Povežite se s nama

Mali ženski razgovori

Marija Prekupec: Svakom čovjeku valja pružiti ruku, obitelj mi daje snagu za neumorni rad!

Objavljeno:

- dana

Prva sestra u Međimurskoj županiji s visokom stručnom spremom u sestrinstvu, Marija Prekupec, primjerom pokazuje što znači sintagma „cjeloživotno učenje“.

Rođena je u Gardinovcu. Radila je na poslovima patronažne sestre, zbog čega je bila u kontaktu sa širokom populacijom ljudi, među kojima je djelovala individualno i u malim grupama.

Prva je diplomirana medicinska sestra u Međimurju!

Marija je završila Višu medicinsku školu, a nakon toga stekla i status prvostupnice. U želji za napredovanjem, upisala je studij javnoga zdravstva, koji je uspješno završila te postala diplomirana medicinska sestra. Radi na Zavodu za javno zdravstvo Međimurske županije kao glavna sestra Djelatnosti za javno zdravstvo. Koordinatorica je za Nacionalni preventivni program oralnoga zdravlja. Radi u Savjetovalištu za prevenciju prekomjerne tjelesne težine i debljine, u kojem provode čitav niz aktivnosti.

Članica je Tima za zdravlje Međimurske županije (Projekt „Zdrava županija“), Savjeta za zdravlje Međimurske županije, Savjeta za sigurnost prometa na cestama Međimurske županije i zamjenica načelnika Općine Belica. Predsjednica je Udruge „Gardruža“ Gardinovec, s kojom ostvaruje brojne projekte. Članovi njeguju narodne običaje i organiziraju razne sportske aktivnosti. Dobitnica je Medalje za razvoj sportske rekreacije u Međimurju i Medalje za razvoj sportske rekreacije „Mirko Relac“.

Medicinska sestra uz liječnika ostaje najvažniji član njegova tima, za bolesnika najprisniji dio tima, za zdravog čovjeka savjetnica o tome kako da ostane zdrav!

Dobitnica je Zlatne plakete „Grb Općine Belica“ za razvoj sportske rekreacije i promicanje zdravog života. Aktivna je članica Županijske lige protiv raka Čakovec. Jedna je od voditeljica Kluba laringektomiranih Međimurske županije. Članica je HGSS-a, trenutno u statusu pripravnika. Prije gotovo pet godina položila je ispit za vatrogasnu časnicu.

Od samog osnutka Hrvatske komore medicinskih sestara uključena je u rad Komore sa željom da medicinske sestre dobiju status koji zaslužuju. Predsjednica je HKMS-a (Podružnica Međimurske županije) od 2017. Inicijatorica je osnivanja međimurske Vokalne skupine HKMS-a. Voditeljica, Stella Cimerman, vjerovala je u članice Skupine i bila im velika podrška, napominje Marija. Nastupale su na nekoliko humanitarnih koncerata.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Uporna, radišna i energična

Što je za vas uspjeh u životu?
Uspjeh je sve ono što me duhovno ispunjava. Obitelj je najvažnija jer bez njih i njihove podrške danas ne bih bila što jesam. Udana sam i majka četvorice sinova te ponosna baka dvoje unuka. Pokušavam svaki slobodni trenutak provesti s obitelji i nadoknaditi sve trenutke koje zbog brojnih obaveza propuštam. Posebno njegujemo obiteljska druženja.

Razgovor s Franjom

Vaš moto u životu?
Biti čovjek, poštivati starije, svakome čovjeku pružiti ruku i pomoći u nevolji.

Vaš uzor u životu?
Majka Rozina, koja je bila radišna i vrijedna te je sve stizala. Radila je MTČ-u, dolazila s posla, nahranila nas djecu, sjela s nama na bicikl i krenula na polje, odradila posao na polju, došla kući, skočila do vrta, odradila obveze kod životinja, skuhala večeru, pregledala zadaće, okupala djecu… Pekla je prekrasne kolače i tu je ljubav prenijela na mene. Bila je jako organizirana. Tata je radio u Mariboru pa je bio kod kuće samo vikendima, tako da je većina poslova bila njezina, ali ona se nikad nije žalila.

Koji odjevni stil njegujete?
Volim klasiku. Volim sve ono u čemu se ugodno osjećam. Ne patim za skupim odjevnim predmetima, ni markama. Volim nositi suknje i haljine. Od boja najviše nosim crno i bijelo.

Klasična ili popularna glazba?
Više volim popularnu glazbu, slušam domaću glazbu, klapsku. Volim narodne međimurske pjesme iz pjesmarica naših baka.

Roman ili poezija?
Romaneskni sam tip. Obožavam sve vrste krimića.

Knjige koje biste još jednom rado pročitali?
„Ana Karenjina“, „Ptice umiru pjevajući“, „Vitez slavonske ravni“.

Poznata osoba s kojom biste rado razgovarali?
Papa Franjo.

Najprisniji dio tima

Što je ključno za dobru medicinsku skrb?
Nemoguće je osigurati zadovoljavajuću kvalitetu zdravstvene zaštite bez adekvatnoga broja obrazovanih te radno pripremljenih medicinskih sestara i tehničara. Potrebno je napraviti normative za broj sestra po pacijentu. Jedna medicinska sestra ne može raditi kao dvije medicinske sestre. Medicinska sestra uz liječnika ostaje najvažniji član njegova tima, za bolesnika najprisniji dio tima, za zdravoga čovjeka savjetnica o tome kako da ostane zdrav. Kontakt s ljudima neizmjerno je važan: ponekad jedna topla riječ i osmijeh znače više od bilo kojeg lijeka, a svaka medicinska sestra nastoji taj smiješak i pružiti!

Prednosti i nedostaci hrvatskoga zdravstvenoga sustava?
Sestrinstvo je profesija koja sustavno prati razvoj medicine. Medicinskim sestrama, kao i svim zdravstvenim djelatnicima, dodatno usavršavanje je stalna obveza. U Hrvatskoj imamo vrlo kvalitetne medicinske sestre koje nakon srednje škole nastave obrazovanje na dodiplomskim i poslijediplomskim studijima sestrinstva, pa mogu doći i do statusa docenata i doktora sestrinstva, ali još nema odredbe da ih se delegira na radna mjesta koja zaslužuju. Koeficijenti koji su trenutačno određeni za plaće medicinskih sestara u sustavu zdravstva nisu adekvatni. Sestrinstvu se ne pridaje značaj koji doista zaslužuje.

Koje su prednosti, a koji nedostaci hrvatske lokalne samouprave?
U našoj lokalnoj samoupravi, konkretno mojoj Općini Belica, mislim da idemo dobrim putem s ciljem razvoja mjesta: koristimo sredstva europskih fondova u svrhu napretka, izgradnje i boljega života mještana. U vijeću razgovaramo konstruktivno i nemamo namjere jedni drugima podmetati. Nastojimo zajedno donijeti prave odluke da nam svima bude bolje.

Za unuke uvijek!

Kako provodite slobodno vrijeme?
Slobodnoga vremena zbog brojnih obaveza imam sve manje, ali uspijevam naći trenutak za sebe uz dobru knjigu, ručne radove (heklanje, dekupaž), bicikliranje, trčanje, planinarenje ili pjevanje. Uvijek nastojim pronaći vremena i za unuke!

Što vas može rasplakati?
Rasplakati me mogu lijepe uspomene vezane uz obitelj i djecu u mlađim danima.

Omiljene životinje?
Labradorica Dona i mačak Roko.

Vjerujete li u ljubav na prvi pogled?
Da.

Što je najvažnije u vezi?
Povjerenje, međusobno uvažavanje i potpora, puno razgovora, kompromisa, pozitivnih stavova i osmijeha.

Što ste oduvijek željeli učiniti, a niste?
Dosad sam ostvarivala ciljeve koje sam si zadala. Za pedeseti rođendan biciklirala sam do Vukovara da odam počast našim braniteljima. Kao članica HGSS-a odradila sam brojne vježbe i tako iskusila što znači spustiti se sa užetom sa stijene, vozila čamac sa vrećama pijeska kod poplave u Novskoj, bila na brzim vodama, učila skijati… Svaki član HGSS-a mora najprije položiti Prvu pomoć za spašavanje u neurbanim sredinama, a da bi postao spašavatelj još tri tečaja: ljetni (spašavanje u planinama), zimski (znanje skijanja i pomoć u zimskim uvjetima) i speleo-tečaj (spašavanje u špiljama). Ja imam status pripravnika sa završenim ljetnim tečajem. Prošle godine sam učila skijati (ove godine čeka me ispit). Zbog specifičnih potreba u Međimurju dodatno se usavršavamo: položila sam ispit za vožnju brodice B kategorije i položila tečaj za spašavanje na brzim vodama.

Antistres

Što vam je draže: kuhati ili jesti?
Volim kuhati, a osobito peći kolače. Nisam neki potrošač mesa, ali slatko previše volim.

Omiljeno jelo?
Krpice sa zeljem.

Omiljeni kolač?
Ima ih puno, ovisi o raspoloženju i godišnjem dobu (mađarice, meterni kolač, kremšnite, pogača od tikve…)

Omiljeni način opuštanja?
Vožnja biciklom na posao i doma. Pokazao se idealnim za održavanje kondicije, antistresnu terapiju i boravak na zraku.

Vaš idealni odmor je…
…odmor na pustom otoku bez mobitela.

Prava žena nikad ne smije…
…odustati od svojih snova. Smatram da žena može napraviti puno na svojem samopouzdanju te da mora cijeniti sebe kako bi je cijenili i drugi.

Gdje se vidite za 10 godina?
Nadam se da će me zdravlje služiti da bih mogla činiti lijepe stvari za svoju obitelj, sudjelovati u humanitarnome radu te da ću i dalje imati prijatelje s kojima ću moći ostvarivati brojne projekte na korist svoga Gardinovca i njegovih mještana!

Mali ženski razgovori

“Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam: sve ružno ‘deletam’!”

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

– Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim – ističe Sonja Tošić-Grlač. Uzor su joj pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi, a male stvari čine je sretnom i ispunjenom.

Sonja Tošić-Grlač rođena je u svibnju 1963. godine u Čakovcu. S roditeljima i bakom živjela je u Šenkovcu sve do početka studija. Prva četiri razreda osnovne škole završila je u Područnoj školi Šenkovec, a više razrede u III. osnovnoj školi Čakovec.
Srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Srednjoškolskom centru Čakovec, nakon kojega je upisala Filozofski fakultet u Zagrebu te postala profesorica jugoslavenskih jezika i književnosti.

Na večeru bi rado s Vedranom Mlikotom, ali i Danielom Craigom, da jednu večer i ona bude Bond djevojka

– Zaposlila sam se već kao apsolventica i radila kao prof. hrvatskoga jezika u raznim školama na zamjenama, a stalno radno mjesto ukazalo se u Knjižnici i čitaonici Čakovec te je u tom pravcu krenula i moja profesionalna karijera. Magistrirala sam, a kasnije i doktorirala informacijske znanosti, a profesionalni put me od narodne i školske knjižnice odveo u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu pa natrag, u Međimursku županiju. U profesionalnom smislu prošla sam mnogo toga, stalno učila i usavršavala se, imam sreće što sam uvijek imala potporu radne sredine i otvorene putove napredovanja – kaže Sonja Tošić-Grlač, pročelnica županijskog Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb, predavačica na Međimurskom fakultetu u Čakovcu i predsjednica Upravnog vijeća Županijske bolnice Čakovec.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Otvorena, jednostavna, spremna pomoći.

Koja je najljepša stvar u poslu kojim se bavite?
Volim posao koji radim, svoj kolektiv i kada ujutro dođem u ured, upalim radio i komp, sretna sam i zadovoljna. Ali uvijek postoji i ono najljepše, a to je kada s kolegicama iz REDEA-e pišemo projekt. Zadužena sam za ideju i njezin razvoj, za tekstualne podloge struke koju znam, a one ostalo. Uigrana smo ekipa, vrlo smo slične i uvažavamo se. Timski rad za udžbenik. To su dani razgovora, promišljanja, ima i šale i smijeha, ali i muke. Kad projekt prođe, našem veselju nema kraja. Jedan sam dan srela na ulici bračni par u majicama našeg projekta 54+, mahnuli su mi i nasmijali se. To je pravi uspjeh i lijepa stvar.

Kino ili kazalište?
I jedno i drugo. Volim filmove, vrlo često idem u kino, što nije ni čudo jer sam jedna od prvih ŠAF-ovaca. Edo me naučio gledati i promišljati filmski. Skoro uvijek sjedim u „kazališnom autobusu“ i s ekipom idem na predstave u Zagreb.

Buket ili bombonjera?
Volim i cvijeće i slatko, ali ipak buket. No, dobila sam ja na poklon već i buket od bajadera!

Kojoj se uspomeni uvijek vraćate?
Ovisi i o mojem raspoloženju ili situaciji. Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam, sve ružno deletam. Najdraže su mi uspomene s obitelji. Zajednička druženja puna različitih dogodovština, veselja i ljubavi. Tu su i uspomene s putovanja te planinarenja s prijateljima… Vrlo se rado vraćam uspomenama s bakom.

Najljepše mjesto na svijetu je…
Svakako sam lokalpatriotkinja i volim Međimurje, svoj grad i Šenkovec. Kad upoznam sva ona mjesta koja još želim vidjeti javit ću vam rang-listu, a zasad dominiraju Pariz, New York, Brugge, vrh Tuhobić, Nerezine, Szenteindre… Ispada da mi je svugdje lijepo.

Tko vam je uzor u životu?
Nikakve „face“ nisu mi uzor. Moji su uzori pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi. Moj tata, pošten, miran, vrijedan čovjek koji je volio ljude, nikada zavidan, jednostavno predivan. Moja mama koja s 81 godinom radi na vrtu, brine o sebi, vesela i pozitivna, motivirana za svakakve radove po kući i gruntu, puna energije, peče najfinije „mini zdigane“ kolače. Volonterke, moje kolegice iz udruge „Pomoć neizlječivima“. Kolege planinari koji voljom i svojom unutarnjom snagom osvajaju vrhove. Imam oko sebe predivne ljude, čiji utjecaj rezultira boljom verzijom mene same te postiže da dosegnem i ono za što mislim da mi je nedostižno.

Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
S Vedranom Mlikotom, da mi priča o Himalaji, te s Danielom Craigom, da jednu večer budem i ja Bond djevojka!

Omiljeni glazbenik?
Moj sin svira gitaru i sve svoje nade polažem u njega!

Koju pjesmu uvijek s guštom otpjevate?
Nisam karaoke tip, kaže se „nemam sluh“, tako da sam tu vrlo slaba. Volim sve međimurske pjesme i pjevušim kada me nitko ne čuje.

Knjigu koju biste rado još jednom pročitali?
Nikad ne čitam iznova, ali možda jednoga dana, i to će biti „Vodoriga“ Andrewa Davidsona i „Djevojka s bisernom naušnicom“ Tracy Chevalier. Postoje knjige koje ponovo iščitavam, ali one i jesu takvo štivo, kao „Žene koje trče s vukovima“ Clarisse P. Estes.

Što vas najviše usrećuje u životu?
Moja sreća je zdravlje: kada sam zdrava, mogu sve. Možda se čini kao floskula, ali kad si član uprave bolnice i kad vodiš zdravstveni sustav, vidiš da je to jedina istina. Ne tražim veliku sreću, svaki dan male stvari čine me sretnom i ispunjenom. Kad ujutro sjednem u auto s kolegama i krenemo na planinarenje, jako sam sretna osoba. Kad nekamo putujem, kad sin položi ispit, kad je nakon dugog vremena došla moja sestrična iz Bosne i bila s mojom mamom mjesec dana te smo se zajedno provodile, kada dobijem lijepi poklon ili nekome pomognem, kada dobro odradim posao… Poslovica kaže: „Imati dostatno – to znači sreću, imati više nego dostatno je štetno.“

Koji ste najbolji savjet primili i tko vam ga je dao?
Moja prijateljica Zlata, koja je nažalost umrla, bila je moj najveći i najbolji savjetodavac. Zlata je bila starija od mene, zajedno smo jedno vrijeme radile i ostale prijateljice. Ona je bila u prednosti, u životu je jedan dio toga već obavila, a ja sam išla za njom i ona me savjetovala iz svog iskustva. Znala je zapisivati njoj „pametne“ rečenice iz knjiga pa smo o njima razgovarale. Njezini su savjeti bili „zdravi“. Učila me koji su odnosi u životu najvažniji, ukazala na to da sitnice čine život važnim, da trebamo stvarati sami svoje radosne trenutke. Uvijek mi je govorila: „Pusti ih, budi svoja, dobra i dobro radi!“

Najljepša uspomena iz djetinjstva?
Voljela sam sjediti na stepenicama i čitati, biti u svome svijetu. Skitati se po ulici, od susjeda do susjeda. Onda su tu autobus na daljinski koji mi je tata kupio u Austriji, beba koja plače i trepće, prvi kožni „tregeršos“, odlazak s roditeljima vlakom u Varaždin, prvi nastup na priredbi za dječje darove za Djeda Mraza, u nižim razredima sam bila u glumačkoj družini i zaboravila tekst kada sam nastupala, bratić me vodio u šumu piti prepeličja jaja, sanjkanje na Blažonovu bregu, prve tuče, prve simpatije, prve jedinice…

Što uvijek nosite u torbici?
Crveni ruž, kremu za ruke, kišobran, lijekove i, naravno, novčanik. Uvijek mi je torba malo veća pa stane i sendvič, voće, voda….torba mi je uvijek teška.

Najljepši trenutak u životu?
Ponedjeljak poslijepodne, kišilo je, rodio se Karlo.

Što smatrate svojim primarnim životnim pozivom?
Ovo je pitanje kao iz „life coaching“ treninga. Tamo dobijete odgovor: „Pronađite ravnotežu između poslovne i privatne sfere života.“ Pronađite u svom poslu ono što ga može učiniti pozivom. Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim!

Nastavite čitati

Mali ženski razgovori

Čuvarica tradicije Marija Novak: “Što sam starija, sve više otkrivam potencijal u sebi!”

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Mnogi su je prozvali čuvaricom narodne tradicije iz Turčišća. Iza sebe ima dvije objavljene knjige, a slobodno vrijeme najčešće provodi s iglom i koncem u ruci ili pišući. Veseli je i vrijeme koje odvoji da bi se posvetila unukama.

Marija Novak rođena je 1956. godine u Domašincu kao drugo dijete u obitelji Hamer, od oca Mije i majke Barbare r. Furdi. U Domašincu je odrasla i završila osnovnu školu, a u životu se bavila poljoprivredom, radila je kao krojačica u vlastitoj radionici te šivala odjeću po mjeri.

Danas i dalje radi u vlastitoj kući te kao udomitelj brine o četiri odrasle osobe koji su korisnici Centra za socijalnu skrb Čakovec.

– Budući da je moj posao vezan uz kuću, posao je to koji traje 24 sata na dan, mogla sam se posvetiti pisanju knjiga i izradi rekonstrukcija starinske oprave, čija je izrada zahtijevala jako puno vremena – priča nam Marija Novak, koju su mnogi prozvali čuvaricom narodne tradicije.

Ponosna je vlasnica dviju knjiga posvećenih malome međimurskom čovjeku, očuvanju sjećanja na nekadašnji način života te prigodama u kojima se ta oprava nosila.

Njezina prva knjiga nosi naziv „Trgam od zaborava“, a u drugoj knjizi naslova „Priče iz življeja međimurskoga čoveka“ opisuje život maloga čovjeka u poznatim povijesnim događajima, kako je preživljavao i kako se nosio s nedaćama i na kraju kako se, unatoč svemu, ipak znao veseliti.

– Željela sam prikazati život međimurskoga čovjeka onako kako je to doživljavao mali čovjek, seljak – objašnjava Marija, koja je ujedno i članica Udruge žena „Potočnica“ iz Domašinca.

Na koji ste uspjeh u životu najviše ponosni?
Ponosna sam na mnogo stvari koje sam realizirala u životu, no trenutno sam izuzetno ponosna na dvije objavljene knjige, jer prije deset godina još nisam mogla ni sanjati da ću jednog dana objaviti makar i jednu knjigu.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Uporna, energična i osjećajna.

Što vam prvo padne na pamet kada čujete riječ Međimurje?
Slika zelenih livada i polja omeđenih Murom i Dravom, kakva je bila u vrijeme mog djetinjstva.

Prozvali su vas „čuvaricom tradicije iz Turčišća“. Kako to doživljavate?
S ponosom, ali osjećam i još veću obvezu prenijeti svoje znanje na mlade generacije.

Biste li htjeli da ste neku stvar ranije napravili u životu i koja je to stvar?
Ne, za sve u životu dođe vrijeme.

Kojoj se uspomeni uvijek vraćate?
Uspomena na djetinjstvo.

Najljepše mjesto na svijetu je…
…moje Međimurje.

Tko vas najbolje poznaje?
Moj muž, mada ponekad pomislim da ni sama sebe ne poznajem dovoljno: što sam starija sve više otkrivam potencijal u sebi! Na primjer, kada sam radila na prvoj knjizi, tada sam otkrila da imam i pjesnički dar, tako da sad već imam dovoljno pjesama za zbirku…

Tko vam je uzor u životu?
Svatko od koga imam što naučiti.

Volite li kuhati?
Volim!

Najdraže jelo?
Nemam neko posebno jelo, ali jako volim gibanicu sa sirom i perece.

Kada biste mogli otići na večeru s bilo kojom osobom iz prošlosti ili sadašnjosti, tko bi to bio?
Morala bih razmisliti…

Omiljeni glazbenik?
Krunoslav Kićo Slabinac.

Koju pjesmu uvijek s guštom otpjevate?
Jednu staru međimursku koja govori kako se nekada putovalo vlakom iz Kanjiže i Sombotelja, a zove se „Alj s Kaniže ali Sombotelja“.

Što vas najviše usrećuje u životu?
Kada uspješno privedem kraju ono što sam započela.

Koji ste najbolji savjet primili i tko vam ga je dao?
„Budi svoja i samo tako nastavi!“ Savjet sam dobila od svojih prijatelja.

Najljepša uspomena iz djetinjstva?
Razne igre koje sam igrala sa svojim vršnjacima kojih se rado sjećam te ih prenosim svojim unukama. Kad god se ukaže prilika odem na radionice te ih tako prenosim dalje na način kako su stariji prenijeli na mene. Odnosno, znanje se prenosilo s koljena na koljeno pa tako i razne igre.

Što biste promijenili na sebi?
Ništa. Tada onda više ne bih bila ja.

Što još niste napravili, a želite?
Puno toga… Nadam se da ću još stići puno toga napraviti.

Kako provodite slobodno vrijeme?
S iglom i koncem u ruci ili pišući.

Prava žena nikad ne smije…
… zaboraviti na sebe.

Najdraži odjevni predmet?
Haljina.

Što vam se više sviđa – današnja moda ili moda iz vašeg djetinjstva?
Lijepa je ona stara, a lijepa je i današnja. Moda se oduvijek mijenjala, ali mogu primijetiti da se dosta toga kroz neko vrijeme ponavlja – samo se ubace novi detalji i opet je nova moda.

Što uvijek nosite u torbici?
Kišobran.

Za što vam nije teško izdvojiti novac?
Za svoje unuke i laneno platno od kojeg će nastati nova replika međimurske prepoznatljive narodne nošnje.

Što je za vas uspjeh u životu?
Sačuvati zdravlje, a uspjeh će doći ako čovjek nešto istinski želi. Da bi čovjek uspio, potrebno je puno truda i rada!

Nastavite čitati