Povežite se s nama

Mali ženski razgovori

Mali ženski razgovori sa Silvijom Pucko: Riječ “nikad” ne prakticiram, razgovor je temelj svakog odnosa!

Objavljeno:

- dana

Defektologinja Silvija Pucko iz Štefanca je začetnica, osnivačica, voditeljica projekata, djelatnica u savjetovalištu i rehabilitacijskom radu, voditeljica radionica i edukacija te radnica na svim tekućim poslovima MURID-a, Međimurske udruge za ranu intervenciju u djetinjstvu.

Profesionalne uloge dijeli s onima majke i supruge, što je često vrlo teško. Još 2004. godine osnovala je Udrugu za sindrom Down Međimurske županije, potaknula je osnivanje Udruge za autizam „Pogled“, a vodila je i projekte Udruge slijepih Međimurske županije.
Danas je izvršna direktorica MURID-a, koji je pod njezinim vodstvom postao jedna od najpoznatijih i najboljih takvih udruga u Hrvatskoj. O tome svjedoče mnoge činjenice, a jedna od njih je i nagrada za najbolji europski projekt na lokalnoj razini. Posao u MURID-u, koji je vrlo zahtjevan, često pred Silviju stavlja brojne izazove. Osobito je teško uskladiti poslovne i privatne obveze.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Uporna, prilagodljiva, jednostavna.

Što je za vas uspjeh u životu?
Osobni mir. Sve je u nama. Samo se moramo sastati i upoznati sami sa sobom. To je najteže.

Kad biste mogli, što biste promijenili na sebi?
Nekad sve i svašta, danas više ništa. Imam tih par kila viška, ali mogu i s njima živjeti. Imam taj krivi nos, zbog kojeg su mi se nekad rugali, a sada mogu uzvratiti osmijehom. Imam taj ludi život gdje više dajem za svoju obitelj i MURID, pa nekad uopće ne brinem o svom izgledu, ali ako me netko po tome sudi, to je njegova ograničenost. Imam raspršene misli, ideje i vizije, ali netko i takav mora biti.

Vaš moto u životu?
Gdje ima volje, ima i načina.

Vaš uzor u životu?
Nemam definirani uzor. Osjećam divljenje i poštovanje prema ljudima koji su dovoljno hrabri da ne odstupaju od osobnog integriteta i vrijednosti. Imam ogromnu sreću što su neki od tih ljudi moji učitelji, mentori, suradnici i prijatelji.

Koji odjevni stil njegujete?
Ugodni. Po potrebi elegantan, a u svim ostalim trenucima što jednostavniji.

Što nikad ne biste odjenuli?
Nešto u čemu se ne osjećam dobro.

Pratite li trendove u modi?
Više pratim, manje prakticiram.

Najskuplji komad odjeće u vašem ormaru je…
Možda koja od haljina, ali odjeća definitivno nije nešto od prioritetnih vrijednosti za koje bih izdvojila veći novac.

Kazalište ili kino?
Kazalište, definitivno.

Film ili sapunica?
Film.

Knjiga koju biste još jednom rado pročitali?
„Dvije ljubavi i jedan rat Eve Panić Nahir“. Zahvaljujući Aleksandri Ličanin i Ogranku Matice hrvatske u Čakovcu imamo mogućnost upoznati život Čakovčanke o kojoj mnogi tako malo znaju, a BBC je izdvojio vrijeme i novac da bi snimio dokumentarac na svim kontinentima na kojima je Eva živjela. Njezina borba, principi i principijelnost unatoč političkim pritiscima i robovanju na Golom otoku te konačna osobna pobjeda nešto su što mi dnevno prođe kroz glavu.

Kako provodite slobodno vrijeme?
Ako nisam na poslu, onda sam sa svojom djecom. Ako nismo opterećeni školskim obvezama, onda sam ili u kuhinji ili se bavim rubljem ili čistim. Ako nisam posvećena ni tomu, onda sam negdje u dvorištu, na zemlji, u prirodi, druženju s djecom, a cijenim i trenutke kada sam sama, u miru, tišini i čitanju.

Vjerujete li u horoskop?
Ne čitam ga nikad, ali imam nekoliko prijateljica koje se time bave detaljno i duboko. Svaki put me iznenadi kako stvarno puno sličnosti i logike izvuku.

Što vas može rasplakati?
Sve. Godinama mi je trebalo da se prihvatim ovakvu kakva jesam, plačljiva… Zdrave pameti i razuma guram kritične i tragične situacije, a onda plačem zbog sitnica koje mi život znače: zbog sreće svoje djece, zbog njihova rasta i uviđanja vrijednosti, zbog malih znakova pažnje mojih kolegica… Plačem na hrvatsku himnu, na uspjeh naših odbojkašica, na ono čudo od djeteta u „Zvjezdicama“, ali i na sljepoću uma koji ne prepoznaje tuđi trud, na nepravdu moćnih prema nemoćnima, na neprofesionalnost i iskorištavanje, na manipuliranje, na nečovječnost čovjeka prema čovjeku, na životne sudbine… Sve me može rasplakati. Ne smatram da su moje suze znak slabosti, već da su sredstvo kojim svladavam stres te izražavam i tugu i radost.

Omiljena životinja?
Pas.

Jeste li romantični?
Vjerujem da je romantika onaj trenutak kad netko učini nešto, pa se osjećaš voljeno. Ne volim inscenirane i usiljene rituale koje svi rade.

Najromantičniji trenutak u životu?
Svaki zagrljaj i dodir koji me iznenadi. Meni dovoljno.

Vjerujete li u ljubav na prvi pogled?
Možda u očaranost i oduševljenje, ljubav je ipak daleko kompleksniji i potpuniji osjećaj.

Što prvo primijetite kod muškarca?
Kod muškarca ili kod žene ono prvo što primijetim je osjećaj da ti je s nekim ugodno, opušteno, zanimljivo…

Što je najvažnije u vezi?
Razgovor. Razgovor. Razgovor. Hodati u svojim cipelama, vještina da se situacija sagleda i iz tuđih cipela te zajednička želja i vizija da se njeguje obitelj kao zajednica koja iziskuje puno truda, puno odricanja, ali i nezamjenjivih osjećaja. I onda hodaj…. korak naprijed, natrag dva. Ali hodaj.

Što nikad ne biste mogli oprostiti?
Riječ „nikad“ ne prakticiram u životu. Oprostiti je moguće svašta. Ali laži ne mogu a da ne zatruju odnos.

Što mislite, tko je više ljubomoran, žene ili muškarci?
Grozim se ljubomore kod bilo kojeg spola i iz bilo kojeg razloga, a još manje smatram da je ljubomora znak ljubavi.

Što ste oduvijek željeli učiniti, a niste?
Naučiti svirati neki instrument. Znam da nikad nije kasno i da će doći vrijeme i za to.

Što vam je draže: kuhati ili jesti?
Iako se s godinama kile talože, ipak mi je drago istraživati nove recepte, isprobavati kuhinje svijeta, nove okuse, nove začine, i stvarati ta mala umjetnička djela koja su čarolija i za oko i za okusne pupoljke. Odlično su sredstvo za okupljanje voljenih ljudi, veselje djece i čašćenje prijatelja.

Omiljeno jelo?
Sve što se jede na žlicu. Sve mi je fino. Vidi se.

Omiljeni kolač?
Uvijek ću radije odabrati povrće, voće ili meso od bilo kojega kolača.

Omiljeni način opuštanja?
Dovoljni su mi moja kupaonica, tuš i vruća voda koja duuuugooo teče.

Vaš idealni odmor je…
Pusti otok, mir, tišina i dobra knjiga.

Prava žena nikad ne smije…
Ne volim klauzulu „nikad“. Život je nepredvidiv, svašta nam donese i stalno rastemo u svojim novim iskustvima i spoznajama.

Iz takta vas može izbaciti…
Nemoć da pomognem vlastitoj djeci, činjenica da sam djeci u MURID-u osigurala svjetske rehabilitacijske standarde, a moje troje školaraca mora trpjeti razne nelogičnosti hrvatskog školskog sustava i nekih službenika koji osjećaju „zaštićenost“, ne ulažu u svoj osobni razvoj i igraju igru moći velikih nad malima. Ne pretvaraju školski kurikulum u vještine, osobine, vrijednosti i navike svjetskih standarda, nego krute i suhoparne činjenicu pod izgovorom „kurikuluma“ uzdižu iznad radnih, životnih i ljudskih vrijednosti. Svaka čast izuzecima.

Gdje se vidite za 10 godina?
Tu gdje jesam. U Međimurju. Sa svojom obitelji i svojim MURID-om.

Mali ženski razgovori

Po prvi put dodijeljene volonterske nagrade “Petra Horvat” studentima sestrinstva na Sveučilištu Sjever

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Studentima Odjela sestrinstva koji su ostvarili najveći broj volonterskih sati u akademskoj godini 2022/2023 u Sveučilišnom centru Varaždin Sveučilišta Sjever 14. prosinca dodijeljene su, po prvi put, volonterske nagrade.

Novoutemeljene volonterske nagrade studentima koji nesebično pronalaze vremena za volontiranje u Općoj bolnici Varaždin, na javnozdravstvenim akcijama i sportskim događanjima, udrugama za djecu i osobama s invaliditetom nose ime Petre Horvat, prije dvije godine tragično preminule studentice Sveučilišta Sjever, mlade žene koja je za svog kratkog života ostavila trajan trag dobrote, nesebično darujući svoje vrijeme za volontiranje i humanost. „Vjerujem da bi danas Petra bila ponosna na sve svoje mlade kolegice i kolege koji uz studentske obveze pronalaze vrijeme za volontiranje. „Nema tog dobrog djela koliko god malo bilo koje je učinjeno uzalud“, stara je uzrečica koju iz dana u dan potvrđuju i marljivi studenti Sveučilišta Sjever koji slobodno vrijeme nesebično daruju čineći brojnima svakodnevicu ljepšom. Dobitnici volonterske nagrade koja nosi Petrino ime, siguran sam, nastavljat će i njenu misiju pomoći i baviti se uspješno poslom kojeg je i ona voljela“, istaknuo je na prigodnoj svečanosti prorektor Sveučilišnog centra Varaždin prof. dr. sc. Damir Vusić.

 „Vaš angažman i doprinos u javnozdravstvenim, socijalnim i sportskim aktivnostima svjetlo su koje obasjava put drugima i čini razliku u njihovim životima.  Hvala vam na vašoj nesebičnosti, inspiraciji i ulozi koju igrate u stvaranju boljeg svijeta. Petra je ostavila neizbrisiv trag kroz svoju nesebičnu predanost kao volonterka, uvijek spremna pružiti pomoć i podršku drugima. Kao studentica, njena strast prema učenju bila je zarazna, potičući inspiraciju kod ostalih kolega. Kao prijateljica, bila je oslonac i osoba od povjerenja, uvijek spremna saslušati i pružiti podršku i ljubav. Osobno sam imala privilegiju biti njezina nastavnica i mentorica na završnom radu te sam tako bila svjedok njenog neumornog truda i beskompromisne posvećenosti. Petra zadužila si nas svojom osobnošću i dobrotom. Utrla si put kojim nam je ići“, prisjetila se svoje studentice pročelnica Odjela za sestrinstvo izv. prof. dr. sc. Marijana Neuberg.

Dodjeli nagrada kojima je nazočila i Petrina obitelj, čiji su članovi zahvalili Sveučilištu Sjever na sjećanju na njihovu prerano preminulu Petru, mladu ženu koja je imala velike planove i ambicije, te posebice što će njeno ime nositi nagrada za mlade volontere i u budućim generacijama Sveučilišta Sjever. Petra Horvat bila je ambiciozna, hrabra i predana svojim ciljevima. Bila je odlična učenica tijekom školovanja i predana studentica studija Sestrinstva. Uz studentske obveze radila je i niz poslova zarađujući vlastiti novac, a nesebično je dijelila svoje znanje i dajući instrukcije. Po završetku fakulteta zaposlila se kao medicinska sestra, a upravo zahvaljujući predanom radu ubrzo je postala glavna sestra u domu za odrasle osobe  s psihičkim poteškoćama Bistričak u Jalžabetu. Volontirala je u udrugama, a sa svojih 24 godine bila je udomiteljica četvero mališana. Pokazivala je suosjećanje prema svakoj osobi, a energiju usmjeravala prema dobrobiti drugih.

Župan Varaždinske županije Anđelko Stričak čestitao je volonterima na radu, dodajući „kako su zalog za još bolju budućnost“. “Zahvaljujem vam i u ime Varaždinske županije na vašem velikom srcu za dobra djela i nadam se da ćete tu želju za pomaganjem zadržati i kada napustite Sveučilište Sjever i započnete svoje profesionalne karijere“, istaknuo je župan Stričak koji je na kraju svečanosti najavio kako će posthumno Petri Horvat biti dodijeljena nagrada za životna djela Varaždinske županije.

Luka Lipovac, Marko Pavlenić, Paula Kontek, Matija Kuzmić, Marta Bermanec, Ksenija Vitelić, Iva Lovrinović, Tena Funjak, Klara Mlinarić, Helena Sever, Marko Pavlenić, Mihaela Andrašek, Amanda Milković, Tena Dežić, Lorena Zebec, Ana Bubnjar, Ana Polančec, Glorija Matanović, Karla Herman, Adriana Mlinarić i Ines Kučko prvi su dobitnici nagrada za volontiranja „Petra Horvat“ za predani volonterski rad u prošloj akademskoj godini. „Volimo volontirati i rado se odazivamo svim akcijama od obilježavanja dana vezanih uz zdravlje, pomaganja ako zatreba u organizaciji i provođenju događanja, zapravo kad god se ukaže prilika i stvarno nam nije teško. Pozvali bi i druge da nam se pridruže“, istaknuli su studenti sestrinstva Iva i Luka, dodajući kako se za volonterstvo uvijek pronalazi vremena uz studentske i druge obveze.

Inače, u prošloj akademskoj godini studenti volonteri – studenti sestrinstva Sveučilišta Sjever odradili su ukupno 2000 volonterskih sati. I u ovoj akademskoj godini marljivo rade, pa su tako nedavno značajno doprinijeli smanjenju listi čekanja u Općoj bolnici Varaždin na čemu im je i na ovoj dodjeli nagrada zahvalio ravnatelj Opće bolnice Varaždin dr. sc. Damir Poljak.

Nastavite čitati

Mali ženski razgovori

“Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam: sve ružno ‘deletam’!”

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

– Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim – ističe Sonja Tošić-Grlač. Uzor su joj pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi, a male stvari čine je sretnom i ispunjenom.

Sonja Tošić-Grlač rođena je u svibnju 1963. godine u Čakovcu. S roditeljima i bakom živjela je u Šenkovcu sve do početka studija. Prva četiri razreda osnovne škole završila je u Područnoj školi Šenkovec, a više razrede u III. osnovnoj školi Čakovec.
Srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Srednjoškolskom centru Čakovec, nakon kojega je upisala Filozofski fakultet u Zagrebu te postala profesorica jugoslavenskih jezika i književnosti.

Na večeru bi rado s Vedranom Mlikotom, ali i Danielom Craigom, da jednu večer i ona bude Bond djevojka

– Zaposlila sam se već kao apsolventica i radila kao prof. hrvatskoga jezika u raznim školama na zamjenama, a stalno radno mjesto ukazalo se u Knjižnici i čitaonici Čakovec te je u tom pravcu krenula i moja profesionalna karijera. Magistrirala sam, a kasnije i doktorirala informacijske znanosti, a profesionalni put me od narodne i školske knjižnice odveo u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu pa natrag, u Međimursku županiju. U profesionalnom smislu prošla sam mnogo toga, stalno učila i usavršavala se, imam sreće što sam uvijek imala potporu radne sredine i otvorene putove napredovanja – kaže Sonja Tošić-Grlač, pročelnica županijskog Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb, predavačica na Međimurskom fakultetu u Čakovcu i predsjednica Upravnog vijeća Županijske bolnice Čakovec.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Otvorena, jednostavna, spremna pomoći.

Koja je najljepša stvar u poslu kojim se bavite?
Volim posao koji radim, svoj kolektiv i kada ujutro dođem u ured, upalim radio i komp, sretna sam i zadovoljna. Ali uvijek postoji i ono najljepše, a to je kada s kolegicama iz REDEA-e pišemo projekt. Zadužena sam za ideju i njezin razvoj, za tekstualne podloge struke koju znam, a one ostalo. Uigrana smo ekipa, vrlo smo slične i uvažavamo se. Timski rad za udžbenik. To su dani razgovora, promišljanja, ima i šale i smijeha, ali i muke. Kad projekt prođe, našem veselju nema kraja. Jedan sam dan srela na ulici bračni par u majicama našeg projekta 54+, mahnuli su mi i nasmijali se. To je pravi uspjeh i lijepa stvar.

Kino ili kazalište?
I jedno i drugo. Volim filmove, vrlo često idem u kino, što nije ni čudo jer sam jedna od prvih ŠAF-ovaca. Edo me naučio gledati i promišljati filmski. Skoro uvijek sjedim u „kazališnom autobusu“ i s ekipom idem na predstave u Zagreb.

Buket ili bombonjera?
Volim i cvijeće i slatko, ali ipak buket. No, dobila sam ja na poklon već i buket od bajadera!

Kojoj se uspomeni uvijek vraćate?
Ovisi i o mojem raspoloženju ili situaciji. Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam, sve ružno deletam. Najdraže su mi uspomene s obitelji. Zajednička druženja puna različitih dogodovština, veselja i ljubavi. Tu su i uspomene s putovanja te planinarenja s prijateljima… Vrlo se rado vraćam uspomenama s bakom.

Najljepše mjesto na svijetu je…
Svakako sam lokalpatriotkinja i volim Međimurje, svoj grad i Šenkovec. Kad upoznam sva ona mjesta koja još želim vidjeti javit ću vam rang-listu, a zasad dominiraju Pariz, New York, Brugge, vrh Tuhobić, Nerezine, Szenteindre… Ispada da mi je svugdje lijepo.

Tko vam je uzor u životu?
Nikakve „face“ nisu mi uzor. Moji su uzori pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi. Moj tata, pošten, miran, vrijedan čovjek koji je volio ljude, nikada zavidan, jednostavno predivan. Moja mama koja s 81 godinom radi na vrtu, brine o sebi, vesela i pozitivna, motivirana za svakakve radove po kući i gruntu, puna energije, peče najfinije „mini zdigane“ kolače. Volonterke, moje kolegice iz udruge „Pomoć neizlječivima“. Kolege planinari koji voljom i svojom unutarnjom snagom osvajaju vrhove. Imam oko sebe predivne ljude, čiji utjecaj rezultira boljom verzijom mene same te postiže da dosegnem i ono za što mislim da mi je nedostižno.

Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
S Vedranom Mlikotom, da mi priča o Himalaji, te s Danielom Craigom, da jednu večer budem i ja Bond djevojka!

Omiljeni glazbenik?
Moj sin svira gitaru i sve svoje nade polažem u njega!

Koju pjesmu uvijek s guštom otpjevate?
Nisam karaoke tip, kaže se „nemam sluh“, tako da sam tu vrlo slaba. Volim sve međimurske pjesme i pjevušim kada me nitko ne čuje.

Knjigu koju biste rado još jednom pročitali?
Nikad ne čitam iznova, ali možda jednoga dana, i to će biti „Vodoriga“ Andrewa Davidsona i „Djevojka s bisernom naušnicom“ Tracy Chevalier. Postoje knjige koje ponovo iščitavam, ali one i jesu takvo štivo, kao „Žene koje trče s vukovima“ Clarisse P. Estes.

Što vas najviše usrećuje u životu?
Moja sreća je zdravlje: kada sam zdrava, mogu sve. Možda se čini kao floskula, ali kad si član uprave bolnice i kad vodiš zdravstveni sustav, vidiš da je to jedina istina. Ne tražim veliku sreću, svaki dan male stvari čine me sretnom i ispunjenom. Kad ujutro sjednem u auto s kolegama i krenemo na planinarenje, jako sam sretna osoba. Kad nekamo putujem, kad sin položi ispit, kad je nakon dugog vremena došla moja sestrična iz Bosne i bila s mojom mamom mjesec dana te smo se zajedno provodile, kada dobijem lijepi poklon ili nekome pomognem, kada dobro odradim posao… Poslovica kaže: „Imati dostatno – to znači sreću, imati više nego dostatno je štetno.“

Koji ste najbolji savjet primili i tko vam ga je dao?
Moja prijateljica Zlata, koja je nažalost umrla, bila je moj najveći i najbolji savjetodavac. Zlata je bila starija od mene, zajedno smo jedno vrijeme radile i ostale prijateljice. Ona je bila u prednosti, u životu je jedan dio toga već obavila, a ja sam išla za njom i ona me savjetovala iz svog iskustva. Znala je zapisivati njoj „pametne“ rečenice iz knjiga pa smo o njima razgovarale. Njezini su savjeti bili „zdravi“. Učila me koji su odnosi u životu najvažniji, ukazala na to da sitnice čine život važnim, da trebamo stvarati sami svoje radosne trenutke. Uvijek mi je govorila: „Pusti ih, budi svoja, dobra i dobro radi!“

Najljepša uspomena iz djetinjstva?
Voljela sam sjediti na stepenicama i čitati, biti u svome svijetu. Skitati se po ulici, od susjeda do susjeda. Onda su tu autobus na daljinski koji mi je tata kupio u Austriji, beba koja plače i trepće, prvi kožni „tregeršos“, odlazak s roditeljima vlakom u Varaždin, prvi nastup na priredbi za dječje darove za Djeda Mraza, u nižim razredima sam bila u glumačkoj družini i zaboravila tekst kada sam nastupala, bratić me vodio u šumu piti prepeličja jaja, sanjkanje na Blažonovu bregu, prve tuče, prve simpatije, prve jedinice…

Što uvijek nosite u torbici?
Crveni ruž, kremu za ruke, kišobran, lijekove i, naravno, novčanik. Uvijek mi je torba malo veća pa stane i sendvič, voće, voda….torba mi je uvijek teška.

Najljepši trenutak u životu?
Ponedjeljak poslijepodne, kišilo je, rodio se Karlo.

Što smatrate svojim primarnim životnim pozivom?
Ovo je pitanje kao iz „life coaching“ treninga. Tamo dobijete odgovor: „Pronađite ravnotežu između poslovne i privatne sfere života.“ Pronađite u svom poslu ono što ga može učiniti pozivom. Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim!

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje