Dario Harjaček, hrvatski kazališni redatelj

„Rođen u davnom dvadesetom stoljeću, u staroj prijestolnici Austro-Ugarske Monarhije – Beču. Od tada živi uglavnom kao dijete. Status djeteta gubi 30. 3. 2010. godine kada postaje otac djevojčice Ade. U periodu djetinjstva uspijeva završiti škole i fakultete koji mu omogućuju da postane kazališni redatelj. Mnogi kazališni kritičari ocjenjuju taj potez pogrešnim.“

No unatoč kritikama, on neumorno nastavlja s redateljskim poslom. Ove je godine na scenu postavio primjerice Jesenju sonatu u splitskom HNK, Push Up 1-3 u Gavelli te Alana Forda. Njegovo je ime Dario Harjaček i kratka autobiografija koju ste pročitali na početku toliko je maštovita da smo je odlučili doslovce prenijeti ne bismo li vas pobliže upoznali s našim ovotjednim sugovornikom koji će biti moderator  na sajmu “Knjige v Hiži”.

Posao – privilegija

U ovoj ste kazališnoj sezoni već radili nekoliko predstava. Postajete li sve radišniji?
Posljednjih pet godina radim u prosjeku tri do četiri predstave godišnje, što je velik broj, i to sve skupa kreativno jako iscrpljuje. S druge strane, velika količina posla čovjeka fokusira na bitne stvari, pa samim time uđe u žrvanj u kojem stvari postaju jednostavnije i bolje. Mislim da dosad još nikad nisam odbio neki angažman – posao je za mene iznimna radost. I privilegija.

Prije nekoliko godina moglo vas se vidjeti u trač-novinama zahvaljujući braku s poznatom hrvatskom glumicom. Koliko je potrebno truda da bi se u javnosti prezentirala prvenstveno profesionalna strana vaše ličnosti?
Što se toga tiče, okolnosti su bile takve da smo moja supruga i ja počeli biti zajedno u vrijeme kad je ona već bila u svakom smislu vrlo uspješna i poznata osoba, dok sam ja bio tek na početku svoje karijere. Stjecajem tih okolnosti valjda sam bio kolateralna žrtva šund-novinarstva. Ne znam. Ne pratim, pa nisam upućen u detalje. Ali takve stvari zaista nisu važne.

O kritici

Kritike svojih predstava uopće ne čitam

Vaše su predstave doživjele (i) žestoke kritike. Kako ih preživljavate?
Kazalištu pristupam iskreno, čista srca, s puno ljubavi i potpune posvećenosti tome da dam maksimalno od sebe kako bi predstava bila najbolja koliko u zadanim okolnostima može biti. Ako nekome to nije dovoljno, jako mi je žao. Nastojat ću popraviti se. Stvarno je teško svakome udovoljiti. A što se tiče kritika, shvatio sam da nije dobro čitati ih jer u njima uglavnom nikad ne piše ono što je važno. Zbog toga kritike uopće ne čitam, niti one dobre, niti one loše. Nikad. Vjerojatno zato jer ih shvaćam preosobno.

Od koga ste (na)učili režiju? Pod tim ne mislim na profesore koji su vam predavali, nego osobu koja je bila presudna da ispečete zanat.
Režiju učim isključivo od glumaca. Oni me oblikuju kao redatelja. Mislim da je upravo u tome specifičnost moga rada. Kao i u svakom drugom poslu, postoji doza talenta i doza teškog rada potrebnog da uspijete. Zanat je zgodna riječ jer pravo kazalište prvenstveno počiva na dorađenom zanatu. Filmovi, predstave, knjige, doživljaji – sve se to kroz godine iskustva filtrira i postepeno stvara sve artikuliraniju poetičku posebnost mojeg rada. Sistem školovanja na Akademiji bio je vrlo neefikasan i uskogrudan. Pomalo čak i morbidan zbog toga što profesori na odsjeku režije nikad nisu imali neki veliki interes od nas napraviti kvalitetne režisere. Neprestano su nas samo uspoređivali sa sobom. No studirao sam u vrlo sretno vrijeme kada su mi kolege na studiju bili Saša Božić, Oliver Frljić, Miran Kurspahić, Anica Tomić, dakle ljudi koji su u ovom trenutku vrlo uspješni i važni redatelji. Puno smo pomagali jedni drugima i kroz zajedništvo i zajedničku volju da promijenimo lice teatra kakvo je tada bilo. Ako je potrebno izdvojiti ljude koji su mi u tom smislu najvažniji, onda su to sigurno oni. S druge strane, pri završetku studija sa svojom suprugom Jelenom Miholjević, Barbarom Nolom i Ninom Violić radio sam predstavu Tri sestre u kazalištu &td. Na predstavi smo radili više od godinu dana i to me iskustvo prilično usmjerilo u daljnjem radu. 

Uz prethodno pitanje ide i ovo, iako bi vremenski pripadalo ranijem razdoblju: tko vas je navukao na teatar?
Na teatar me navukla vlastita znatiželja. Za vrijeme gimnazije počeo sam dolaziti na predstave varaždinskog HNK. Bilo je to sredinom devedesetih godina kada je to kazalište bilo jedno od najboljih kazališta u Hrvatskoj. Zapravo, u vrijeme Tuđmanove diktature bio je to jedan od rijetkih svjetionika civilizirane, građanske kulture u zemlji koja je tonula sve dublje u primitivizam. U to vrijeme režirali su tamo neafirmirani mladi redatelji koji su potpuno neopterećeno stvarali svoje prve predstave koje su bile potpuno drugačije od svega što se dotad moglo vidjeti. To je bilo ono ključno što me „navuklo“ na kazalište. Osobe koje su mi u to vrijeme najviše pomogle da se ohrabrim i odem na prijamni ispit na akademiju bile su glumica Vesna Stilinović i pokojni redatelj Petar Veček. Uglavnom, činjenica jest da se nikada ne bih bavio kazalištem da varaždinsko kazalište nije bilo ono što je bilo u doba mojeg odrastanja.

Politika?

Po čemu ste drugačiji od ostalih hrvatskih redatelja? Što želite donijeti „napaćenom hrvatskom narodu“?
Napaćenom narodu ne želim donijeti ništa. Nisam čovjek od nekih političkih ideja. Čak se pomalo grozim toga koliko je danas ideologija preplavila kazalište. Ono što bih mogao reći da je karakteristično za moj redateljski rukopis jest to da sebe u prvom redu smatram redateljem čitateljem – iz dramskih tekstova uvijek pokušavam maksimalno obuhvatiti potencijal njihovog značenja i onda ga kroz rad s glumcima dorađivati i scenski oblikovati. Svugdje oko nas, a najviše u teatru, svjedočimo nekom prenemaganju. Ja ne volim prenemaganje i trudim se dokinuti ga. Moje predstave uvijek pokušavaju biti antispektakli.

Jeste li zadržali vezu s Varaždinom? Ovdje ste, koliko mi je poznato, radili jednu predstavu, a ima li prostora, želja i interesa za ponavljanje suradnje?
Prostora i želje za suradnju je bilo, međutim došlo je do izvjesnih nesuglasica zbog kojih trenutno baš i ne komuniciram sa sadašnjom ravnateljicom. Ništa na svijetu mi nije draže i važnije nego raditi u mojem gradu. Ali, naravno, za to moraju postojati temeljni uvjeti. Prvo, kazalište u Varaždinu izgubilo je svoj identitet i svoju publiku. Predstave nemaju svoj pravi život. To je zbog toga što ni publika ni umjetnička kvaliteta projekata nisu uglavnom bili kriterij po kojem se stvarao repertoar posljednjih deset godina. Stvarao se stihijski i potpuno nepromišljeno. Moje je mišljenje da je danas varaždinsko kazalište u velikom repertoarskom i financijskom kaosu, a sve je to rezultiralo time da predstave varaždinskog HNK jednostavno više nisu u fokusu građanima ovoga grada. Nakon dugotrajnog procesa rada, glumci predstave igraju svega nekoliko puta i to je sve skupa žali bože truda. Osim što bi za preporod bio potreban radikalan rez u strukturi kazališta, za to je, nažalost, potrebna i politička volja. Pogodite postoji li.

Izvor:
Foto: