Povežite se s nama

Međimurje

Martina Strahija: “Tanzanija je dom najrazličitijih kultura te najljepših pogleda i duša”

Objavljeno:

- dana

Martina Strahija je fotografkinja iz naselja Novo Selo Rok i velika zaljubljenica u putovanja, a nadasve osoba kojoj nije nimalo teško prijeći put dug više od 6000 kilometara kako bi pomagala onima koji to najviše zaslužuju.

Ujedno najbolje može potvrditi točnost poznate izreke da je „osmijeh isti na svakom jeziku“.

– Definitivno je to točno, jedan osmijeh sasvim je dovoljan kako bismo se svi razumjeli – rekla je Martina Strahija, sretna što su je život i želja za volontiranjem odveli u Tanzaniju, jednu od najsiromašnijih afričkih država. Za Regionalni tjednik ispričala je više o svom volontiranju u tamošnjoj školi i srdačnosti koja ju je pratila tijekom njezina putovanja.

Boravili ste dva puta u Tanzaniji. Koji su razlozi vaših odlazaka?

Teško je izdvojiti i sažeti sve doživljaje iz Tanzanije, tim više što ruka ne može prenijeti u tekst ono što nosim u srcu. Afrika. Zašto ne? Jer je kolijevka čovječanstva, mističan kontinent prepun ljepote ljudi i prirode… Postoji nešto čarobno što me privlači u Afriku i pouzdano znam da ću se uvijek vraćati. Vidjeti još. Doživjeti još. Naučiti još. Sve u svemu, smatram da je Afrika iznimno podcijenjena i da ne dobiva zaslugu koju zaslužuje, prekrasna je i, po mome mišljenju, jako neshvaćena.

Kad ljudi pomisle na Afriku, najprije im padne na pamet siromaštvo. To sam i ja mislila, dok nisam prije dvije godine prvi put zakoračila na Crni Kontinent. I sada, nakon drugog posjeta Tanzaniji, mogu s punim povjerenjem reći da je ondje dom najrazličitijih kultura, najljepših pogleda, najljepših duša i najnevjerojatnijih iskustava koja nigdje drugdje na Zemlji ne možete pronaći.

Da, postoje glad, korupcija, bolest (a gdje ne postoje?), ali postoje i stvari koje su ljepše i jače. Radost, strpljivost, dobrodošlica, nada i vjera. To je Afrika. Sveukupno sam u Tanzaniji provela pet mjeseci, bilo je to periodično u 2019. i 2021. godini. Da biste postali volonter, dovoljan je pozitivan stav, volja za učenjem, malo fleksibilnosti i puno kreativnosti. Planiram treći posjet Tanzaniji jer uz pomoć volontera i misionara radimo na novom projektu – gradnji Međunarodne škole, koja će biti dom za nezbrinutu djecu.

Kako izgledaju tamošnji život i škola u kojoj ste bili smješteni? Na što vam se bilo najlakše, a na što najteže priviknuti?

Život u školi u kojoj provodim svoje vrijeme u Tanzaniji jako je organiziran i discipliniran. U svakom trenutku zna se tko što radi, koje su zadaće komu dodijeljene. Stvari funkcioniraju jako dobro uz nevjerojatno improviziranje na svakom koraku (od školskog zvona, bilježnice, šiljila, metle i igračke do didaktičkih pomagala) i vrlo su vješti u tome.

S obzirom na moj slobodni i avanturistički duh, ne mogu reći da sam doživjela kulturološki šok. Promjena je definitivno bilo, ali ne bih to nazvala šokom. Situacije na koje se ne možete pripremiti te upoznavanje novih, nama vrlo dalekih kultura naučili su me ponajviše o sebi samoj. Moja preporuka je da ako niste spremni zaboraviti na komfor našeg života, ni ne pomišljajte o odlasku. Afrika nije za svakoga. Ono što ona pruži nekomu može biti prokletstvo, a nekomu blagoslov. Osobno ne žalim ni za jednom sekundom provedenom u Africi, a dao Bog da takvih trenutaka u budućnosti bude čim više. Najteže mi je bilo priviknuti se na savršeno funkcioniranje „polepole“, što na svahiliju znači „pomalo“, jer Afrikanci nemaju pojam o vremenu, nikamo se ne žure, a sve stignu. A najlakše? Na jednostavnost, osmijeh, ljubaznost, da živim i uživam u trenutku. Naučila sam da mogu imati nekoliko domova istovremeno i da se svugdje osjećam kao kod kuće.

Pozvani ste kao gošća volonterka u školu koju polaze djeca s posebnim potrebama, ali i albinizmom. Kakav je njihov život ondje?

Škola sv. Franje je sve u jednom: škola, sirotište, utočište i spas albino djece. Pohađaju je djeca s posebnim potrebama i bez njih, slijepa, gluhonijema, hendikepirana, neljubljena, odbačena, bez dijelova tijela, životno ugrožena, kao i djeca bez ikakvih nedostataka. Svi su zajedno na jednome mjestu, na mjestu gdje jedni nose druge i gdje jedni vode druge. Jedni su drugima oči, jedni su drugima uši, mjesto je to u kojem nije bitno kakve su ti sposobnosti, imaš li dio tijela ili ne, znaš li govoriti, možeš li vidjeti, gdje nije bitno kako izgledaš.

Bitno je samo da postojiš ti – upravo takav kakav jesi, jer ondje gledaju samo srcem. Jer, „samo se srcem dobro vidi“. Onako kako meni i tebi često jako teško ide, a njima tako jednostavno i tako lako.

Koliko je djece u školi i tko je vodi? Koja je ondje vaša zadaća?

U školi je trenutno 325 djece, od kojih je 130 albino, 15 slijepih, 15 gluhonijemih i 10 bez pojedinih dijelova tijela. Vode je katoličke časne sestre iz Tanzanije, a glavna je sestra Mery Benedicta, koja je ravnateljica i voditeljica škole, učiteljica, dadilja, kuharica, žena koja ima nevjerojatnu sposobnost improvizacije. U školi nema hrvatskih misionara, pa sam ondje bila sama, što mi je donijelo jedno prelijepo iskustvo.

„Učiti. Promatrati. Ne suditi.“ To je moja uloga u školi. Prihvaćanje tuđe kulture lekcija je koja oslobađa jako puno stvari u nama, nauči nas puno o životu, a ponajviše o odbijanju predrasuda. Zadatak volontera je da jednostavno pomognu na bilo koji način, onako kako znaju – da razgovaramo s djecom na engleskom jeziku, da se igramo s njima i pomognemo oko pripreme hrane, peremo odjeću na ruke, jednostavno učimo s njima i uz njih.

Kada je riječ o završetku gradnje krovišta na spavaonicama, pomogli su uglavnom Međimurci. Prije dvije godine, kada sam se prvi put našla u Školi svetog Franje u Boma Ng’ombeu, samo su zidovi bili podignuti. No, uz pomoć prijatelja, rodbine i poznanika, prikupili smo nešto sredstava i podigli zidove do kraja, stavili krov, prozore i vrata. Još malo i spavaonice će biti spremne za korištenje kako bi svako dijete imalo svoj krevet.

Kakav je masajski način života, je li vas se dojmio?

Područje Kilimandžara je mjesto na kojem prebivaju plemena Massai. Upoznala sam njihovu kulturu i običaje, družila se s njima, odlazila svaki vikend na masajski sajam. Gradila sam kuću s njima, plela nakit, kuhala… Svake sam nedjelje bila na misi, slušala njihove pjesme.

Pod dojmom njihove tradicije, ne mogu im suditi za njihove stavove, način života i poligamiju. Ondje sam vidjela ljude koji po našim standardima nemaju ništa, ali zapravo imaju osmijeh na licu i mir u duši. Jer, na kraju, ipak je to ono što bi trebalo biti najvažnije.

Zbog njihova načina života i kulture, djecu se ne šalje u školu, nego raditi, dok djevojčice moraju vrlo rano stupiti u brak tako što ih razmijene za koze. Možda zvuči nevjerojatno, ali istinito je. Iz tog razloga mnoga njihova djeca nikada ne dobiju priliku za školovanje i obrazovanje. Kada netko pokaže zanimanje da djetetu pruži edukaciju i obrazovanje, neki roditelji iz plemena Masai često pružaju otpor, ali neki ih jednostavno puste.

Na taj način djeci se mijenjaju životi. U njihovoj je kulturi da muškarci imaju po nekoliko žena, što znači velik broj djece za koju se vrlo često ne mogu brinuti, ne mogu ih čak ni nahraniti.

Posebno su odbačena i napuštena djeca s teškoćama u razvoju jer Masai ne znaju na koji način postupati s njima, a vrlo često vjeruju da im ona donose lošu sreću. Ne samo oni nego općenito još nije toliko razvijena svijest da su to teškoće, a ne sramota. Iz takvih razloga ostavljaju ih čak i na ulici.

Vrlo je važna i edukacija djece iz plemena, jer samim tim mijenjaju svoju tradiciju tako da se socijaliziraju, shvate važnost obitelji kao takve i, jednom kad upoznaju takav način života, ne vraćaju na staro, iako i nakon toga uvjeti života u Africi nisu baš dobri. Otud proizlazi ideja o izgradnji doma za napuštenu djecu.               

Što je vas osobno naučila Afrika? Znaju li Afrikanci za Hrvatsku?

Afrika me svakako promijenila, a ja sam objeručke prihvatila sve što mi je donijela. Kada pogledam unatrag, sa sigurnošću mogu reći da me naučila strpljenju, razumijevanju, pozitivnom razmišljanju, a najviše zahvalnosti.

Na moje iznenađenje, osobito u okruženju plemena Masai, mnogi znaju za Hrvatsku isključivo zbog nogometa.

Ne znaju točno gdje je Hrvatska, ali znaju za jako lijepu, sada već bivšu predsjednicu i za nogometaše. I tu priča o poznavanju Hrvatske završava.

Škola kao spas od “lovaca na djecu”

Martina Strahija objašnjava da je nedostatak melanina uzrok doživotne diskriminacije albino djece u Tanzaniji.

– Od samoprozvanih šamana (vještaca) potekla je ideja da pojedini dijelovi tijela albino djece – kosti, koža, kosa i ruke – donose sreću i bogatstvo, pa su se samim tim pojavili i „lovci na djecu“, jer je djecu „lakše uhvatiti“. Škola sv. Franje razlikuje se po mnogočemu, jer je okružena visokom ogradom i žicom, s čuvarima, ponekad i policijom, a noću se sva vrata obvezno zaključavaju. Dakle, djeca su u školi na sigurnom. Kao mali odvojeni su od svojih roditelja jer su ugroženi, a roditelji žive u strahu od otmica. Najbezbolnije je da ih u tajnosti smjeste u školu iz koje albino djeca jako rijetko izlaze, samo u posebnim prilikama kad posjećuju roditelje ili bolnicu, no za to trebaju dozvolu države. Kad odrastu, još uvijek ne žive potpuno slobodno, strah je uvijek prisutan – navodi naša sugovornica.

Međimurje

FOTO Čakovečki Crveni križ i učenici SŠ Čakovec obilježili Svjetski dan prve pomoći

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Gradsko društvo Crvenoga križa Čakovec prošlog je tjedna obilježilo Svjetski dan prve pomoći, 12. rujna.

Fokus je ove godine bio na djeci, stoga su glavne aktivnosti uključivale niz preventivnih i spasilačkih vještina za siguran boravak u školi.

Tijekom cijeloga tjedna čakovečki volonteri pod vodstvom Alenke Novak išli su u vrtiće i škole, a svijest javnosti o prvoj pomoći podizali su i na Trgu Republike, gdje su im se pridružili i učenici volonteri iz Srednje škole Čakovec.

– Tijekom cijeloga tjedna bilo je radno, veselo i poučno. Posjećivali smo djecu u vrtićima i školi te smo ih učili kako mogu pomoći svojim vršnjacima u nevolji i kako da sigurno borave u školi. Na Trgu Republike isticali smo važnost kontrole krvnog tlaka i šećera u krvi, pa smo tako zainteresiranim građanima, kao i inače, mjerili tlak i šećer. Brojni prvašići i drugi građani također su došli naučiti kako se unesrećenom pruža prva pomoć – rekla je Alenka Novak iz GDCK-a Čakovec, dodavši da su ujedno obilježili i Tjedan borbe protiv tuberkuloze koji je trajao od 14. do 21. rujna.

Manjak volontera

U vrlo aktivnom čakovečkom Crvenom križu susreću se, nažalost, s manjkom volontera, stoga pozivaju srednjoškolce, ali i sve ostale zainteresirane građane da im se pridruže kako bi mogli kvalitetno nastaviti s provođenjem brojnih preventivnih, edukativnih i drugih aktivnosti te na taj način sebi i drugima omogućiti sigurniji i mirniji suživot.

Nastavite čitati

Međimurje

Na području Međimurja danas tri novozaražena koronom, ukupno 116 aktivnih slučajeva

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Ilustracija

Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo Međimurske županije, u protekla 24 sata PCR testiranjem evidentiran je 1 pozitivan nalaz na SARS-CoV-2 virus u Međimurskoj županiji. Tijekom vikenda brzim antigenskim testovima testirane su 454 osobe te su evidentirana 2 pozitivna nalaza, što je 0,44% od broja testiranih.

U protekla 24 sata oporavilo se 5 osoba. Broj pozitivnih osoba u Međimurskoj županiji na današnji dan je 116.

U Županijskoj bolnici Čakovec hospitalizirano je 12 pacijenata pozitivnih na SARS-CoV-2 virus. U protekla 24 sata hospitalizirane su 2 osobe, nema otpuštenih pacijenata. Nema pacijenata na invazivnoj respiraciji te nema preminulih osoba.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje