ODLUČIO, OTIŠAO NA MLJET I NE ŽALI

Kad je dr. Siniša Car u ožujku napustio Odjel kardiologije varaždinske Opće bolnice i zamijenio ga ambulantom liječnika opće prakse na Mljetu, svi su bili iznenađeni. Komentari su bili različiti. Jedni su smatrali da odazivom na apel tadašnje liječnice koja je željela u mirovinu, a nije imala nasljednika, mladi kardiolog uništava svoju budućnost vrhunskoga kardiologa.

Danas, kad su se slegli prvi dojmovi, dr. Car je uvjeren da nije pogriješio i veli da je i privatno i poslovno apsolutno zadovoljan.

Ali oni koji ga bolje poznaju vidjeli su ga sretnog.

Poziv umjetnicima poput eksplozije

– Već ga vidim kako s otočanima prakticira svoje metode za bolje zdravlje, kako se zajedno bave sportom i pjevaju – jednostavno je to opisala dobra poznanica dr. Siniše Cara. Time je aludirala na strasti varaždinskog liječnika, koji uz medicinu živi za triatlon i pjevanje. I gotovo pa pogodila.
Siniša Car nije dugo izdržao, a da ne poduzme nešto u vezi s kulturnim sadržajem otoka. Tako je prije dva tjedna u lokalnim novinama apelirao na umjetnike da dođu na otok, gdje će biti njegovi gosti, a da zauzvrat podučavaju djecu umjetnosti. Odaziv na apel bio je nevjerojatan.

– Odjeknulo je poput eksplozije. Počeli su se javljati ljudi iz cijele regije. Slikari, pjevači, glumci… Nevjerojatna je brzina kojom se vijest proširi društvenim mrežama. Moja velika želja – kao osobe koja dolazi iz grada koji živi kulturu, Varaždina, a sad sam u blizini drugog grada koji također živi kulturu, Dubrovnika – je da i ovaj otok dobije svoj dio kulturnog kolača – govori dr. Car, još uvijek ni sam ne vjerujući kakvu je lavinu ljudskih reakcija izazvao svojim apelom.

Mljetska populacija je izrazito muzikalna, a dr. Car otkrio kako su ga već pozvali da pjeva u klapi

Veli da to niti nije bio apel nego dio razgovora, ali zadovoljan je što je ispalo ovako. Već je dogovoreno da će varaždinska operna pjevačica, Sofija Cingula preko ljeta održavati školu glazbe na Mljetu.

– Sad sve treba dobro promisliti i isplanirati. Ništa ne smije biti ad hoc, već treba napraviti artikulirani program. U suprotnom bi ubrzo došlo do zasićenja, što bi bilo kontraproduktivno. Inače, mljetska populacija je izuzetno muzikalna – veli Siniša Car.

Doktoru očigledno nije trebalo dugo da otok pokuša učiniti boljime mjestom za život sebi i otočanima.

Već se priviknuo na otočku svakodnevnicu, iako ga prva zima tek očekuje. I ne smeta mu pomisao na duge zimske noći.

– Pozvali su me da pjevam u klapi Kurenat, a oformio sam i crkveni zbor s 25 pjevača. Jako sam ponosan i nema mi kada biti dosadno – govori doktor Car koji uz smijeh izražava nadu da će možda Varaždin pozvati njegovu klapu da održi koncert.

– Zaista smo dobri – preporučuje iz prve ruke. Inače, Siniša Car je pjevao u varaždinskom prestižnom Chorusu Angelicusu.

Na pitanje kako je, odgovara: “Super!“.

– Ispunjen sam 24 sata. Posao nije stresan, volim raditi s ovim ljudima i ostaje mi vremena za sve – zadovoljan je. Po dolasku na Mljet prvo je morao odraditi posao liječnika na setu snimanja fima Star Wars, koji je baš njegov Dom zdravlja izborio na natječaju.

Danas, kad su se slegli prvi dojmovi, dr. Car je uvjeren da nije pogriješio i veli da je i privatno i poslovno apsolutno zadovoljan.

– Osjećam se puno korisniji nego u bolnici. Tamo sam bio kotačić u mehanizmu, dok ovdje imam ulogu zamašnjaka.

O povratku u Varaždin ne razmišlja

S obzirom na ton kojim pripovijeda dok se prisjeća bolničkog života i na entuzijazam s kojim govori o novome radnome mjestu, vjerujemo mu kad veli da se nikad ne bi vratio raditi u bolnicu.

– Da me netko prisili vratiti se, mislim da bi to bilo najteže što bih morao učiniti u životu. Ne vidim da će se nešto promijeniti, niti vidim rješenje – rezolutan je doktor.

– I nije to samo u zdravstvu. Kriza u društvu općenito reflektira se i na zdravstvo, sve je to jedan mišung. Javio mi se unuk prvog mljetskog doktora Miroslava Sellera, čija je biografija nedavno izašla iz tiska. Zove se “Don Kihot na Mljetu”. Radnja se događa 1937. godine. Pročitao sam knjigu i užasnulo me koliko sličnosti postoji u zdravstvenom sustavu, zbog kojih je on iz Zagreba sa ženom preselio na Mljet. Bio je liječnik i farmaceut, a supruga kirurginja. Situacija koju opisuju u zdravstvu, a koja ih je natjerala na odluku o preseljenju, potpuno je ista kao i danas. Dakle, 130 godina bez promjena. Imamo korupciju u zdravstvu, određene medije koji manipuliraju ljudima, pa na taj način i pitanjima zdravlja, do farmacije koja vodi igru. Točno piše o “profesorima koji dobivaju novac od farmacutskih kuća kako bi promovirali lijekove“. Toliko suvremeno da me znoj oblio. Kao da se radnja događa danas. To je, dakle, jedna situacija koja se ne mijenja. Mi smo tu da mijenjamo. Ali nas same. Više nema institucionalnih promjena, neće se zdravstvo promijeniti, mi se trebamo mijenjati – govori.

Odlaskom na otok više nije zanimljiv farmaceutima, i to ga veseli. – Da se i nije dogodio Mljet, u tom sam se trenutku osjećao spreman otići. Recimo peći kolače, otvoriti restoran i kuhati, ili ići po kućama čuvati starije ljude – govori.

– Ne moram svaki dan biti dr. House, ali ima zanimljivih slučajeva i na Mljetu – otkriva poznati liječnik

Doktor Siniša Car veli da se njemu danas iz pozicije liječnika opće prakse na Mljetu teško staviti u poziciju njegovih kolega u velikim gradovima.

– Ja imam šestotinjak štićenika, dok ih kolege u gradovima imaju znatno više. U velikoj sam prednosti jer sam bolnički specijalist koji sam može riješiti puno stvari. Ne moram svaki dan biti dr. House, daleko od toga, ali ima zanimljivih slučajeva. Evo, nedavno sam prepoznao urosepsu, školski slučaj. Nisam čovjeka slao dalje, nego odmah počeo s terapijom, pa tek onda radio nalaze. Gradski doktori opće prakse mogu biti sjajni liječnici, ali problem je to što pacijenti ne vjeruju u njih. Ako su u mogućnosti otići korak dalje, odmah će otići. Moji pacijenti tu mogućnost baš i nemaju – govori.
Doktor je pretpostavljao, ali se ipak iznenadio u različitosti bolesti na otoku i kopnu. Tako ima svega dva kardiovaskularna pacijenta, jako je malo opakih karcinoma, ljudi su dugovječniji… Muče ih bolesti kostiju zbog teškog posla i vjetra. –

Čudi me da ima jako puno alergija, a područje je bez ikakvih zagađenja. Ima astmatičara… To mi nije jasno – govori.

Na pitanje pate li i ljudi na otoku od bolesti koja se danas najbrže širi – depresije – odgovor je rezolutno ne.

– To je čista zapadnjačka bolest i hvala Bogu nije došla do otoka – veli. Depresiju naziva zapadnjačkom bolešću, pa ga pitam gdje je onda on sad u toj geografiji.
– U raju – veli bez premišljanja.

Od frustracije do katarze

Siniša Car sad s distance promatra zamršenu situaciju u zdravstvenom sustavu.
– Ta je situacija uvelike pridonijela mom odlasku. Bila je to masa frustracija. Sustav počiva na entuzijazmu čovjeka kojeg se, umjesto da ga se ojača, pokušava svojski onemogućiti. Toliko sam smiješnih i glupih razgovora vodio za stvari potrebne za bolju skrb svojih pacijenata. Sve je izgledalo kao da lupaš glavom o zid, a stvari se ne rješavaju. Definitivno je prisutna ignoracija politike i vodstva bolnica prema liječnicima. Mirne duše i savjesti mogu to reći za vodstvo bolnice u kojoj sam ja radio. Tadašnje vodstvo. Nije bilo nikakvog partnerskog odnosa. Ljude koji rade u teškim i lošim uvjetima trebalo bi tretirati s maksimalnim dignitetom i držati ih kao kap vode na dlanu. Jer kad jedan čovjek ispadne iz sustava, taj sustav praktički puca po šavovima. Apsolutna ignoracija po principu Dobro da radiš, ali mi zapravo možemo i bez tebe. A ne mogu – priča i veli kako se dolaskom na Mljet odjednom našao u drugom svijetu. – Ravnatelj mi bez dodatnih pitanja kupi ultrazvučni aparat, koji u bolnici nikako nisam uspio nažicati. Neki dan me pita treba li mi kit za vađenje hitnih nalaza za hitna stanja „jer je bio predstavnik, pa ako treba kupit ćemo“. prepričava dr. Car i prisjeća se kako su slične stvari funkcionirale u varaždinskoj bolnici.
– Morao sam žicati, ali nije bilo koristi jer ionako ništa ne bih dobio. Nismo se držali niti zakonskih regula i plaćali ljude. Neki smiješan dodatak za sestre u sali smo morali praktički pa ishoditi uz stotinu dopisa – priča dr. Car.

Varaždin vs. Mljet

Mljet: Budim se oko šest, slijedi dugi, dugi doručak i gledanje u more u daljini, super su mi ta mirna jutra. Doslovno se spustim na posao jer živim iznad ambulante. Glavni mi je problem presvući se ili ne. Samo navući kutu ili se ipak obući pa barem te stepenice proći u gradskom štihu. Inače, kad sam selio vidio sam koliko nepotrebnih stvari čovjek nakupi kroz život. Strašno. Gomilu knjiga razumijem, ali gomila odjeće?!?
Puno sam zahvalniji.

Ali vratimo se temi. Odradim ambulantu – mogu odraditi i neke predoperativne pretrage da ljudi ne moraju izgubiti cijeli dan u Dubrovniku – skuham si, odmorim, navečer proba sa zborom, čitanje ili pisanje. Dan je ispunjen. Kad legnem, puno sam zahvalniji. Čekam tu zimu s kojom mi svi prijete, ali imam toliko knjiga da jedva čekam pročitati ih.

Varaždin: Čim bih otvorio bolnička vrata i vidio one plave zidove, stisnulo bi me u želucu. Ta negativa je strašna. Svi bi drvljem i kamenjem po svemu. O noći koja je bila katastrofa, o ljudima koji su imali previše posla, o tome što bismo trebali riješiti, a znamo da ne možemo. I stalno ispočetka. U krug. Iz šupljeg u prazno. Trebalo bi drukčije, a ništa se ne miče. Bio mi je pun kufer sastanaka s pokušajem da se riješe stvari, a ništa se nije rješavalo. Vratiš se kući prazan.

Izvor:
Foto: RT/DUlist