Piše: Lea Šprajc

„Nebeska jabuka dotakne lisnato krilo stoljetne šume, znajući da je u svježini zelenila počinak najslađi i utočište najsigurnije!“

Svojim osebujnim glazbenim izričajem, kao i brojnim inicijativama zaštite tradicijskih dobara, potaknutim sustavnim dugogodišnjim terenskim istraživanjima, Lidija Bajuk ostavila je neizbrisiv trag na kulturnom tlu Hrvatske. Autorica i dalje neumorno i predano radi, pomičući granice svojih spoznaja u dubine slavenske prošlosti, a ujedno i senzibilizirajući mlađe generacije za bavljenje tradicijom. Nedavno mi je u ruke dopala Lidijina knjiga „Kneja“ iz 1999., osvojivši me na prvu svojim neobičnim naslovom i pitoresknim ilustracijama Krešimira Zimonića. Autoričino je literarno stvaralaštvo, čini mi se, javnosti manje poznato od njezina glazbenog opusa, stoga sam odlučila, dakako i na vlastito zadovoljstvo, proniknuti u svijet „Kneje“ i doznati čega sve u njoj ima.

Riječ „kneja“ iz naslova staroslavenski je arhaizam koji označava staru gustu bjelogoričnu šumu na podvodnom tlu. Upravo takva je šuma jedan od ključnih toposa u pripovijesti o djevojci Janici i mladom Vančeku, odbjeglom adoptivnom sinu starog dravskog vodenjaka, koji raznim seoskim peripetijama i fantastičnim silama usprkos nastoje aktualizirati svoju ljubav. Imaginarijem šume iz davnine „Kneja“ Lidije Bajuk srodna je „Šumi Striborovoj“ Ivane Brlić Mažuranić. Na prvi pogled pripovijest funkcionira kao tipična bajka, poštujući arhetipske kontrastivne obrasce dobra i zla, neimaštine i bogatstva, ahistorijsku (mitsku) perspektivu i tipične geste poput one starog vodenjaka koji je posvojio sina Vančeka našavši ga „kak malo dete v korpici“.

Simboliku i odgovarajući kontekst na kojima autorica temelji svoju bajkovitu pripovijest, otkriva drugi dio knjige, „Tumač važnijih pojmova“. Radi se o gusto ispisanom pojmovniku etnografskih, mitoloških i kulturno-povijesnih obavijesti koje čitatelju pomažu u razumijevanju simbolike pojedinih elemenata fabule. Uz Tumač postaje jasno da je „Kneja“ zapravo bajkovita pripovijest koja prati „hod kroz godinu“ zelenoga Jurja, praslavenskog božanstva vegetacije, kako ga je prvi interpretirao renomirani hrvatski etnolog Vitomir Belaj. Matrica praslavenskog mita može se uočiti već u rasporedu poglavlja. Pripovijest započinje „Proljećem“, baš kao što je i drevnim Slavenima godina započinjala u proljeće, proslavom Velike ili Velje noći u kojoj se rodio božanski junak plodnosti i vegetacije. Velesov je svijet mrtvih, tzv. Vyrej ili Viraj, postupkom lokalizacije transponiran u vodeno carstvo međimurske Drave, a kozmički se sukob ostvaruje između Vančeka i njegova adoptivnog oca, starog okorjelog vodenjaka. Mitski scenarij Jurjeva, odnosno Vančekova vegetacijskog hoda, ovdje je u nedostatku prostora tek načet, a nastavak uzbudljivog traganja za simbolikom slavenskih davnina utkanom u krošnje misteriozne „Kneje“ prepuštam vama.

Vrijednost „Kneje“ osim na sadržajnoj i idejnoj razini, ostvarena je i na razini jezika. Pripovjedni dijelovi pisani su standardnim jezikom, dok likovi, podjednako ljudski i vilinski, u dijalozima progovaraju međimurskim dijalektom, i to vjerojatno inačicom koja je autorici iskustveno najbliža. Autoričin je jezični izričaj pomno biran, obogaćen brojnim arhaizmima, pa i neologizmima, a posebnu mu umilnost i dragost daju kraće međimurske usmenoknjiževne forme koje autorica vješto interpolira u osnovni tekst.