Kaja Paler u svome nas je domu dočekala širokim osmijehom i znatiželjnim pogledom te je bez problema pozirala našem fotoreporteru jer ipak je ona već zvijezda i poznato lice s humanitarnog kalendara „Velike i male zvijezde“.

Kalendar svake druge godine snima Udruga za sindrom Down, sa sjedištem u Čakovcu, te su se i ove godine izradi kalendara odazvala brojna poznata lica; glumci, pjevači, sportaši koji su spremno pozirali s nasmijanom djecom rođenom sa sindromom Down. Kaja pohađa šesti razred osnovne škole u Čakovcu, a njezina majka Višnja Horvat višegodišnja je predsjednica Udruge za sindrom Down. Kao i prijašnjih godina, i ovoga je puta Kaja spremno pozirala za kalendar i to uz TV voditelja Davora Dretara i glumce Smiljku Bencet i Martina Sagnera poznatih kao Dudek i Regica. Pitamo je kako je bilo na snimanju, a ona spremno odgovara da joj je „Drele bio jako smiješan“. Njezina majka odmah dodaje da je Kaja vrlo iskrena i direktna pa je Dreletu u jednoj situaciji rekla „da se mora uozbiljiti“, a kad je Kaja pozvala Jelenu Rozgu da izađu malo van, pjevačica joj je odgovorila da ne mogu sad van jer pada kiša, a Kaja će njoj; „pa ne budeš se valjda rastopila“. Upravo su veseo, vedar, topli duh, otvorenost, iskrenost i razigranost glavne osobine djece rođene s viškom kromosoma, a njihova zarazna pozitivna energija naprosto pršti i s humanitarnog kalendara. Međutim, nije sve baš tako lako i jednostavno u cijeloj priči oko sindroma Down, a to najbolje zna Kajina majka koja je u rodilištu saznala da njezino dijete ima sindrom Down. – Odmah sam znala da nešto nije u redu jer mi je nisu odmah donijeli nakon rođenja. Došla je potom liječnica koja nam je na vrlo lijepi način sve objasnila, ali ne možete odmah sve to prihvatiti. Osjećala sam se kao da sam pala u dubok ponor – prisjeća se naša sugovornica trenutka suočavanja s novom životnom situacijom. Obitelj je odmah odlučila Kaji pružiti najbolje šanse za razvoj tako da su već s njezina dva tjedna krenuli u Sloveniju na vježbe u sklopu rane intervencije. Majka se nakon nekog vremena uključila u rad Udruge za sindrom Down, koja u Čakovcu postoji od 2004. godine, te je ubrzo postala predsjednica Udruge i kako kaže, napravila sve da djeca, korisnici Udruge, u Hrvatskoj dobiju sve ono što je Kaja dobila u Sloveniji. – Kaja je prohodala s 15 mjeseci i bila je prva beba u Hrvatskoj koja je krenula u redovne jaslice – govori Kajina majka naglašavajući koliko je kod djece s bilo kakvim posebnim potrebama važna rana intervencija. Također ističe da su od 2007. godine sve usluge rane intervencije korisnicima Udruge dostupne besplatno, a one osim rehabilitatora uključuju terapeutsko jahanje, plivanje, gimnastiku i ostalo. – Kad me pitaju što je najvažnije u radu s djecom kažem kontinuitet. Vi ste također rehabilitator i svaki dan morate raditi s djetetom, jedino se sustavnim radom mogu postići rezultati – kaže ona opisujući kako je s Kajom satima vježbala izgovor pojedinih slova njišući je u ljuljački na igralištu jer je Kaju u tome trenutku to najviše motiviralo na učenje. Nakon jaslica nastavila je s drugom djecom pohađati vrtić, a s osam je godina krenula u redovnu osnovnu školu po prilagođenomu programu i uz osobnog asistenta. – Djeca s posebnim potrebama koja su bila u ranoj intervenciji mogu ići u redovnu školu ne da bismo se mi roditelji mogli time hvaliti nego zato što je to dobro za njihov razvoj. Druga ih djeca guraju naprijed, usvajaju modele prihvatljivog ponašanja, socijaliziraju se, obogaćuju svoj rječnik. Ostavite li ih negdje postrani, naravno da će stagnirati – govori naša sugovornica, ali dodaje da i druga djeca imaju koristi od toga da odrastaju uz djecu sa sindromom Down. Kad je Kaja u 5. razredu krenula u poseban razred kojega pohađa sedmero djece s posebnim potrebama, njezin se bivši razred „pobunio“ jer im je nedostajala. – Falilo im je to što su imali s njom, njezin humor, stav i otvorenost u pokazivanju emocija. Ona uvijek naglas kaže ono što i drugi misle ali se ustručavaju reći. Kad bi neko dijete u nekoj situaciji bilo odgurnuto u stranu, ona bi ga vraćala natrag „u krug“. I u obitelji mi se ne možemo kvalitetno posvađati jer ona uvijek dolazi kao neka tampon zona i moramo se odmah svi pomiriti – opisuje uz smijeh Kajinu ulogu u obitelji ističući kako su se u brigu oko Kaje uključili i drugi članovi obitelji, od tate Stjepana i starijih sestara Anje i Lare do bake i tetke. – Željeli smo da Kaja dobije maksimum i mislim da smo od prvotnog cilja da se popnemo na Ivančicu, na kraju uspjeli doći čak do Himalaje. Još uvijek postoje strahovi i ograničenja kod ljudi, ali kad bi svi u lancu koji određuje djetetov život i razvoj napravili samo mali korak, život bi im bio puno lakši i jednostavniji – smatra Kajina majka ističući kako se puno toga napravilo posljednjih godina i da su mnogi djelatnici u vrtićima i školama senzibilizirani za potrebe djece s posebnim potrebama ali bi opet mnoge promjene mogle biti brže i učinkovitije.