupila za kartu. Roditeljima nije baš bilo drago, bojali su se za mene i pokušali me odgovoriti. I mene je na avionu za Afriku ulovio ogroman strah, ali ipak je sve ispalo odlično – objašnjava Janja, kojoj je odlazak u Afriku bio vrhunac dugačkog volonterskog staža. – U Sirotištu sv. Ante u Songei boravi 35-ero djece između četiri i 18 godina. Klinci su dragi, dobri, zahvalni i jako pristojni. Igrali smo se, pjevali, izrađivali Erikove aviončiće pozitive i ždralove, podmetali si žohare, ma radili smo si svakakve spačke. Svi se vole čuvati u krilu, nositi, grliti, nevjerojatni su. Budila sam ih, spremala za školu, učila s njima… Oni govore engleski, koji je u Tanzaniji, uz svahili, službeni jezik. Ja sam svladala neke osnove svahilija – objašnjava. Kad ju je Tanzanija pozdravila s Mambo, a ona joj spremno odzdravila s Poa, nije ni slutila što će sve u sljedeća dva mjeseca otkriti o toj čudesnoj i siromašnoj zemlji u kojoj se pretvorila u – vegetarijanku! – Hrana je loša i to je jedina stvar na koju se ne bih mogla priviknuti. Dva mjeseca nisam jela meso, iako ima mesa i oni ga jedu nedjeljom, a ribu petkom. Ali odeš na plac i vidiš kako izgleda mesnica… Jela sam puno riže i ugali, bijelo kukuruzno brašno kuhano s vodom – prisjeća se Janja, kojoj se svidio lokalni fast food koji se sastoji od prženih ili kuhanih banana te jela chips my eye. Druga lekcija koju je naučila bila je da Afrikanci nikad ne žure. 

Pole, pole…

– Pole, pole, polako, polako, to su mi klinci stalno govorili kad sam ih spremala u školu. U Africi rijetko tko ima sat, a svi su spori. Oni uopće nemaju pojma o vremenu, osim kad trebaju učiti. Fascinantno, onda netko uvijek nađe nekakav sat i znaju kad je vrijeme za učenje završilo – smije se Janja. 

 

Janja je tri puta preboljela malariju

Treća lekcija – školstvo. Obojen zid umjesto ploče, državna matura u četvrtom i sedmom (završnom) razredu, razredi od 60-70 učenika… – U školu je uključen i obrok, pa mnoge majke djecu šalju u školu samo kako bi se najela. Međutim, mi smo iz sirotišta jako ponosni jer su naši klinci uvijek među najboljima u razredu. Oni stvarno puno uče, a školovanje im ne bi bilo moguće bez kumova iz Hrvatske, koji im preko udruge Kolajna ljubavi uplaćuju školarine – objašnjava Janja, koja je tri puta preboljela malariju i kaže da to nije ništa strašno. – To je kao gripa, ali traje tri dana. Testiraš se, kupiš lijek, odležiš i zdrav si – otkriva. Redukcija struje, teško siromaštvo, nesigurne ulice, život bez ulične rasvjete, bez perilice rublja i ostalih modernih “blagodati”, razdoblje suše, puno je toga na što se teže priviknuti. A kako je klince naučila “varaždinsku” pjesmu? 

 

S djecom je radila Erikove aviončiće, pozitive i ždralove

– Uzeli su moj mobitel i gledali pjesme i slike. Na mobitelu sam imala i pjesmu Ja sem Varaždinec. Ona im je na prvu bila jako smiješna, a onda su je htjeli i naučiti. Odabrali su par starijih, koji su naučili druge stihove, a onda su veliki učili male. Napisala sam na ploču riječi i bilo je urnebesno. Nakon videa smo stalno mogli čuti nekoga tko pjeva po dvorištu “Ja sem Varaždinec” – smije se Janja, koja je u Afriku nosila 8 kilograma svoje prtljage i 40 kilograma donacija za djecu koje je skupila od prijatelja i sugrađana. To je odnijela u Afriku. A što je donijela sa sobom? Prepuno srce i uspomene za cijeli život.

Izvor:
Foto: