Povežite se s nama

Život i društvo

“Mladim naraštajima treba govoriti o borbenome moralu branitelja koji su spasili Varaždin od razaranja”

Objavljeno:

- dana

Trideset godina prošlo je od osvajanja varaždinskih vojarni 1991. godine, stoga su sjećanja sudionika tih odlučujućih događaja u Domovinskom ratu uvijek dobrodošla pri opisivanju borbenih djelovanja.

Štoviše, naš sugovornik Marijan Kostanjevac, kao bivši zapovjednik postrojbe u odredu Narodne zaštite Sračinec i protuoklopne skupine Zbora narodne garde koja je sudjelovala u osvajanju vojarni, otkriva malo poznate detalje o doprinosu spomenutih postrojbi pobjedi koja je spasila Hrvatsku i omogućila daljnju obranu.

Blokirani tenkovi na ormoškome mostu 

– Lipanjski događaji 1991. godine i u našem gradu pokazali su karakter bivše vojske. Tenkovske kolone 27. lipnja kreću iz Varaždina glavnom cestom prema Ormožu. Vojni avioni letjeli su prema Sloveniji i tada čujemo prve eksplozije. Osobno odlazim do ormoškog mosta, koji je zakrčen teretnim kamionima prepunima šljunka. Tenkovi stoje ispred mosta, ne mogu proći i pucaju u kamione, a vojska se raspoređuje na položaje na prilazu mostu. Okupilo nas se oko dvije stotine, ljudi viču vojnicima neka prestanu pucati i bacaju kamenje na njih. Nekoliko se vojnih transportera pritom okreće prema nama i prilazi; spremni su za paljbu. U tom kaosu čuje se pucnjava i sa slovenske strane, što nas prisiljava da potražimo zaklone. Tu susrećem novinara Zlatka Mehuna i prenosim mu sve što sam vidio, radi što neposrednijeg izvješćivanja javnosti putem radija i televizije. Kasnije doznajemo da je na međimurskoj strani bila ista situacija. Ljudi i ondje blokiraju ceste sprečavajući prolaz tenkovima prema Ormožu – prisjeća se Kostanjevac.

Teško mu je, napominje, opisati strašne slike koje u to vrijeme već naviještaju buduću borbu s tzv. JNA, protiv koje će se uskoro morati boriti radi osvajanja skladišta oružja i opreme nužne za obranu hrvatske neovisnosti.

– U toj situaciji čovjek shvati što znači biti nemoćan, bez oružja za obranu. I što je najgore od svega, nama je u tom trenu bilo jako teško shvatiti i prihvatiti kako nam sve to čine ljudi koji su s nama živjeli u istom kraju, sugrađani s kojima smo provodili vojne vježbe i družili se. Odjednom, oni nam uništavaju ceste i drugu infrastrukturu, pucaju po našim ljudima i gledaju nas iza strojnice na transporteru! Nakon nekoliko dana tenkovska kolona se istom cestom vraća u varaždinske vojarne. Na mnogim kućama bile su izvješene hrvatske zastave. Ugledao sam kako tenk skreće s ceste i kod jedne kuće iz njega izlazi oficir JNA. Bijesno skida izvješenu hrvatsku zastavu te je baca na cestu kako bi je tenkovska kolona pregazila gusjenicama. Moj nećak Dražen istovremeno uzima teglu s cvijećem, koja mu se našla pri ruci, s namjerom da je baci na spomenutog „junaka“ jugooficira. Kada sam spazio da tenk okreće oružje prema nama, hvatam ga za ruku i govorim mu: „Ne sad, vrijeme naše bitke tek dolazi“ – ističe Kostanjevac.

Izvješća medija u ljeto 1991. bila su prepuna opisa dramatičnih situacija, incidenata i zločina diljem Hrvatske koje su počinile srbočetničke postrojbe u zavjetrini bivše JNA.

– U razgovorima s mještanima prepoznajem strah od rata, ali i odlučnost za borbu za neovisnost naše mlade države. Iz našeg mjesta u Vukovar je otišlo sedam policajaca. U nama je sve više jačala spremnost za borbu da tzv. JNA potjeramo iz Varaždina i osvojimo njihova skladišta, kako bi se naoružala i obranila Hrvatska. Znali smo što sve 32. korpus JNA posjeduje i što se sve nalazi uskladišteno – tvrdi naš sugovornik.

Blokada vojarne1

Po dobivenoj zapovijedi koja je stigla u Mjesnu zajednicu Sračinec krajem srpnja 1991. godine, počinju pripreme za ustrojavanje tamošnjeg odreda Narodne zaštite.2 Odred su činila tri voda. Za zapovjednika je od strane Mjesne zajednice Sračinec imenovan umirovljeni major JNA Stjepan Drožđek, zapovjednik 1. voda postaje Dejan Crnčec, zapovjednik 2. voda Josip Šoković, a dužnost zapovjednika 3. voda pripala je Marijanu Kostanjevcu.

– Svi zapovjednici vodova završili su škole za rezervne vojne časnike u bivšoj vojsci, a zapovjednici desetina koji su imenovani na zapovjedne dužnosti posjedovali su vojno znanje i iskustvo stečeno na školovanju i vojnim vježbama u bivšoj JNA. Sve su to bili poznati i cjenjeni pojedinci u svojim sredinama. Slijedilo je prvo postrojavanje vojno sposobnih obveznika, održano krajem kolovoza 1991. na igralištu Nogometnoga kluba Crvena zvijezda Sračinec. Odaziv je bio velik jer su došli gotovo svi pozvani, odnosno okupilo se oko 400 ljudi. To je bio jasan znak da su ljudi odlučni i spremni sudjelovati i dati svoj doprinos obrani RH od velikosrpske agresije – naglašava Kostanjevac.

Nakon odluke o blokadi varaždinskih vojarni 13. rujna 1991. godine, uslijedio je poziv za ponovno okupljanje pripadnika odreda radi formiranja vodova i podjele oružja na nekoliko utvrđenih mobilizacijskih zborišta.

– Odabrane lokacije morali smo mijenjati jer je nekoliko ispaljenih topničkih granata iz vojarne JNA u Optujskoj ulici palo na zborna mjesta mobilizacijskog okupljanja, primjerice u području zvanom Vukovica u samom Sračincu. Pripadnici odreda koji nisu bili u borbenom dijelu pružaju nam logističku potporu, koju je u suradnji sa svojim mještankama i mještanima osigurala Mjesna zajednica Sračinec. S pripadnicima civilne zaštite iz okolnih naselja prikupljaju namirnice za pučku kuhinju kako bi pripadnici odreda koji su provodili blokadu dobili dva topla obroka hrane dnevno. U noći sa 17. na 18. rujna 1991. godine čekamo opskrbu oružjem. Dio nas je bio na jednom od mobilizacijskih zborišta kod današnjega dječjeg vrtića u Dravskoj ulici u Sračincu. Te noći čule su se eksplozije, ali i zvižduci metaka iznad naših glava – rekao je Kostanjevac.

“Čekali smo oružje, željeli smo u borbu“

Nakon što su svi objekti JNA u Međimurskoj županiji (tada Općini Čakovec) stavljeni pod nadzor hrvatskih snaga, veći dio oružja i streljiva upućen je u Varaždin u noći sa 17. na 18. rujna 1991.

