Sisački biskup Vlado Košić

Povodom incidenata koji su izbili u Vukovaru zbog postavljanja dvojezičnih ploča na javne ustanove, a započeli su početkom rujna, sisački biskup Vlado Košić obratio se javnosti tzv. otvorenim pismom kojim je pružio potporu hrvatskim braniteljima koji su se suprotstavili takvim postupcima.

Povodom tog problema, koji ne samo da još nije riješen, nego se proširio i na druge sredine među kojma je od ponedjeljka, nažalost, i Varaždin – razgovarali smo sa sisačkim biskupom Vladom Košićem. Uz to što obavlja dužnost biskupa, Košić na razini HBK je predsjednik komisije “Iustitia et pax” te predsjednik Vijeća za ekumenizam i međureligijski dijalog.

Protiv ploča

Zašto ste početkom rujna uputili otvoreno pismo u kojem ste se suprotstavili postavljanju dvojezičnih ploča u Vukovaru?
Nije to bilo otvoreno pismo već pismo potpore upućeno Stožeru za obranu hrvatskoga grada Vukovara. To sam učinio jer sam od jedne gospođe dobio poruku da branitelji u Stožeru žele moju riječ potpore i ja sam napisao što sam osjećao i mislio, a to i sada mislim.

Građani koji ne vole hrvatsku kulturu ne bi ni trebali živjeti u Hrvatskoj

Jeste li već onda slutili da će “stvari poći neželjenim tijekom” i eskalirati kao upravo ovih dana?
Da, bojim se da to nasilno nametanje “zakona” što ga provodi naša Vlada, a čemu se protive branitelji i svi domoljubi u ovoj zemlji koji poštuju žrtve koje su pale u Domovinskom ratu, a posebno u herojskom gradu Vukovaru, samo dijeli i sukobljava naše ljude, a ne dovodi ni do kakvog poboljšanja međuljudskih i međunacionalnih odnosa u našoj zemlji.

Treba li Vukovar biti proglašen “gradom od posebnog pijeteta”?
Za mene on to jest, ali nekako ga treba zaštititi od onih koji ga takvim ne smatraju i ne poštuju. Zapravo nije riječ o tome da se samo Vukovar izuzme iz provođenja ustavnog zakona o manjinama, nego bi trebalo promijeniti taj zakon jer ovdje se ne radi o pravu manjina nego o simbolu srpske agresije koji u Hrvatskoj, koja još u svim segmentima života osjeća tragične posljedice te agresije, Hrvati sigurno ne mogu prihvatiti. A Hrvatski sabor upravo zato i postoji da donosi nove zakone i mijenja stare koji ne valjaju. A nije valjda ovaj zakon “Sveto pismo”?

Kako komentirate izjavu biskupa Mile Bogovića koji je kazao “da se osobno zauzima za ćirilicu kao kulturno dobro, ali ne na način da bude sredstvo agresije na Hrvatsku”?!
To je, čini mi se, isto ovo što i ja kažem. Naime, ne radi se tu o nekom neutralnom pismu, nego je ono simbol nečega što očito iritira ljude koji su žrtve onoga što to predstavlja. Recimo, i slovo U je samo jedno obično slovo latinske abecede, ali ima svoju totalitarnu simboliku i zato nije prihvatljivo u javnoj komunikaciji. Tako nije ni ćirilica u Hrvatskoj, osobito tamo gdje je doista bila sredstvo agresije. Vi se možda ne sjećate, ali ja sam u Domovinskom ratu bio župnik razorene Petrinje i Hrastovice i dobro pamtim natpise na ćirilici kojima su agresori slali poruke da je za njih hrvatska zemlja – Srbija, što hvala Bogu nije postala jer su je naši branitelji svojom krvlju obranili.

Dijelim Predsjednikovu bojazan da ne dođe i do fizičkih sukoba

Kako pak komentirate skidanje ploče ispisane na ćirilici na društvu Prosvjeta u Zagrebu?
Ne znam zašto to pitate, to nema veze s ovim o čemu sada razgovaramo. Jedno su prava na njegovanje kulturne baštine svakog naroda i nacionalnih manjina, a drugo je zazivanje agresije i velikosrpskih apetita te otimanja hrvatskih prostora proglašavajući ih srpskima.

Može li doista pismo poput ćirilice biti izvor sukoba između naroda koji žive na ovom području? Dakle, većinskog – hrvatskog naroda i manjinskog srpskog naroda koji na našem tlu živi već nekoliko stoljeća?
Oprostite, ali čini mi se da vi to pitate kao da Hrvatsku promatrate iz neke svemirske neutralne točke. A ona je moja domovina, i vaša, i domovina hrvatskih građana srpskih, talijanskih, čeških i inih korijena. Ako živiš u ovoj zemlji, onda je trebaš poštovati, dapače voljeti. A Hrvatska se voli i njegovanjem hrvatske kulture, pisma i čitavog civilizacijskog nasljeđa. I to bez obzira na osobno nacionalno pripadanje jer riječ je o državnom pripadanju, a to svima koji ovdje žive mora biti svetinja. U tom smislu ne razumijem neko nadnacionalno gledanje na Hrvatsku ili bolje reći odsutnost identifikacije s hrvatskom državom. Za mene takvi građani koji ne vole hrvatsku kulturu, njezin jezik i službeno pismo i oni koji bi ju radije razarali negoli čuvali, ne bi trebali u njoj niti živjeti.

Odnos Vlade

Koliko, dakle, ova Vlada snosi, po vašem mišljenju, odgovornost za ovu situaciju?
Veliku, tj. ona je prva odgovorna za sve te nerede. Jer je krenula, štono se veli, đonom na svježe rane i to veoma nasilno, i ne može očekivati razumijevanje onih koji vole ovu zemlju i koji poštuju rane onih koji su najzaslužniji za slobodu naše domovine.

Molio sam se i za ubojice i njihovo obraćenje

Kako komentirate pregovore premijera Milanovića s braniteljima?
Na žalost, to je za mene ružna igra mačke i miša, s time da je Vlada u ulozi mačke jer ima silu koju bez milosti primjenjuje. Međutim, zaboravlja da se protiv naroda ne može. Nisu uspjeli pokoriti ovaj narod nikakvi nasilnici kroz njegovu dugu povijest pa neće ni ovo nasilje, samo je žalosno da to sada naš narod doživljava od vlastitog državnog vrha koji se očito ponaša posve bezosjećajno i protunarodno.
Nije li čudno to da se, recimo, zakoni o progonu ratnih zločinaca, i to baš u Vukovaru, veoma slabo provode, a ovaj zakon o dva pisma provodi se sa svom silinom i bez obzira na sve opravdane primjedbe.

Kako tumačite izjavu predsjednika RH dr. Josipovića “danas se skidaju ploče, a što će se sutra skidati”?
Ne sviđa mi se ta usporedba, premda i sam dijelim Predsjednikovu bojazan da ne dođe u toj suprotstavljenosti i do fizičkih sukoba pa da netko ne strada. U tom smislu ga razumijem. Međutim, zašto je ovoj vlasti toliko stalo da se taj zakon, u ovakvoj interpretaciji pošto-poto, pa i uz cijenu nasilja, provede, nije mi jasno. Mislim da je to indicij da treba mijenjati onaj zakon koji vrijeđa velik broj ljudi. A za to da se, naime, ne bi smjela ovakvom brutalnošću i nasiljem nametati provedba ovog zakona, odgovornost snosi također i predsjednik Republike.

Vi ste odali počast žrtvama Jazovke? Koji je vaš motiv održavanja mise nad Jazovkom?
Pozvao me na tu misu krašićki župnik koji već godinama organizira tu misu i poziva svake godine drugog biskupa. Moj je motiv sudjelovanja na toj misi bio da se pomolim za nevine žrtve koje su tu ubijene i bačene u tu jamu. Ubili su ih partizani u Drugom svjetskom ratu, naime ratne zarobljenike, te nakon rata civile, dovodeći ih iz nekoliko bolnica. Dakle, to su žrtve ratnog zločina koje zaslužuju pijetet i molitvu. Molio sam se i za ubojice i njihovo obraćenje.

Osuda totalitarizma

U hrvatskom društvu se zločini fašizma osuđuju, a zločini komunizma se još uvijek brane

Osobno kao svećenik osuđujete sve totalitarizme na ovim ili bilo kojim drugim područjima! Je li to doista relativizacija zločina kako se može čuti i od nekadašnjeg predsjednika RH Stjepana Mesića ili…? Je li doista svaka žrtva – žrtva? I zašto se bije “žestoka i iracionalna bitka” oko “crvene i crne ideologije i njihove krivice”? Odnosno, zašto nismo unatrag 20 godina odradili kao narod “zločine počinjene u ime komunističke ideologije nakon II. svjetskog rata”?
Ne znam pravi odgovor na to pitanje, ali je činjenica da se žrtve fašizma oplakuju i da na godišnjice njihova stradanja na ta mjesta, gdje su spomenici i popisi ubijenih, dolazi najviši državni vrh, dok u Bleiburg i na Jazovku ne dolazi nitko, a i na bezbroj drugih prikrivenih grobišta, od kojih većina nisu ni obilježena ne dolazi nitko od državnih predstavnika. Dolazi samo velik broj naroda i upravo zato Crkva treba biti uz narod i isticati da su sve žrtve žrtve i da zaslužuju jednaki pijetet.

Treba li srpska nacionalna manjina imati pravo na natpise na ćirilici na javnim ustanovama u Hrvatskoj?
Postoji zakon koji to regulira, i prema kojemu za to treba u nekom mjestu biti trećina stanovništva pripadnika neke nacionalne manjine. Ako postoji sumnja da neki podaci o tome nisu točni, to treba provjeriti. Npr. u Vukovaru je navodno pet tisuća više stanovnika na popisu negoli ih stvarno tamo živi. Ali ja postavljam i sam taj zakon u pitanje i držim da nije u redu da se nakon tako krvavog rata to pismo kojim se služio agresor koristi u Hrvatskoj. Kažu da Židovi poslije Drugog svjetskog rata nisu željeli govoriti njemački premda je nekima to bio materinji jezik. I nitko ne osuđuje tu normalnu reakciju naroda koji je doživio takav strašan holokaust, dok se kod nas očekuje da silovane žene, roditelji koji su izgubili sinove i kćeri te toliki branitelji i stradalnici rata mirno, kao u nekoj akademskoj raspravi, bez subjektivnog odnosa, prihvate to nasilno nametanje pisma koje njih boli jer ih podsjeća na strašne patnje i nezacijeljene rane.

Jasenovac, logor smrti iz NDH je na području Sisačke županije. Biste li vi osobno otišli služiti misu i tako odati počast svim žrtvama logora smrti u Jasenovcu? I što biste kazali?
Granice županije nisu iste s granicama biskupije, tako da Jasenovac nije u Sisačkoj nego u Požeškoj biskupiji. I tamo svake godine odlazi požeški biskup, u petak prije Cvjetnice. I ja sam bio više puta u Jasenovcu i na hodočašću svećenika Zagrebačke nadbiskupije, koje je vodio kardinal Bozanić te s njim slavio i misu u župnoj crkvi u Jasenovcu. Posjetili smo, naravno, i spomen-područje Jasenovac i pomolili se za žrtve tog užasnog logora smrti. Sigurno treba osuditi taj zločin koji se tu dogodio, oplakati svaku žrtvu i pomoliti se za njih, ali to treba učiniti prema svima koji su stradali bilo od fašističke ili nacističke, bilo od komunističke zločinačke ideologije. Jer sve su te tri ideologije, kako je to govorio i bl. Papa Ivan Pavao II., bile totalitarne i počinile bezbrojne zločine. Međutim, to začuđuje u našem hrvatskom društvu, što se zločini fašizma osuđuju, a zločini komunizma se još uvijek brane i skrivaju.

Govorite o komunističkom recidivu koji se javlja s ovom Vladom. Što pod time podrazumijevate?
Pogledajte, je li to slučajno da je ova vlast ukinula pokroviteljstvo Hrvatskog sabora na Bleiburgu, da je ukinula Ured za istraživanje žrtava komunizma, da je donijela zadnji čas prije ulaska u EU tzv. Lex Perković? Kad vidimo da se zbog tzv. antifašizma pokušavaju minorizirati puno brojnije žrtve komunizma, da se gotovo ništa ne čini da se i njihovi grobovi obilježe i da se njima dade dužna počast, čovjek ne može ne upitati se čini li se to s namjerom i sustavno? I zašto, ako je zločin zločin i ako ratni zločin nikada ne zastarijeva?

Što biste predložili ovoj Vladi kako riješiti ovaj problem koji se svakim danom sve više rasplamsava, jer su “rane iz ovog rata “ još uvijek svježe?
Predložio bih im da se suzdrže od brutalnosti i nasilja, da razgovaraju s braniteljima i žrtvama rata, da ne inzistiraju na onome što vrijeđa najranjivije članove hrvatskoga društva.

Izvor:
Foto: