Klara Đurkin ima samo 24 godine, a iza sebe već ima pozamašnu listu nagrada, pozicija i akademskih postignuća.

U Belici je završila osnovnu školu, a u Čakovcu opći smjer Gimnazije Josipa Slavenskog. Nakon mature Klara je otišla u Boston, na čijem Sveučilištu Northeastern trenutno studira. Još od srednjoškolskih dana bavila se brojnim školskim i izvanškolskim aktivnostima. Uključila se u rad učeničkih vijeća na županijskoj i nacionalnoj razini, predstavljala je Nacionalno vijeće učenika Republike Hrvatske u Europi, sudjelovala je na seminarima o lokalnoj samoupravi, nasilju među vršnjacima i slično. Nedavno je na Sveučilištu osvojila čak dvije nagrade.

– Puno sam vremena provodila izvan škole, posebice u 3. i 4. razredu, kada sam bila izrazito predana vođenju gimnazijskog i županijskog Vijeća učenika, organiziranju humanitarnih događaja, volontiranju u čakovečkom azilu i Udruzi Zora. U to sam vrijeme, sa 17 godina, dobila i prve velike nagrade. Jedna je bila Nagrada “Luka Ritz”, koju mi je dodijelila Vlada za promicanje tolerancije, humanosti i škola bez nasilja. Drugo priznanje, “Young Women in Public Affairs”, dobila sam od svjetske organizacije poslovnih žena Zonta International. Bila je to prva takva nagrada dodijeljena u Hrvatskoj i druga na europskoj razini. Trenutno studiram političke znanosti i međunarodne odnose na Sveučilištu Northeastern u Bostonu, a diplomirat ću u svibnju – kaže Klara.

Koje su najuočljivije razlike između američkog i hrvatskog obrazovanja? Što vas je motiviralo da upišete baš Sveučilište Northeastern?

– Čim sam počela studirati u Bostonu, shvatila sam da su razlike između našega i njihova školstva velike. U Americi je primarni fokus na kvaliteti, a ne na kvantiteti, kao i na multidisciplinarnom pristupu učenju. Na primjer, u školi možete uz obvezne predmete odabrati satove gitare ili slikanja. Tako se djeci i mladima dopušta da se razvijaju prema potrebama i željama, da istražuju sami sebe. Kod nas se uči do 17 predmeta, što je zaista puno i ograničava učenike da se posvete onomu što vole. Predmet Politika i gospodarstvo imala sam tek u četvrtom razredu, a budući da me politika doista zanimala, sama sam učila, gledala vijesti, čitala novine, Ustav i ostalo.

Bilo bi mi puno draže da sam sve četiri godine mogla učiti što sam htjela, a manje vremena i truda trošiti na predmete koje je bitno znati, ali do određene mjere, do mjere do koje vas zanimaju i koja je važna zbog opće kulture. Da se ne bismo krivo razumjeli, smatram da je važno učiti i biologiju, i glazbu, i hrvatski jezik, i psihologiju, i kemiju, ali da su, na primjer, prve dvije godine strože strukturirane, a druge dvije fleksibilnije, učenici bi puno prije znali što ih zanima i što vole. U sadašnjoj situaciji mnogi upišu fakultet za koji nisu sigurni da je onaj pravi, ili pak upišu smjer koji ih manje zanima.

Sveučilište Northeastern je inače poznato po nekoliko elemenata obveznih u kurikulumu. Radi se o interdisciplinarnom učenju, iskustvenom učenju i pripremi za tržište rada. Na primjer, unatoč tome što moj smjer obuhvaća uglavnom društvene i humanističke znanosti, morala sam položiti barem jedan predmet iz prirodnih znanosti te iz umjetnosti ili glazbe. Već na prvoj godini fakulteta provela sam pet tjedana u Ujedinjenim narodima u Ženevi, gdje sam imala priliku biti u društvu s veleposlanicima i visokim dužnosnicima. Prošle godine bila sam izabrana za asistenticu na tom programu.

U timu s profesoricom Denise Garcia, dopredsjednicom Odbora za zabranu razvoja smrtonosnoga autonomnog naoružanja pri Ujedinjenim narodima, vodila sam grupu od 25 studenata koji su, kao i ja, imali priliku upoznati mnogo diplomata i političara te istraživati važna pitanja o međunarodnom humanitarnom pravu, nuklearnome naoružanju, globalnom zdravstvu i ostalom.

Prema mišljenju „The Princeton Reviewa“, sveučilište koje pohađam je najbolji fakultet u SAD-u za pripremu studenata za karijeru. Da biste diplomirali, morate odraditi barem jedno stažiranje u trajanju od četiri do šest mjeseci. Fakultet ima bazu od 3000 poslodavaca iz cijelog svijeta. To ne znači da svaki student kod njih ima osiguran posao, ali prvi kontakt između poslodavca i studenta je ostvaren; vi se samo trebate prijaviti i nadati se najboljem. Ja sam tako, od pet godina koliko sam provela izvan Hrvatske, tri i pol godine bila na kampusu u Bostonu; ostalih 18 mjeseci sam radila. Prvo radno iskustvo stekla sam u Ženevi u Švicarskoj, radeći kao Junior Professional Officer u Odjelu za implementaciju Otavske konvencije.

Radi se o konvenciji koja govori o zabrani upotrebe, skladištenja, proizvodnje i transporta protupješačkih mina i njihovu uništavanju. Tada sam, u suradnji s tajlandskom vladom, organizirala međunarodni samit o pomoći žrtvama mina u Bangkoku.
Sljedeće radno iskustvo stekla sam u Europskom parlamentu, radeći za Andreja Plenkovića (koji je tada ondje bio zastupnik), zastupnika Davora Ivu Stiera i zastupnicu Dubravku Šuicu. Prošle godine sam stažirala u Washingtonu u Međunarodnom institutu za pravo. Dva puta sam stažirala i za političke stranke u Massachusettsu.

Čime ste se još bavili na fakultetu?

– Što se tiče aktivnosti na fakultetu, imala sam nekoliko važnih pozicija. Bila sam članica studentskog vijeća, točnije Odbora za studentska događanja, koji organizira sve važnije događaje u kampusu. Bila sam uključena i u debatne grupe i natjecanja, primjerice u debatnu grupu „Model EU“, u sklopu koje sam, kao predstavnica Njemačke, dobila dva priznanja za najboljeg delegata i govornika. Radila sam i kao „note taker” u centru za studente s invaliditetom; s njima bih odlazila na predavanja i pomagala im kod praćenja nastave, pisala im bilješke i pomagala u učenju.

Nekoliko semestara bila sam i ambasadorica za svoj Fakultet društvenih i humanističkih znanosti, predstavljajući ga tako na cijelom Sveučilištu. Radila sam i u uredu koji promiče globalna iskustva i potiče studente da stažiranje odrade izvan Amerike i odu na razmjenu studenata da bi stekli međunarodno iskustvo. Držala bih prezentacije po kampusu, posebice za studente prve godine, i educirala ih o prednostima stjecanja međunarodnih iskustava kod učenja i radnog iskustva. Bila sam i asistentica profesorima Međunarodnog prava te Sukoba i međunarodnih pregovora, kao i na već spomenutom UN programu.

Što mislite o volontiranju? Smatrate li ga važnim?

– Volontiranje je uvijek bilo važan dio mog života. Oduvijek sam smatrala da, ma koliko pametni i dobri u školi ili životu općenito bili, još je važnije da doprinosite društvu i onima kojima je pomoć potrebna jer će vas to ispuniti kao osobe. Volontiranje nas čini boljim osobama i boljim društvom u cjelini. Uči nas o tome kakvi ljudi moramo biti i zašto je bitno da se pomaže onima kojima je pomoć potrebna, bez materijalne koristi, jer ono najvrednije već dobivate – to su ispunjenost i sreća. Voljela bih da volontiranje bude dio školskoga kurikuluma u Hrvatskoj, jer bi ono trebalo biti dio života svakoga mladog čovjeka, pogotovo učenika i studenta.

Ključno je da tijekom života dajemo koliko god možemo, a sebičnost u potpunosti izbacimo. Na kraju krajeva, volontiranje vam daje priliku da upoznate ljude koji su drugačiji od vas, one kojima je možda potrebna pomoć ili one koji također vole pomagati drugima, što opet doprinosi zajedništvu u društvu ili lokalnoj zajednici.

Koje ste nagrade nedavno osvojili i zbog čega su značajne?

– Svakog sam semestra bila na dekanovoj listi, a nedavno sam osvojila dvije nagrade za akademski uspjeh. Prvu nagradu, za najboljeg apsolventa godine, dodijelio mi je Odsjek za političke znanosti. Druga nagrada potvrđuje najboljih 100 apsolvenata (u konkurenciji od otprilike 4000 studenata) prema prosjeku te izvanrednim akademskim postignućima na razini sveučilišta.

Prije dvije godine dobila sam još jedno važno priznanje, a to je poziv u Pi Sigma Alpha, počasno društvo profesora i studenata političkih znanosti u Americi, čiji član se može postati samo pozivom. U sklopu pozicije ambasadorice za globalna iskustva bila sam proglašena ambasadoricom mjeseca jer sam odradila najveći broj prezentacija i razgovora sa studentima. Dobila sam i nekoliko stipendija od sveučilišta za međunarodno radno iskustvo koje sam stekla.

Koje biste osnovne probleme izdvojili u hrvatskoj politici?

– Uh, vrlo teško pitanje. Problem je što su političari izgubili povjerenje naroda. Ljudi jednostavno ne vjeruju onima koji donose važne odluke za sve nas. Sad je, naravno, teško vratiti to pouzdanje. Narod je ogorčen već i na političare kao pojam. Politika bi trebala služiti kao sredstvo komunikacije između onih koji donose odluke i naroda koji ovisi o tim odlukama. Situacija je teška jer mladi odlaze, obitelji ne mogu prehraniti svoju djecu, studenti se ne mogu zaposliti, a u takvim situacijama narod očekuje podršku i potporu političara. Izgleda da ljudi više ni ne očekuju pomoć. Ono što, po mome mišljenju, nedostaje kod naših političara, jest odgovornost prema narodu i nesebičnost.

Primjerice, u drugim zemljama političari daju ostavku i za najmanje skandale i nepromišljene poteze. Kod nas se to događa rijetko. Rijetko viđamo političare koji se odriču nečega za dobrobit društva, pa čak i lokalne zajednice. Naravno, ima tu iznimaka, no političari bi se trebali poistovjetiti s ljudima, prepoznati njihove probleme i pokušati ih riješiti. Poštovanje naroda može se zadobiti ako političari budu poštovali narod.

Čime se bavite u slobodno vrijeme? Planirate li se vratiti u Hrvatsku? Što biste izdvojili kao ključni faktor koji vam je olakšao ili omogućio uspjeh?

– Bavim se sportom koliko stignem, pa sam tako u teretani tri do četiri puta tjedno. Kad sam kod kuće najradije igram tenis, koji stvarno volim, ali jednostavno nemam vremena posvetiti se treninzima. Čak sam jedno vrijeme trenirala za teniski klub na fakultetu, no treninzi su previše utjecali na moj akademski raspored, pa sam morala odustati (što stvarno ne volim). Uz to, volim pročitati i dobru knjigu, pogledati poneki dokumentarac i slušati Otvoreni radio, koji pomaže kod nostalgije (smijeh). U Hrvatskoj sam tijekom ljeta i za Božić. To je, moram reći, najljepši dio godine za mene. Kad ne provodite puno vremena sa svojom obitelji i prijateljima, tada cijenite svaku sekundu provedenu s njima.

Više od svega voljela bih se vratiti u Hrvatsku, a kad budem spremna i sposobna za to, i angažirati se u hrvatskoj politici. Budući da je moj sljedeći korak obrazovanje na pravnom fakultetu u Velikoj Britaniji, nadam se da ću u budućnosti imati priliku doprinijeti reformi hrvatskog pravosuđa, za koju smatram da je uvelike potrebna. Što se tiče mog uspjeha, unatoč tome što sam sama uložila puno truda, vremena, znanja i strpljenja u sve čemu sam se ikada posvetila u životu, ne mogu zamisliti odrastanje (profesionalno i osobno) bez podrške obitelji, prijatelja, učitelja i profesora u osnovnoj i srednjoj školi, posebice ravnateljice Gimnazije Josipa Slavenskog Čakovec Tee Dragić-Runjak, profesorice Sandre Breke-Ovčar i svih ostalih koji su vjerovali u mene. Iza mene stoji vojska ljudi bez kojih ne bih bila ono što jesam.