S rođenom Varaždinkom, na stalnoj zagrebačkoj adresi više od šest desetljeća, umirovljenom liječnicom neonatologinjom i pedijatricom prim. dr. med. Jelenom Pollak Babić, jednom od desetero preživjelih varaždinskih Židova koji su uspjeli izbjeći smrti od ustaškog pogroma, razgovarali smo za Regionalni tjednik o njezinim sjećanjima na Varaždin, koja bi, kako je rekla, “najradije zaboravila ili zaobišla”.

No, naša sugovornica otvoreno progovara i o svemu ostalome iz njezina plodonosnog života, poput spona koje je i danas vežu uz rodni grad i susjedni Čakovec, u koji je zaljubljena. To ne čudi, jer je u njemu ostvarila karijeru, dok je iz rodnog Varaždina na najgrublji mogući način istjerana, zajedno sa svojom obitelji i ostalih 500-tinjak pripadnika varaždinske židovske zajednice.

U novoj domovini

Kada se vaša obitelj zapravo doselila u Varaždin?
Moja obitelj se definitivno doselila u Varaždin 1925., kada je moj tata bio maturant 7. gimnazije. No, moj djed je već prije boravio u Varaždinu i rođen je u Hrvatskoj. Trgovao je jajima i živio je u Rumunjskoj, u mjestu Deva. Međutim, kada je završio Prvi svjetski rat, djed se s obitelji uputio u Varaždin za stalno. Otac mi tada nije znao ni riječ hrvatskog, a govorio je njemački, francuski, rumunjski, mađarski i engleski. Ipak, ubrzo je svladao hrvatski jezik, završio Gimnaziju u Varaždinu i otišao na studij medicine u Zagreb.

Gdje je stanovala obitelj vašeg djeda i bake?
Djed Nathan Pollak i baka Ivka Pollak odmah su se nastanili u Aninoj ulici. To je bilo veliko zajedničko dvorište s puno obitelji, a naš susjed je bio i Jurica Murai. Inače, moja baka je bila pomajka mom ocu i jako poznata varaždinska šnajderica. Pamtimo je kao punačku ženu, a naš djed se i u Varaždinu nastavio baviti prodajom jaja.

Put u pakao

Što se dogodilo s vašom obitelji 15. srpnja 1941.?
Imala sam točno dvije godine i 15 dana i apsolutno se ničega ne sjećam! Ostale su samo uspomene moje pokojne majke, pa mogu prema njima prepričati. Moj tata je bio oficir- liječnik i čim se vratio iz Travanjskog rata, pošao je kući u Šenoinu 15. Tu je imao svoju privatnu ordinaciju i znam da je svake nedjelje odlazio na sastanak sa svojim filatelistima. U njihovu klubu bio je član i Božidar Gregl, koji je s dolaskom NDH postao gradonačelnik Varaždina (ovaj podatak nije točan, Gregl je bio jedan od šefova ustaške policije – redarstva, op.a.). U tom klubu su se pregledavale i razmjenjivale marke. Moj tata ih je od mladosti skupljao i Gregl bi sve dao za njih.

U travnju još nisu bile tako stroge protužidovske mjere jer je tek uspostavljena NDH. No, Gregl je odmah Nijemcima u Zagreb dojavio da je moj tata opasni engleski špijun i kako bi bilo dobro da oni dođu i da ga uhite. Negdje u svibnju stiže njemački automobil, u kojem je i Gregl. Nakon što su uhitili oca, Gregl je isti čas rekao mojoj mami: “Gospođo Pollak, sad kad znamo da se vaš muž više neće vratiti, sve njegove albume mi odmah predajte.”

Dakle, on je mrzio Židove, ali je volio marke. Kao i svi kolekcionari, znao je što tata posjeduje. Moja mama je ostala sa mnom, ali i prvom prilikom odjurila je vlakom u Zagreb, jer su se Židovi još mogli kretati. Primio ju je njezin gimnazijski profesor iz Karlovca, koji je već bio ministar prosvjete u NDH, kao učenicu koja mu je pisala jako lijepe zadaće. On je čak intervenirao, ali i njemu su rekli kako je nemoguće mog oca spasiti jer da je već na putu za Njemačku.

Tako joj je i on rekao: “Elza! Nemoguće ga je spasiti!” Moja mama se shrvana vratila u Varaždin, u kojem su počele zabrane: ne smiju se imati radioaparati, djeca nisu smjela u park, morala se nositi žuta zvijezda… I tih par mjeseci ona je češće bila kod djede i bake. I mene je kod njih ostavljala dok je odlazila na posao u apoteci obitelji Krajanski. Ona je u Zagrebu završila studij farmacije i tu je u menzi u Palmotićevoj ulici u Židovskoj općini, koja je bila namijenjena za studente izvana, upoznala mog oca.

Sve je to trajalo do dana kada je otac Eve Krajanski počinio samoubojstvo… A 15. srpnja ujutro? Dan prije je izdana obavijest da se svi Židovi moraju naći sljedeći dan u Gombaoni (to je bila sportska dvorana) u centru Varaždina. Uglavnom se skupilo, po majčinu sjećanju, oko 500 Židova. Došla je i moja mama sa mnom i s velikim koferom. Stigli su i djed i baka. Bio je jako vruć ljetni dan, a mi smo strpani u stočne vagone. Vlak se zaustavio na starom Zagrebačkom velesajmu u Savskoj ulici u Zagrebu.

Putom su ustaše vikali: „Židovi! Što imate od nakita? Odmah predajte, jer ćete u suprotnom biti streljani!“ Moj djed je htio predati malenu narukvicu, ali moja mama nije dala. No, kad smo došli u Zagreb, ljudi su sa svih strana, poznati i nepoznati, dolazili s hranom i vodom. Mi smo tu predahnuli i ponovno nas trpaju u stočne vagone. Krenuli smo put Gospića. Bila je nesnosna vrućina, a ja sva u temperaturi i proljevima…

Stigli ste u Gospić. Što je bilo dalje?
U Gospiću su iskrcali cijeli stočni vlak i pješke se išlo do jedne svinjogojske farme na rubu grada. To je bio jedan grozan prostor. Muškarce su neke već odvodili, vezane po četiri žicom. Bacali su ih u škrape. To je bio logor Jadovno. Tamo su uglavnom dovodili Srbe iz njihovih sela. Žene su svakog jutra vodili na rad, i motale su žice kojima se ograđivalo uokolo.

Drugog ili trećeg dana puta, kada je majka vidjela da je u blizini bolnica, rekla je jednom nepoznatom čovjeku da je ona Varaždinka, magistra, i da ima dijete. Taj čovjek je zvao dr. Vukovića i kad je on čuo da je mamin muž liječnik koji je odveden u logor u Njemačku i da ona ima bolesno dijete, na svoju je odgovornost uzeo nas dvije k sebi u gospićku bolnicu. Smjestio nas je na Zarazni odjel, jer sam ja imala dizenteriju.

Tamo ustaše, kojih je inače bila puna bolnica, nisu ulazili. Tada je na stažu u gospićkoj bolnici bio dr. Fulgozzi, koji je ljevičarski disao i koji nas je štitio. Nakon tri tjedna netko je došao i rekao kako su ustaše otišli i da je Gospić došao u ruke Talijana. Mi smo bile bez novaca, ali smo se našle u bolnici s Evom Krajanski iz Varaždina, kod čijeg je oca moja mama radila. U Zadru je Evu čekao njezin zaručnik Akerman i mi smo zajedno otputovale do Zadra jednim kamionom.

Pod kišom bombi

Kakva je bila situacija u Zadru i kako su se prema vama odnosili Talijani?
Nas četvero smo iznajmili jednu sobicu, s tim da je moja mama prijavila po talijanskom zakonu naš boravak u Zadru. Morali smo se Talijanima javljati svakog mjeseca. Eva i njezin zaručnik produžili su uskoro u Split. Podijelili smo imovinu: jednu vazu i jednu vekericu! Moja mama je išla u jednu apoteku kod mr. Androvića. On je bio ljevičar i znao je o čemu je riječ, pa je mamu, s obzirom na to da nije imala dokumente, zaposlio kao laboranticu, a mene je mama upisala u talijanski dječji vrtić, tako da sam za mjesec dana već počela govoriti talijanski.

Tako je bilo dok nije moja teta Vilma – koja je bila iz Karlovca, a u Beogradu udata – došla u Zadar. Onda me ona čuvala, a u međuvremenu su bile i nekoliko puta uhićene jer se saznalo da daju lijekove partizanima. No, sve je na kraju prošlo bez nekih strašnijih posljedica. I tako smo teta Vilma, mama i ja ostale do ljeta 1943. u Zadru. No, kada su počela saveznička bombardiranja, majka je preko svojih veza s partizanima omogućila naš bijeg na partizanski teritorij, na Dugi otok. Prva moja sjećanja vezana su uz odlazak u lunapark, gdje smo otišli u nedjelju, kada je bilo i bombardiranje Zadra.

Gdje ste onda dočekali kraj rata?
Zadar je bio oslobođen krajem 1944. i početkom 1945. godine. Sa spomenutog otoka, gdje je moja mama bila šefica saniteta, bile smo preseljene u Zadar, koji je bio kompletna ruševina. U rujnu sam pošla u školu u Zadru, koji je bio sravnjen sa zemljom. Mislila sam da je to normalno da ulice idu gore-dolje i da kuće imaju samo zidove. A od drugarica je svaki dan dolazila nova i ja sam djetinjasto mislila da to tako treba biti.

Kakve su bile sudbina vaše bake i djeda?
Znali smo da su sve ljude iz Gospića stočnim vagonom odvezli dalje, muškarce u Jasenovac, a žene u Loborgrad. Mi smo od bake dobili razglednicu iz Loborgrada na kojoj je na njemačkom pisalo kako je „lijepo“ smršavila 20 kilograma. Ime djeda je na pločama u Jasenovcu te piše da je ubijen 1941., a baka je vjerojatno iste godine ubijena u Loboru. Inače, ta razglednica nije došla do nas, nego kod nekih naših poznanika, kao i karta od mog oca, tako da je moja mama već kad smo bile u Zadru znala da je živ. Roditelji su od kraja 1941. neredovito imali mogućnost da se dopisuju. Tata je pisao da je postupak s engleskim i ostalim zarobljenim oficirima po svim konvencijama, jer se tata nije deklarirao kao Židov i to mu je spasilo život.

Potraga za ocem

Kada ste se i kako našli ponovno na okupu?
Kada je završio rat, mama me ostavila u Zadru s tetom Vilmom i otišla u Zagreb da dobije dokumente kako bi išla potražiti tatu u Njemačku. On se do kolovoza 1945. nije pojavio. Odsjela je kod svoje stare tete, kod koje je stanovala i za vrijeme svog studija. I jednog dana, dok je čekala dokumente, na vrata je pozvonio moj tata! Bilo je to jedino mjesto za koje su oboje znali u Zagrebu i tako su se napokon našli. Potom zajedno dolaze u Zadar. I svi su mi govorili: “To ti je tata!“ A on je meni bio nepoznati muškarac i trebalo je dosta vremena da uspostavimo kontakt.

Mi smo se onda preselili u Zagreb te je otac dobio posao na Rebru. Pred Novu godinu 1945. preselili smo u stan u Zagreb u Biankinijevoj 19, gdje je cijeli rat preživio ujak mog tate Filip Majer, koji je bio pred rat visokopozicionirani HSS-ovac i tako je sa svojim vezama uspio preživjeti. Ali, poslije je bio jako bolestan i od posljedica bolesti je i umro. Mi smo se uselili u njegov stan i ostajemo ondje do 1948., kada je moja mama bila trudna.

A kada je vaša majka prvi put poslije rata posjetila Varaždin?
Vjerojatno 1946. u proljeće, jer je zima 1945. bila jako oštra. Otac je rekao da on nema pošto ići u Varaždin. Ali nije bilo baš tako. Naime, nakon što je otac odveden u njemački logor, mama i baka su ispod kokošinjca u nekakvu kutiju zakopale nešto zlata, s tim da je tijekom četiri godine kokošinjac nestao. Mama je zatekla i druge ljude u našem stanu i sve drugačije raspoređeno, ali ona je nastojala kuću prodati.

“Osim loših uspomena, za Varaždin me vežu pohani pilići koje je mama pekla kao da ide na put u London.“

Kada je drugi put išla u Varaždin, otkopala je i pronašla kutiju u kojoj je bio djedov vjenčani prsten, na kojem je bio upisan datum vjenčanja mog djeda 1902. i njegovo ime, jer su muškarci nosili vjenčani prsten na malom prstu. Taj prsten ja nosim danas na srednjem prstu. I bila je u kutiji jedna mala narukvica od zlata, jer kad sam rođena, djed je došao u rodilište i donio dvije narukvice: jednu deblju i skuplju i jednu skromniju i nježniju. Moja mama je izabrala ovu nježnu, jer je znala da ni djed nema mnogo novaca. Tu narukvicu i danas imam.

Za put u Varaždin mama je dan prije pohala piliće te stavljala kruh i vodu u košaru, pa sam zamišljala kako mora da je taj Varaždin na kraju svijeta, kad se sve to mora nositi. Uglavnom, ti pohani pilići su mi ostali u sjećanju jer se to spremalo kao da ideš barem do Londona!

Čakovečka pedijatrica

Kada ste pak vi došli prvi put u Varaždin?
Nakon što sam završila medicinu 1964. u veljači i staž, ponudili su mi specijalizaciju iz anesteziologije. Odbila sam jer sam htjela biti pedijatrica. Onda sam čula da vrlo poznati pedijatar u Čakovcu dr. Pall traži sekundanta i otišla sam u Čakovec. Nekad smo čak s poni biciklima odlazili iz Čakovca u Varaždin. Na takvoj jednoj turi najedanput u jednoj ulici vidim liječničku tablu s imenom mog tate: dr. Artur Pollak. To je bilo negdje 1965./66., s tim da sam u Čakovcu provela pet godina na Dječjem odjelu, prve dvije kao sekundarac, a druge tri kao specijalizantica.

Jelena Pollak Babić počela je u Čakovcu raditi kao pedijatrica 1964. godine

Poslije sam se vratila u Zagreb na Odjel neonatologije. S dr. Gorečan, koja je bila strah i trepet, odmah je pala ljubav na prvi pogled. Sve sam znala raditi i nije me bilo strah. Poslije nje, ja sam postala šefica Neonatologije. Zapravo, kad me već pitate za Varaždin, moram reći da se više osjećam kao Čakovčanka nego kao Varaždinka, jer me apsolutno ništa iz mog svjesnog života (ako da, onda su to negativne stvari) ne veže uz Varaždin. Od 500 Židova tek je desetak ljudi preživjelo. Stomatolog dr. Lapter, koji je već u Zagrebu spašen, imao je puno zlata i spasio se. Praktički cijeli Varaždin ima jednog Židova. I radila je dr. Prajz, ali oni su došli iz Preloga, i to poslije rata.

Postoji li danas mogućnost da se takvo što ponovi, iako je židovska zajednica po Hrvatskoj i Europi desetkovana?
Hitler i svi nacisti su išli dvije i tri generacije unatrag, jer je bilo puno Židova koji su se pokrstili. Ni to im nije pomoglo. Danas u Zagrebu ima oko 50 ljudi kojima su otac i majka Židovi. Sada, ako bi išli tri generacije unazad danas, onda i oni koji su silno desni bi isto tako potpali pod te zakone. Jedan od njih je moj dragi bratić Andrija Hebrang. Njegova mama i moj tata su rođeni bratić i sestrična. On je ljut na komuniste, s tim da je njegov otac bio 100-postotni komunist, a njegova majka 105-postotna komunistica. S njima smo se moja danas pokojna sestra Mira i ja družile dok smo bile male. On je u djetinjstvu bio najbolji prijatelj moje sestre. Općenito, bili smo kao braća. Kada je umrla moja sestra, nije se niti jednim slovom javio. Od tada ja više njega niti ne pozdravljam.

Imate li još želju da posjetite Varaždin?
Mi smo kao liječnici svojevremeno išli s našim Geri-klubom iz Židovske općine u Varaždin. Nekoliko puta smo obišli varaždinsko groblje. Prije dvije godine bili smo na izletu u Varaždinu. S mužem i sinom bila sam na Špancirfestu. Iako mi na rodnom listu piše da mi je Varaždin rodno mjesto, mene za njega ništa ne veže, za razliku od Čakovca, za koji me vežu lijepe uspomene. On se iz sirotinjskog grada pretvorio u pravo lijepo gradsko središte Međimurja.

Jeste li nastavili u svojoj obitelji slaviti židovske blagdane?
Šabat ne slavim. Za Pesah, kada se jede maces (beskvasni kruh), to strogo poštujem. Osam dana jedem maces, a ne kruh. I Hanuku slavim. Palim svaki dan jednu svjećicu i tako osam dana za redom. Na Jom Kipur idem u hram jer se tog dana čitaju imena svih pokojnika iz obitelji, ne samo onih koji su ubijeni u holokaustu.

Održavate li i danas veze s nekim iz malobrojne preživjele židovske zajednice koja je porijeklom iz Varaždina?
Neko vrijeme sam održavala vezu s dr. Prajz, a danas u Domu umirovljenika posjećujem umirovljenu magistru farmacije, 96-godišnju Evu Krajanski Akerman, s kojom smo bile mama i ja deportirane. Kod njezina oca je u ljekarni mama u Varaždinu prije rata radila i s njom smo preživjele dio ratnog pakla. Imamo zajedničke uspomene i to nas povezuje. Dok sam radila kao primarijus, surađivala sam s njezinim sinom, koji je prodavao inkubatore za neku tvrtku. I to su svi kontakti preostali iz Varaždina.

Sjećanje kao podloga za Spielbergov dokumentarni film

Jeste li svoja sjećanja prenijeli sinu?
Da. On je gledao moj intervju koji sam dala za dokumentarni film režiseru Spielbergu. On zna sve detalje. Moja mama godinama nije htjela ništa pričati. Ne samo ona nego svi preživjeli. Šest-sedam mjeseci prije smrti, kada je pala s kreveta, slomila je ruku, i tu noć kada je bila u Traumi pozvala me i šapnula kako su te noći „ustaše iz zida izlazili”! Kako je bila sama i stara, preselili smo je u židovski Dom umirovljenika Zaklade Lavoslava Schwarza. Tada je počela otkrivati ono što poslije rata nikada nije spominjala.

Prvi put je pri svijesti počela govoriti o progonu i događajima iz rata. Sve joj se otvorilo i neprekidno je samo htjela o tome govoriti. Zadnjih nekoliko mjeseci je nekontrolirano pričala.

Dakle, vi ste, a ne vaša majka, dali intervju za Spielbergov dokumentarni film?
Da, ja, i to odmah nakon što se počela se prikazivati „Schindlerova lista“, s tim da je moja mama bila dobra s dr. Fulgozzijem, a znala je da je dr. Vuković već umro. Mama mi je ostavila u amanet da isposlujem medalju Pravednika među narodima za dr. Vukovića, s tim da ja kao maloljetna nisam imala pravo svjedočiti, pa je onda Eva Krajanski svjedočila. Ja sam nekako došla do kćeri dr. Vukovića.

Inače, bila sam prisutna kod uručenja medalje Pravednika među narodima dr. Vukoviću u Hotelu Dubrovnik. Knjigu „Pravednici među narodima“ napisala je Miriam Steiner-Aviezer, koja je bila najbolja prijateljica s mojom tetom Vilmom. Imamo i danas kontakte s njima.