Piše: Lea Šprajc

Pripovijedanje je antropološka konstanta, jer otkad postoji, čovjek pripovijeda. Pripovijedanje nije rezervirano samo za književnost, već je ono sastavni dio našeg odnosa prema svakodnevnici kojom smo okruženi.

Pripovijedanje je znatno više od pasivna čina reprodukcije. Svako pripovijedanje ujedno je i stvaralačka i kreativna djelatnost, premda pripovjedač toga nerijetko nije svjestan. Fokusiramo li se na pripovijedanje u polju književnosti, valja istaknuti da usmenoknjiževno pripovijedanje za razliku od pripovijedanja u pisanoj književnosti, osim jezičnih podrazumijeva i izvanjezične komponente (intonacija, brzina, ritam, intenzitet, mimika, geste, mjesto izvedbe, publika itd.) koje znatno utječu na cjelokupan identitet konkretnog pripovjednog čina. Slijedom navedenoga, usmenoknjiževno pripovijedanje u folklorističkoj se znanosti sagledava kao specifičan predstavljački oblik.

Na razmišljanje o usmenoknjiževnome pripovijedanju potaknuo me zanimljiv rad međimurske etnologinje i folkloristice Marije Novak o donjodubravskim pastirima-pripovjedačima iz prve polovice 20. stoljeća. Rad je, uz nekolicinu tekstova drugih stručnjaka i konkretne zapise usmenoknjiževnih kazivanja dvaju međimurskih pripovjedača, Marka Karlocija i Monike (Mune) Žiga, objavljen u časopisu „Kaj: časopis za kulturu i prosvjetu“ 1985. godine.

Pastirski posao nije bio nimalo lak. Već oko tri sata ujutro pastiri („čikoši“, „čordaši“ i „kanasi“) su skupljali stoku po selu, odvodili ju na „gmajne“ i tamo ostajali do zalaska sunca. Stada kojima su pastiri ravnali bila su zaista golema. U sačuvanim podacima spominje se brojka od osam stotina grla! Razumljivo je stoga da je pastirima, kako bi mogli obuzdati takvo mnoštvo životinja, bila potrebna pomoć tzv. „bojtora“ ili „bojtorica“, pastirskih pomagača koje su najčešće utjelovila djeca. Djeca su voljela provoditi vrijeme s pastirima, a posebice su uživala u njihovim pričama.

Spomenuti Marko Karloci i Monika (Muna) Žiga iz Donje Dubrave osobito su voljeli priče svoga djeda odnosno ujaka, pastira Stjepana (Štefa) Karlocija, koji je repertoar priča kojim je raspolagao, usmenom predajom naslijedio od svoga oca, također pastira Matije Karlocija. Vrsnog pripovjedača Stjepana Karlocija dobro se sjeća i Marija Novak – „Priče je pričao s posebnim užitkom i čovjek u tom trenutku nikad ne bi povjerovao da priča nije istinita ili da on u to što pripovijeda ne vjeruje. A tako je nevjerojatne priče pričao, tako nestvarne! Djeca bi ga znala pitati: ´Stari japa, vi to verujete?´“ (Novak 1985: 31).

Posredstvom usmene predaje neke od „nestvarnih“ priča Stjepana Karlocija u originalnoj pripovjedačkoj interpretaciji njegovih potomaka, Marka Karlocija i Monike Žiga, i danas su sačuvane, uvelike zahvaljujući Mariji Novak. Naime, na inicijativu autorice 80–ih godina Ivan Lozica i Ljiljana Marks iz tadašnjeg Zavoda za istraživanje folklora video rekorderom snimili su to dvoje pripovjedača. Snimke se danas čuvaju u Dokumentaciji Instituta za etnologiju i folkloristiku. Bilo bi zgodno pogledati ih i poslušati, zar ne?