– To je oružje odredima Narodne zaštite dijelio Ivan Sokač. U Mjesnu zajednicu Sračinec oružje je kamionom dovezao Alojz Markač, saborski zastupnik u 1. sazivu Hrvatskog sabora. U knjizi „Domovinski rat u Međimurju“ Josip Šimunko navodi da je „oko 900 kompleta pješačkog oružja i protuoklopnih sredstava koje je zarobljeno u objektima JNA u Čakovcu s većom količinom streljiva prenijeto u Varaždin. Za tu operaciju korišten je željeznički most. To oružje znatno je pridonijelo povećanju borbene moći varaždinskih branitelja“.3 Dugo očekivano oružje, streljivo i oprema stiglo je ujutro kamionom 18. rujna u 6 sati kod stare škole, današnjeg sjedišta Općine Sračinec. U kamionu se nalazilo 14 komada automatskih pušaka, 38 poluautomatskih pušaka, 24 puškostrojnice i 20 ručnih bacača M57. Oružje i streljivo je podijeljeno prema spisku pripadnicima odreda Narodne zaštite MZ-a Sračinec, prema ranije utvrđenima kriterijima za oružje kojim najbolje znaju rukovati. Zatim su uz zvukove sirena za opću i zračnu opasnost zapovjednici svoje vodove poveli na položaje prema utvrđenom rasporedu – prisjeća se Kostanjevac.

Zadaća odreda/vodova bila je blokirati vojarnu „Kalnički partizani“ između odvodnoga kanala HE Varaždin te glavnu komunikaciju Varaždin – Sračinec ispred naselja Hrašćica. Na položajima vodovi ostaju do nedjelje, 22. rujna 1991. godine.

– Preko noći građani postaju vojnici. I tu počinje nova organizacija života i rada. Iako sam imao iskustva kroz vojne vježbe i taborovanja, situacija nije bila nimalo laka. Podijelili smo pripadnicima odreda pravo streljivo, rakete, mine i bombe. Ovo više nije bila vježba koja se izvodila s manevarskim streljivom i imitacijama eksplozija. Dojučerašnji kolege i poznanici, s kojima sam bio blizak, ljudi u dobi od 20, 30 i 40 godina postali su moji vojnici koji kod kuće ostavljaju svoje obitelji. Naime, odlučili su uzeti oružje iz skladišta potpuno spremni za borbu, za obranu našega grada i domovine. Nije bilo lako zapovijedati jer, uz za to potrebne ovlasti, postajete odgovorni za ispunjavanje dodijeljene zadaće. Odgovorni ste i za spremnost podređenih za borbu, za njihovu obuku, zdravlje, dobrobit, moral i disciplinu podređenih, odnosno vaših mještana. Moralo se ponavljati sve o pravilnom rukovanju oružjem, je li oružje zakočeno, provjeriti je li metak u cijevi, ne okrenuti oružje u svoga kolegu suborca, pratiti provedbu mjera zaštite, uvježbavati taktiku… Sve to postale su naše svakodnevne obveze. Morali ste sa svakim razgovarati, hrabriti ih, procjenjivati spremnost za borbu pojedinaca i postrojbe u cjelini, obilaziti njihove položaje te misliti na njihovu djecu i obitelji. Bila je to vrlo specifična i teška situacija. Nije bilo dočasnika kao danas, da vam bude desna ruka u potpori zapovijedanja. Oslanjali ste se na podređene zapovjednike. Bio je to klasični ustroj: zapovjednik satnije, voda i desetine – ističe Kostanjevac.

Sukob Davida i Golijata

Iako su im domovi bili udaljeni svega tri kilometra, sve dane i noći provodili su na položajima. Ali i tisuće njihovih kolega bilo je u istoj situaciji na položajima oko vojarni.

– Zbog takvog pristupa zapovijedanju nije bilo nesretnih slučajeva i nitko se nije ozlijedio, a borbeni moral i međusobno povjerenje bili su visoki. Mnogi nemaju pojma o tome kakve su bile naše odore i oznake. Nije dolazilo u obzir nositi odore iz bivše vojske, izuzev vojnih čizama. Ja sam nosio traperice i sivo-zelenu komandosicu te automatsku pušku AP M70 (kalašnjikov) s okvirima za streljivo. Naših vojnih odora tada još nije bilo dovoljno za sve pripadnike odreda. Na rijetkim snimkama ove pobjede možemo uočiti naše bojovnike kako oko glave nose crne trake s grbom. U tom civilno-lovačkom šarenilu oko glave vezali smo crne trake s krunicom oko vrata. Crna traka značila nam je odlučnost i spremnost za borbu, a s krunicom oko vrata tražili smo Božju pomoć i zaštitu kako bismo se hrabro suprotstavili i pobijedili zlu silu. To su bili simboli našega borbenog duha. Evo, tako smo se pripremali za nadolazeću bitku, poput Davida protiv Golijata. Ja još čuvam svoje simbole naše pobjede – rekao je Kostanjevac.

Nova zapovijed

Zapovjednik obrane grada Varaždina, zapovjednik 104. br. ZNG-a Ivan Rukljić, navečer 18. rujna 1991. zapovjedio mu je da formira protuoklopnu skupinu. Imala je zadaću djelovati prema utvrđenim ciljevima i tenkovima JNA unutar kruga vojarne u Optujskoj ulici. Iz nje su pucali na vinariju Varaždinke i mobilizacijska mjesta u Sračincu i Novoj Vesi te paljbom štitili područje oko skladišta JNA (tzv. barutane).

– Isto tako, ako tenkovi krenu u razbijanje naše blokade oko vojarne, trebalo ih je zaustaviti, odnosno raketnom paljbom djelovati po njima. To je uvjetovalo moj prelazak iz odreda Narodne zaštite u rezervni sastav Zbora narodne garde (104. brigade ZNG-a). U suradnji s vojnim odsjekom Općine Varaždin pronašli smo najbolje operatere koji su znali upravljati raketnim sustavima, a zadaću opremanja skupine dobio je Vlado Leskovar. Protuoklopnu skupinu formirali smo s poznanicima koji su stekli iskustva u protuoklopnoj borbi tijekom vojnih vježbi. Po dolasku na predviđene položaje morali smo provjeriti stanje ispravnosti oružja i opreme, a zatim provoditi obuku, odnosno uvježbavati se za stvarnu borbenu situaciju. S podređenim zapovjednicima uvježbavali smo protuoklopnu borbu, posebno s timovima ručnih bacača, te procjenjivali najbolje položaje koje treba zaposjesti za paljbu na oklopna vozila. Ujedno provodimo i obuku za bestrzajne topove. Međutim, ujutro 19. rujna 1991. godine primjećujemo da nam nedostaju akumulatori za lansere protuoklopnih raketa Maljutka. Vladimir Leskovar tada žurno odlazi u skladište karaule bivše JNA u Goričanu po akumulatore, jer bez njih je nemoguće ispaliti rakete. Treba naglasiti da su se pripadnici JNA navedene karaule predali prethodnog dana pripadnicima MUP-a RH – ukazuje Kostanjevac, od kojeg doznajemo i to da je njegova postrojba razmještena na prvu crtu napada, između odvodnoga kanala i ceste Varaždin – Sračinec. No, glavne snage skupine bile su razmještene na području Hrašćice.

– Bilo je tu nekoliko bestrzajnih topova kalibra 82 mm, dva Polo 9K11 protuoklopna raketna sustava Maljutka i nekoliko desetaka ručnih bacača. Manji dio snage, par bestrzajnih topova te dva para ručnih bacača M57, bilo je razmješteno u području odvodnog kanala HE Varaždin i mogućih putova nailaska oklopnih vozila u području Veliki Prelogi. Prethodno je jedna četveročlana posada s bestrzajnim topom bila raspoređena s lijeve strane odvodnoga kanala, ali je naknadno vraćena kada su na te položaje pristigle hrvatske snage iz Međimurja. Položaji pak za protuoklopne rakete Maljutka nalazili su se ispred nedovršenih kuća u Hrašćici. Radi preglednosti, operateri su smješteni na gornjem dijelu nedovršenih kuća (bez krovova), kako bi mogli djelovati prema utvrđenim ciljevima i tenkovima JNA unutar kruga vojarne u Optujskoj. Sve je to trebalo dobro pripremiti i uskladiti u jedinstven sustav protuoklopne vatre. Postrojba je s vremenom narasla na oko 40 ljudi. Dolazeći u večernjim satima na sastanke u zapovjedništvo obrane (smješteno u podrumu Ulice Augusta Šenoe) kako bismo informirali stožer o situaciji na svom području i primili daljnje zadaće, vidio sam užas razaranja izazvan granatama ispaljenima iz vojarni pod kontrolom JNA. Pomisao na to što sve može zadesiti grad ako se protivnik ne preda ili ne bude brzo uništen, u nama je dodatno jačala odlučnost za borbu – rezolutan je Kostanjevac.

Pripreme za napad

S obzirom na to da su se pregovori o predaji vojarne odugovlačili, spomenute postrojbe počinju pripreme za napad i zauzimanje vojarne.

– Počela su moja izviđanja položaja protivnika oko vojarne jer mi je od strane zapovjednika obrane grada sugerirano da ćemo mi prvi započeti paljbu. Rečeno mi je da protuoklopnim oružjem moramo prvo uništiti tenkove i ostale utvrđene vatrene točke protivnika. Dakle, imat ću čast prvi zapovjediti neposrednu paljbu. Morao sam dobro izvidjeti položaje neprijatelja, njegov raspored i sustav obrane kako bismo u tom početnom trenutku bili što učinkovitiji te omogućili našim ostalim snagama brz prodor u vojarnu. Velika je to bila odgovornost i izazovna zadaća, jer znali smo da o učinku paljbe ovise životi naših ljudi. Tijekom jednog izviđanja terena popeo sam se na kat zgrade vinarije, koja je već bila pogođena tenkovskim granatama. Velika soba za sastanke izgledala je zastrašujuće: sve spaljeno, razbacan namještaj, sve u prašini, s razbacanim komadima cigle i betona. Kroz rupu promjera 2 do 3 metra jasno se vidjelo nekoliko maskiranih tenkova okrenutih prema nama. To su bili naši ciljevi. Obišao sam i Optujsku te Fabijansku ulicu, u kojima se još dimilo iz izgorjelih kuća. Odredili smo položaje protivnika i pripremili plan aktivnosti, te nam je preostalo samo čekati jer su pregovori o predaji sa zapovjednikom korpusa JNA generalom Trifunovićem i dalje trajali. Tijekom blokade vojarne u nekoliko navrata dobili smo signal da se pripremimo za napad jer se protivnik ne želi predati. Kao zapovjednik, morate stati ispred svojih vojnika, sokoliti ih, ponoviti još jednom njihove zadaće i krenuti prema neprijatelju. No, u zadnji čas napad je bio zaustavljen jer pregovori ipak još nisu završili – objasnio je Kostanjevac.

Dana 22. rujna 1991. godine uz sirene o zračnoj opasnosti doznaje da je u tijeku predaja vojarne te da 500-tinjak pripadnika JNA ulazi u autobuse kojima odlaze u pravcu Srbije. Nastaje velika radost među braniteljima, čuje se i pucnjava u zrak, svuda se slavi pobjeda…

Dočekali pobjedu

– Dok se pripadnici odreda iz Sračinca u slavi pobjede vraćaju kućama i koračaju glavnom Varaždinskom ulicom s istaknutom hrvatskom zastavom na čelu, ljudi izlaze na pločnike i pozdravljaju pobjednike. Za mene, za našu postrojbu, stiže nova zapovijed: „Spremite protuoklopnu skupinu za Bjelovar!“ Naime, ondje vojarna još nije bila osvojena. Navečer, pred pokret, stiže vijest da je vojarna ipak osvojena, ali i da je veliko skladište streljiva eksplodiralo, a u njemu su poginuli hrvatski gardisti. Nakon ove varaždinske epizode rat za Hrvatsku počeo je novim intenzitetom – zaključio je Marijan Kostanjevac.

Uništiti jugosoldatesku i oteti joj oružje

– Na početku Domovinskog rata, u presudnom trenutku, opisana pobjeda je ostvarena zato što su ljudi varaždinskoga kraja, Međimurja i sjeverozapadne Hrvatske odlučili uzeti oružje u ruke i obraniti svoju domovinu. U povijesti Domovinskog rata ovo je bila manja bitka, ali učinak te pobjede za Hrvatsku i njezin opstanak je ogroman. Pregovori o predaji snaga 32. korpusa JNA bili su mogući zato što je tisuće ljudi na organiziran i profesionalan način okružilo vojarne i bilo odlučno, milom ili silom, uništiti protivnika. Složnost naroda našega kraja, nesebičnost građana-vojnika te odlučnost i posvećenost zapovjednika koji su ih neposredno vodili u pobjedu temelji su uspjeha u predaji pripadnika JNA – smatra Kostanjevac.

Kako prolazi vrijeme od ovog događaja, sudionici umiru i mnogo toga se zaboravlja. Mlađim generacijama ovaj članak otkriva detalje o hrabrosti i odlučnosti ljudi koji su neposredno s oružjem bdjeli nad vojarnama. Bili su spremni na vlastitu žrtvu te, bez obzira na rezultat pregovora, uništiti neprijateljsku jugovojsku koja je razarala grad i domoći se oružja radi obrane domovine.

– Novim naraštajima treba govoriti o važnosti ove pobjede, o slozi naroda našega kraja koja se stvorila u tom teškom i presudnom trenutku borbe za opstanak. Treba im govoriti o borbenome moralu branitelja koji su spasili grad od razaranja. I još nešto, ne zaboravite crnu traku oko glave i krunicu oko vrata. S tim smo simbolima pobijedili agresora – naglasio je Marijan Kostanjevac.

Prenosio znanje mladim dočasnicima i časnicima

Mr. sc. Marijan Kostanjevac, pred., je pukovnik u mirovini od 2021. godine. Sudionik je i jedan od zapovjednika postrojbe koja je osvajala varaždinske vojarne, a danas živi u Zagrebu. Nakon Domovinskog rata, na Hrvatskom vojnom učilištu „Dr. Franjo Tuđman“ predaje dočasnicima i časnicima te studentima-kadetima u Zagrebu, Splitu i Zadru. Kreirao je nastavne planove za preddiplomski sveučilišni studij, predmete Vojno vođenje i Vojno upravljanje na studiju Vojno inženjerstvo (VI) te Vojno vođenje i upravljanje (VViU) u Zagrebu te na studiju Vojno pomorstvo u Splitu i Zadru. U suradnji s varaždinskim FOI-jem sudjelovao je u izradi nastavnih sadržaja i provodio nastavu na predmetu Analiza odluke.

Božidar Božić traži “braću po oružju”

Jedan od sudionika zauzimanja vojarni bivše JNA bio je Božidar Božić iz Tomaševca Biškupečkog (Vladimira Nazora 8), koji je sačuvao dosad neobjavljivanu ratnu fotografiju. Božić je 1991. godine bio profesionalni policajac, a o fotografiji kaže da je zabilježena u Markovićevoj ili Oreškovićevoj ulici.

– U mojoj skupini koja je blokirala vojarnu u Jalkovečkoj ulici bilo nas je desetak. Nažalost, na fotografiji prepoznajem jedino kolegu Vladimira Četrteka iz prometne policije, dok su mi ostali nepoznati. Stoga ih ovim putem pozivam da me kontaktiraju na mobitel 099/573-0646, pa ako bude interesa, pokušat ćemo organizirati druženje – ističe Božić. Dodao je kako se i na fotografiji vidi da nisu imali oružja u izobilju te da nitko od njegovih kolega nije stradao u akciji koja se odigrala prije 30 godina.

– Ova fotografija i kaciga su jedini predmeti koje posjedujem iz tih teških vremena i bit ću iznimno radostan ako se ponovno okupe stari ratnici – zaključio je Božidar Božić.

NAPOMENE

 1 U suradnji s pukovnikom Ivanom Rukljićem, zapovjednikom obrane grada Varaždina, te zapovjednicima 2. voda Josipom Šokovićem i 1. voda Dejanom Crnčecom nastao je ovaj sažeti opis događanja o sudjelovanju pripadnika odreda Narodne zaštite Sračinec u osvajanju najveće varaždinske vojarne bivše JNA 1991. godine.

2 U knjizi „104. brigada Hrvatske vojske“, tiskanoj u rujnu 1994., koja navodi da joj je cilj „sačuvati od zaborava dio povijesti borbe za slobodnu i nezavisnu Republiku Hrvatsku“ (str. 3), uopće se ne spominju ove postrojbe, njihove zadaće, uloga te ukupni doprinos u osvajanju vojarne. I to je jedan od razloga za dokumentiranje stvarnih događaja kako se istina ne bi zagubila odlaskom sudionika te kako si određeni ljudi ne bi pripisivali nezasluženo i prisvajali slavu ove pobjede više nego što im pripada. Iznimno je važno da djela koja opisuju događaje iz Domovinskog rata budu istinita i vjerodostojna.

3Josip Šimunko, „Domovinski rat u Međimurju“, Predaja karaule JNA Goričan, Općina Goričan, rujan 2021.:

„U srijedu, 18. rujna 1991., u 9.55 sati predaje se karaula ‘Narodni heroj Marko Kovač’ kod graničnog prijelaza Goričan. Tog trenutka Međimurska županija bila je prvi potpuno oslobođeni teritorij od snaga JNA. Postrojbe iz Međimurja dobile su mogućnost pomoći drugima, što u oružju što u ljudstvu.“

Život i društvo

Ivanečki Crveni križ: obiteljima koji žive ispod praga siromaštva izdaju se vaučeri

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Ilustracija

Za obitelji koje žive ispod praga siromaštva izdaju se vaučeri za djecu u iznosu od 200 kuna po djetetu, objavilo je Gradsko društvo Crvenog križa Ivanec.

Iz sredstava humanitarne akcije Solidarnost na djelu 2021. uz tijeku je izdavanje vaučera za

djecu koja žive u obiteljima koje teško spajaju kraj s krajem. Riječ je o obiteljima korisnicima

zajamčene minimalne naknade putem CZSS-a Ivanec, obiteljima s troje i više djece s ukupnim primanjima u kućanstvu do 1.300 kuna po članu obitelji, obiteljima samohranih roditeljima s ukupnim primanjima po članu obitelji do 1.400 kuna, te ostalim obiteljima koje žive ispod praga siromaštva, svi iz evidencije GDCK Ivanec.

Zasigurno nismo obuhvatili sve, jer statistički podaci ukazuju na velik postotak siromašnih koji žive u nevidljivom siromaštvu o čemu svjedoči velika razlika između praga siromaštva po dohotku i praga siromaštva po potrošnoj metodi (koja govori koliko si obitelji mogu priuštiti s prihodima koje imaju), te je upravo stopa siromaštva po potrošnji na razini Centra za socijalnu skrb Ivanec visokih 30,11% (za razliku od stope siromaštva po dohotku koja je 21,49%).

Putem vaučera obitelji realiziraju kupnju odjeće, obuće, školskog pribora i kućanskih potrepština. U evidenciji, Socijalnom programu GDCK Ivanec nalazi se 44 takvih obitelji, s ukupno 112 djece.

U akciji je prikupljeno: 21.738,70 kn; 406 kg hrane i 69 komada higijenskih proizvoda, slijedom čega se istim obiteljima ujedno dijele i veliki prehrambeni tzv. dječji paketi hrane i higijenskih proizvoda.

GDCK Ivanec izdvojiti će dodatnih 4.172,74 kn kako bi obuhvatili svih 112 djece i podmirili troškove akcije.

U OŠ Ivanec i OŠ Lepoglava prikupljanje prehrambenih i higijenskih proizvoda traje i dalje.

Nastavite čitati

Život i društvo

Božićne zvijezde obitelji Varvir iz Županca unose duh blagdana u domove diljem Hrvatske

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Na čak 18 000 kvadratnih metara obitelj Varvir iz Županca u Općini Mali Bukovec uzgaja cvijeće.

Riječ je o obiteljskom poslu koji, a Tomislav i Tihomir od malih nogu bave se cvijećem. Sve su započeli njihovi roditelji pred trideset godina.

– Kasnije su se uključile i naše supruge, a sad imamo najbolje pomagače – našu djecu. Imamo i četiri zaposlena radnika, a robu prodajemo u razne trgovačke lance u Hrvatskoj, kao i susjednoj Sloveniji, a već dvije godine ponosni smo nositelji certifikata Global gap – kaže Tomislav Varvir.

Godinu započinju jaglacima, maćuhicama, tratinčicama i potočnicama, nastavljaju sa raznim vrtnim i balkonskim cvijećem.

Na 6000 kvadrata zatvorenog prostora najveći dio uzgoja čini balkonsko i vrtno cvijeće koje na tržište dolazi na proljeće i ljeto. Već sredinom lipnja započinju sa sadnjom multiflora i pripremom za jesensku sezonu.

Jesen je rezervirana za krizanteme, dok godinu završavaju neizostavnim božićnim zvijezdama.

– Približava se najljepše doba godine, a za našu obitelj studeni i prosinac zaista su posebni. S posebnom pažnjom brinemo o ovoj biljki koju ne moram posebno predstavljati jer božićna zvijezda unosi blagdanski duh u svaki dom – kaže nam bračni par Tomislav i Marina Varvir.

Njihove božićne zvijezde putuju diljem Hrvatske. Može ih se naći na tržnicama, ali i trgovačkim centrima, a Varviri kažu kako rado i ugoste dugogodišnje kupce koji dođu pogledati njihovo cvijeće.

– Drago nam je kad ljudi dođu i imaju puno pitanja. Dajemo savjet kako da cvijeće dobro napreduje. Sve naše biljke, od proljetnih jaglaca pa do zimskih božićnih zvijezdi, iziskuju brigu, ali puno ljubavi i pažnje. Nama cvijeće nije samo posao već velika ljubav i motivacija – kažu Tomislav i Marina.

Kako da vam božićna zvijezda traje što dulje?

Prirodna staništa božićne zvijezde su Afrika, Južna Amerika i Meksiko. U sjevernu Ameriku stigla je 1828. godine, a donio ju je botaničar Joel Roberts Poinsett.

Prema jednoj meksičkoj legendi, božićna zvijezda je nastala iz kapljica krvi astečke boginje kojoj je zbog nesreće u ljubavi puklo srce.

Marina nam je dala korisne savjete kako da božićna zvijezda ostane što dulje krasiti naše domove tijekom blagdana.

– Božićna zvijezda kao i svaka biljka treba svjetlost i toplinu, ali ne previše. Optimalna temperatura za božićnu zvijezdu je između 15 i 20 Celzijevih stupnjeva. Dakle, trebao bi je odmaknuti od radijatora.

Što se zalijevanja tiče, preporuka je da se voda ulijeva u podložak, a ne direktno u teglu – savjetuje Marina.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje