FOTOIlustracija / Tabard Theatre
IZVORInes Hrain
GibiGib

Ekskluzivno objavljujemo petu u nizu humoreski poznate varaždinske književnice Ines Hrain, ispričanih na drugačiji, neočekivan i zabavan način!

U potkrovlju stare kuće šćućurila su se djeca. Kroz klimava vrata uđe otac. Pijano se zaklati pa sjedne na krevet. Odmjeri pogledom gladna usta. Od te muke izvuče ispod kreveta bocu vina pa potegne dobar gutljaj. Djeca su ga napeto promatrala. Hoće li se mašiti remena ili odnekud izvući komad kruha. Otac stane iz svih džepova izvlačiti kutije šibica. Radio je u tvornici gdje su se šibice proizvodile. Plaću je upravo zapio, ali barem je uspio ukrasti nekoliko paketa koji bi se mogli brzo prodati u ovo božićno vrijeme. Obrati se najstarijoj kćeri.

– Na, zemi te šibice i odi ih van prodaj.

Djevojčica poslušno ustane. Nije mu željela proturječiti. Obuje stare cipele pokojne bake, stavi na sebe nekoliko poderanih pulovera pa krene na prosinačku zimu. Iz potkrovlja se spusti ljestvama do ceste. Kuća iznad koje su živjeli bila je stara i napuštena, prozore i vrata nije imala, pa je potkrovlje pružalo najbolji zaklon. Djevojčica krene ulicom uzvikujući:

– Šibice, šibice, hote kupiti šibice! Izvolite šibice!
Neka se fina gospođa smiluje i kupi dva paketića. Nekolicina derana stane joj se rugati.

– Cipele su ti kak dječji grobeki!

Ona potrči da im pobjegne pa joj ispadne s noge jedna cipela. Derani je dograbe i pobjegnu. Djevojčica ostane polugola i gotovo bosa na cičoj zimi dok se božićna noć polako spuštala nad grad. Doma se nije usuđivala vratiti s tako malo zarađenih novaca. Zavuče se u neki kutak pored velike bogataške kuće. Sjedne uza zid i zapali jednu šibicu da se malo ugrije. Znala je da će je otac istući ako potroši sve šibice, ali osjećala je da će ionako umrijeti, pa joj sve postane svejedno. Plane ugodna vatrica. Svijet joj se u taj čas učini ljepšim. Kao da je mogla vidjeti kroz zidove. Ugleda okićenu jelku, veselu i raskošnu, te joj postane toplo oko srca.

– Kak je lepo… – pomisli. U taj čas šibica se ugasi. Brzo, prije nego što se čarolija izgubi, kresne još jednom. Ovog puta zid ispred nje potpuno nestade. Djevojčica ugleda stol prepun biranih jela. Na sredini stola mirisao je veliki pečeni puran. Imao je prekrasnu zlaćanu boju, a na pladnju oko njega dimio se krumpir. Pruži ruku da otkine komad sočnog jela, no i druga se šibica ugasi. Posljednjim snagama promrzlo dijete upali i treće drvce. Ovog puta vidje kako joj prilazi njezina mila pokojna baka. Silazila je s nebesa i pružala ruke prema njoj.

– Odi sim, jadna moja!

– Idem, baka. Zemi me k sebi! – ispruži mala ruke prema baki, a radostan osmijeh obasja joj lice. Treća se šibica ugasi, a mrkli mrak i ledena hladnoća obuzmu djevojčicu. Osjećala je još kako lebdi nekamo u visine, još više, još više, nose je meke bakine ruke.

Svjetlost zubatoga zimskog sunca natjera je da otvori oči. Djevojčica opipa oko sebe. Znala je: ovo je raj, a ona je s bakom na mekom bijelom oblaku. I toplo je, oh, kako je bilo toplo i ugodno!

– Zbudila se – reče sluga. – Gazdarica! Zbudila se mala!

Bogata stara gospođa uđe u sobu.

– Jesi se oporavila, jadna mala? Pa ko te je stiral po tom vremenu golu i bosu van na tu zimu?! Jedva smo te zadnji čas našli. Da nije sluga išel po mleko, zmrzla bi mi se točno pred kućom. Nebi si mogla oprostiti dok sam živa – pomiluje joj stara gospođa lice.
Djevojčica sjedne od čuda. Nije mogla vjerovati da je još uvijek živa i da se nalazi usred ove raskoši, o kojoj je još jučer buncala.

– Hvala vam – promrmlja slabašnim glasićem. – Moram doma, braća su mi gladna, tatek bu srditi. Ak mi morete dati par kolača za njih, do groba bum vam zahvalna.

– Nikam ti nejdeš. Bum ja poslala po tateka. Tu si već tjedan dana pri meni. Nikam dok ne ozdraviš do kraja. De stanujete ti i tvoji?

Ona sa sramom ispriča da žive u potkrovlju napuštene kuće, da se majke ni ne sjeća jer je davno umrla, da su gladni i prepušteni sami sebi. Stara je gospođa odmah shvatila u čemu je stvar te odluči da sama ode ocu očitati bukvicu. Kad je mala ponovno zaspala, gospođa ogrne svoju toplu bundu te je sluga kočijom odveze do kuće prodavačice šibica. Uzvere se u potkrovlje, dok je sluga za njom vukao veliki zavežljaj hrane. Gore zatekne nekoliko pari izgladnjelih očiju te oca djevojčice, podrtinu od čovjeka, pijanog i shrvanog bolom. I dok su djeca u čudu promatrala ove neobične posjetitelje, otac se nije imao snage ni začuditi. Sluga djeci razdijeli hranu i ona pohlepno počnu jesti.

Stara se bogatašica ustoboči nad nesretnim čovjekom:

– Ti pokvarenjak jedan pijani! Ti se nazivaš ocom? Si se pital de ti je dete?! Smrznuta negde vani, de si ju natiral! Dok ti tu piješ, deca ti krepavaju od gladi! Bog bu te kaznil za ovo!

Otac se sruši na pod pred njezine noge i počne joj ljubiti čizme. Nešto je u njemu prepuklo, pa zavapi:

– Bože moj, daj mi još jednu šansu! Kaj sam to napravil… Gospa draga, vi znate kaj je z mojim detetom?

– Dete ti je na toplom, pri meni. Našla sam ju kak zmrznuta sedi vani i kuri šibice koje si ju nateral da proda.

– Fala vam, vse bum ispravil, vse bum popravil. Nikad više ni kapi ovoga! – brizne on u plač i baci flašu u zid.

Sredinom siječnja djevojčica se popuno oporavila kod dobre gospođe.

– Moram več doma – reče ona jednog dana. – Braća su mi sama, tata se ništ ne brine…

– Spakiraj se, tu ti je roba i topli kaput kaj sam ti dala, tam ti je jelo za braću, sluga te bu v kočiji otpelal. Al moraš obečati da buš svaku nedelju došla k meni na ručak.
Djevojčica izljubi staricu, oprosti se s njom pa se ukrca u kola. Bilo joj je teško ostaviti ovu toplu i udobnu kuću, ali nije mogla prepustiti braću na milost i nemilost nemarnom ocu.
Kad su prilazili njezinu bijednom domu, ona vidje da se iz dimnjaka izvija dim, a kuća je nekim čudom dobila prozore i vrata.

Sluga se nasmije kad spazi izraz lica djevojčice.

– Moja je gazdarica platila popravak hiže. A i hiža je sad vaša, potegnula je neke veze za to. Njezin je sin vlasnik tvornice šibica.

Djevojčica uđe u kuću kao da prolazi kroz vrata raja. Ovakvu sreću nije se usuđivala zamisliti ni kad je promrzla palila šibice i buncala. Jer obitelj i topli dom najveća su čarolija i Božje čudo.

Komentari

Komentara