Andrej Plenković, zastupnik u Europarlamentu

Nisu uspjela proći niti puna tri mjeseca otkako je Hrvatska ušla u Europsku uniju, a već joj se prijeti kaznama zbog poteza koje je vukla Vlada i saborska većina u vezi s europskim uhidbenim nalogom, odnosno naglih izmjena Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU kod nas prozvanim Lex Perković.

Usporedo s time, teške riječi razmjenjuju predsjednik Vlade Zoran Milanović i povjerenica za pravosuđe Europske komisije Viviane Reding. Dok prvi poručuju da „Hrvatska nije ptičji rezervat“ te da „neće dozvoliti da Hrvatska bude krpa za brisanje”, potpredsjednica EK govori o „glupostima koje dolaze iz Hrvatske“. Jasno da takvo što nije proteklih dana ostalo nezamijećeno u Hrvatskom saboru, kao ni u Europskom parlamentu gdje sjedi magistar prava Andrej Plenković, diplomat i član Središnjeg odbora HDZ-a, koji je na poziv načelnika vidovečke općine Brune Hranića u petak boravio u Varaždinskoj županiji, odnosno Vidovcu gdje je otvorio 16. Zeljarijadu.

Dogovoreno mijenjali

Što je prethodilo tzv. Lex Perkoviću? Gdje je geneza ovog problema između Hrvatske i EU?
Europska unija je 1999. godine donijela tzv. Stockholmski program kojem je cilj da EU postane Prostor slobode, pravde i sigurnosti. Nakon 11. rujna 2001. godine, rušenja Blizanaca i drugih terorističkih napada u SAD-u, unutar Europske unije pojačani su instrumenti suradnje između država članica u kaznenim pitanjima. Jedan od tih instrumenata je Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu iz 2002. godine koja u odnosu na dotadašnji sustav izručenja optuženih za kaznena djela bitno ubrzava i pojednostavljuje proceduru predaje kada jedna država traži osobu koja se nalazi u drugoj državi za neko kazneno djelo. Hrvatska je u procesu usklađivanja zakonodavstva s pravnom stečevinom 2010. godine usvajanjem Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU prihvatila i ispravno transponirala u hrvatski pravni sustav i tu okvirnu odluku. Dodatno, u okviru pristupnih pregovora usklađivanje hrvatskog zakonodavstva s odredbama odluke o europskom uhidbenog nalogu bilo je mjerilo za zatvaranje poglavlja 24. Mi smo u tom kontekstu 2010. godine i izmijenili Ustav kako bismo mogli temeljem Europskog uhidbenog naloga predati drugoj članici EU i vlastite državljane ako ih se traži za neko kazneno djelo prema njihovim propisima. Pregovori su završeni 2011. No kasnije su se na razini EU dogodile određene izmjene Odluke o europskom uhidbenom nalogu i trebalo je prije članstva ažurirati pojedine odredbe Zakona o pravosudnoj suradnji o kaznenim stvarima s državama članicama EU. Međutim SDP-ova Vlada taj proces izmjena nije napravila na način da se konzultirala s Europskom komisijom, kao što je to bio običaj u vrijeme pregovora, već su samoinicijativno promijenili odredbu i donijeli članak 132.a, prema kojem se Europski uhidbeni nalog ne primjenjuje za ona kaznena djela koja su počinjena prije 2002. godine, dakle, prije trenutka donošenja Europskog uhidbenog naloga na razini EU. Na taj način su eliminirali bilo koju mogućnost predaje optuženih koje države članice traže za kaznena dijela prije tog datuma. Naravno, ta odredba se uopće nije mijenjala u međuvremenu. Ona je bila tamo i 2010. godine. I riječ je o neprihvatljivom političkom postupku ove vlade koja je samo tri dana prije članstva izmijenila odredbu na način koji je suprotan onome što je dogovoreno u pregovorima. To je geneza problema.

Hrvatski sud može odbiti izvršenje Europskog uhidbenog naloga za ona kaznena djela počinjena na hrvatskom teritoriju

Kako vidite ponašanje Vlade u ovom slučaju? Premijer Milanović govori da „ne bu to tak išlo” te da Hrvatska nije ptičji rezervat ili krpa za brisanje, pa čak postavlja dvojbu hoće li građani vjerovati ovoj vladi ili nekome tko ide sedmi put po mandat u EK-u misleći pri tome na povjerenicu za pravosuđe Viviane Reding. Je li to primjeren način političkog komuniciranja ili ponašanje na razini “fakinštine”?
Moje mišljenje je da je Vlada i vladajuća većina u Hrvatskom saboru 28. lipnja poništila politički konsenzus hrvatskih stranaka o Europi koji je postojao punih 11 godina. Moram ponoviti za vaše čitatelje da je tada HDZ – nakon oštrog govora predsjednika Karamarka i protivljenja predložim izmjenama Zakona – napustio sabornicu. Oni su napravili potpuno neeuropski potez i u sadržaju i u maniri djelovanja, a politička šteta je bila vidljiva odmah dva dana potom, kad je kancelarka Angela Merkel otkazala dolazak na proslavu ulaska Hrvatske u EU. Sve ovo što se događalo proteklih mjeseci je potpuno neprimjerena komunikacija koja se odvija preko medija s institucijama EU i to vrlo neobičnom razmjenom oštrih pisama između EK i Vlade. Sve to upućuje na zaključak da se aktualna vlada nije snašla u vođenju Hrvatske kao članice EU. A pogriješila je u tome da se ono što se u pristupnim pregovorima dogovorilo ne može jednostrano mijenjati. Još gori je pokušaj manipulacije javnosti i forsiranje svojevrsnog amalgama da Vlada to radi ne bi li potencijalno zaštitila hrvatske branitelje od univerzalne jurisdikcije u nekim članicama EU. To naravno nije istina jer u Zakonu postoji odredba koja precizno kaže da hrvatski sud može odbiti izvršenje Europskog uhidbenog naloga za ona kaznena djela koja su počinjena na hrvatskom teritoriju. I za javnost ponavljam: ne znam koji bi to hrvatski sudac donio odluku da se izvrši Europski uhidbeni nalog za neko kazneno djelo počinjeno od hrvatskog državljana nad hrvatskim državljaninom u Hrvatskoj. I s druge strane, smatram da nema razloga od bojazni da bi neke od članica EU htjele zlorabiti institut Europskog uhidbenog naloga. Pa imaju one dovoljno kaznenih djela u svojoj nadležnosti za procesuiranje da bi se bavile kaznenim djelima koja su se dogodila u nekoj drugoj državi. Ovaj konkretan slučaj zbog kojeg se i Zakon zove Lex Perković je nešto sasvim drugo. Riječ je o kaznenom djelu koje je počinjeno na teritoriju Njemačke i gdje se proces i vodi godinama. Neki su i osuđeni.

Bez ograničenja

U slučaju uhićenja g. Perkovića gdje bi mu trebalo biti suđenje? U Njemačkoj ili u Hrvatskoj?
U ovom trenutku protiv njega se kao jednog od osumnjičenih postupak vodi u Njemačkoj. Prema tome: cijeli slučaj jest utemeljen na zahtjevu njemačkih pravosudnih tijela radi vođenja procesa tamo gdje je kazneno djelo počinjeno. I tamo se proces i treba voditi.

Želi se političkom, zakonskom odlukom prevenirati postupak, a ne prepustiti ga sudu

Kako komentirate premijerovu inicijativu za ukidanje vremenskog ograničenja na primjenu europskog uhidbenog naloga? Znači, promijenit će se zakon, a on bi trebao stupiti na snagu tek s 15. srpnja iduće godine….
Pratim da sada govore kako bi izmjene Zakona trebale stupiti na snagu s 1. siječnja iduće godine. Ali sve su to potezi koji nemaju racionalno uporište, to je nekakav pokušaj “face savinga” da su barem nešto dobili, koliko se meni čini. Međutim, cijela stvar je u svojoj suštini promašena i trebaju izmijeniti Zakon što prije, sa stupanjem na snagu – odmah.

Ima li Vlada pravo pozivati se na primjere Češke ili Poljske? Ima li uopće ikakvih podudarnosti s ovim slučajem i sličnima iz navedenih zemalja?
To je krajnje nebitno povezivanje. Vlada cijelo vrijeme javnosti tumači da hoće ravnopravnost, a u biti ide za time da dobije status iznimke koje su dobile svega tri ili četiri države članice koje su bile članice EU kada se taj propis donosio – 2002. godine. I tu se pokazuje očito nerazumijevanje pravne stečevine i pristupnih pregovora. Ona članica koja u EU dolazi kasnije mora prihvatiti ono što su starije članice EU dogovorile do tada. Naime, 2010. godine kada se izvorno usklađivalo hrvatsko zakonodavstvo s Odlukom o europskom uhidbenom nalogu nitko od tadašnje opozicije, uključujući i današnjeg premijera i današnju ministricu vanjskih i europskih poslova, koja je tada vodila Nacionalni odbor za praćenje pregovora, nije spomenuo bilo kakvo isticanje vremenskog ograničenja. Ja smatram da je dobro da nema ograničenja.

Zašto smatrate da je dobro što nema ograničenja?
Zašto bismo mi ograničavali primjenu ovog instrumenta na bilo koji način? Dapače u samom instrumentu, dakle, Okvirnoj odluci o europskom uhidbenom nalogu iz 2002. postoji odredba koja kaže da one zemlje koje su stavile takvu izjavu da se neće primjenjivati do određenog datuma mogu kasnije tu izjavu i povući. Znači “filozofija instrumenta” je: imajmo međusobnog povjerenja u pravne sustave i izbjegnimo nekažnjavanje. To je ključna stvar. Dakle, nije poanta da se netko skloni u neku članicu za koju zna da ga neće izručiti i onda izbjegne pravni postupak za djelo koje je počinjeno u drugoj članici. A konkretna osoba, kao i svatko drugi, ima na raspolaganju pravna sredstva koja može koristiti u postupku. Ovdje se radi o tome da aktualna vlast želi političkom, zakonskom odlukom prethodno prevenirati postupak, a ne prepustiti sudu da o tome odlučuje.

Grube pogreške

Kako onda komentirate izjavu prve potpredsjednice Vlade i ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić kako je “ona vrlo optimistična te da sve ide u željenom smjeru i da ne treba trčati pred rudo” kao i stav HNS-a koji je sublimiran u rečenici: “Ne treba se trošiti tamo oko nekakvog ubojstva koje se dogodilo prije 30 godina”!?
Čini mi se da su mnogi članovi Vlade kroz svoje medijske nastupe u posljednje vrijeme nastojali relativizirati razmjere štete počinjene njihovom greškom i glasovima njihovih saborskih zastupnika, pa i njenim pristankom na sjednici Vlade u proljeće ove godine. Sada, s nekakvom naknadnom racionalnošću kažu javnosti: “Eto, sve se kreće u dobrom smjeru, nije ništa strašno!”. Zamislimo da je HDZ na vlasti, a da su oni u opoziciji. Kakve bi reakcije oni sada imali prema vlasti da je situacija obrnuta? Smatram da se preko tako grubih pogreški ne može lakonski prelaziti. Odgovornost za ovu pogrešku je na cjelokupnoj Kukuriku koaliciju bez obzira na to tko na ovoj temi inzistira više, a tko, eto, sada naknadno, malo manje.

Trebaju izmijeniti Zakon što prije, sa stupanjem na snagu – odmah

Kako ste doživjeli izjavu povjerenice EK za pravosuđe Viviane Reding koja veli da je “tužna i razočarana ponašanjem ove Vlade”, pa sve do njezine reakcije “da se ne osvrće na bilo kakva ideološka podmetanja ili bilo kakva druga koja dolaze sa strane”?
Povjerenica Reding je najiskusniji član EK u svom trećem mandatu, a ujedno je i prva potpredsjednica Komisije te ugledna političarka koja je imala vrlo čvrste stavove po sličnim pitanjima nepoštovanja pravne stečevine prema mnogim članicama. To se odnosilo i na one vlade koje pripadaju njezinoj političkoj opciji, a to je Europska pučka stranka. Naravno da je razočarana, jer je ona sudjelovala u pristupnim pregovorima za razliku od aktualnih ministara koji nisu sudjelovali i koji nisu razumjeli do kraja u kakvim je okolnostima Hrvatska ušla u EU. Sigurno je da je njezino razočaranje za nepoštovanje dogovorenog više nego očekivano. I ona je zato i pokrenula ovu inicijativu na razini kolegija EK i dobila potporu i ostalih povjerenika. Nije to samo njen stav – to je kolektivni stav Komisije kao izvršnog tijela EU.

Je li, dakle, Hrvatska u ovom trenu doista “pala u očima EU” i svrstala se uz bok, primjerice, Bugarske i Rumunjske?
Ja bih rekao da je narušena vjerodostojnost Vlade, a ne Hrvatske! U Bruxellesu kolege prepoznaju da je riječ o potezu koji je vrlo neuobičajen. Nitko ne može naći opravdanje i nitko nema razumijevanja ni za najmanji signal državne zaštite zločina bilo koje vrste koji su počinjeni u totalitarnom sustavu. Europski kolege se ne sjećaju da je netko tako brzo – kao što je ova aktualna hrvatska vlada – izgubio vjerodostojnost na europskoj sceni. Bez obzira na to kada će se Zakon promijeniti, politička šteta je počinjena. A u tom smislu i gubitak povjerenja prema aktualnoj vladi od strane partnera unutar EU.

Zašto Ustav?

Što je s najavama promjene Ustava zbog Lex Perkovića?
Ta dva pitanja nisu povezana. Dakle, u kontekstu SDP-ova prijedloga izmjena Ustava riječ je o pokušaju da se pitanje nezastarijevanja teških ubojstava u ovom konkretnom slučaju stavi u kontekst politički motiviranih ubojstava bez preciziranja definicije što se pod time misli. Cilja li se na politiku državnog terorizma u totalitarnim sustavima ili se misli na neke pojedinačne slučajeve koji su se dogodili u nekom drugom vremenu? Po meni riječ je o neprimjerenom miješanju različitih tema. Jedno su obveze iz pregovora, a drugo je pitanje nezastarijevanja nekih kaznenih dijela u odredbama Ustava. Ponovna politička manipulacija.

Zbog poteza Milanovićeve Vlade Hrvatska postaje manje ravnopravna članica EU

Što sa savjetnikom predsjednika RH Josipovića za nacionalnu sigurnost Sašom Perkovićem, inače sinom osumnjičenog Perkovića za kojim je jedno vrijeme postojala “sramežljiva i tiha inicijativa” za njegovom smjenom, dok je predsjednik RH Josipović sve komentirao riječima kako “djeca ne mogu ispaštati za eventualne grijehe svojih roditelja”?!
Naravno da nitko ne može odgovarati za grijehe neke druge osobe, pa makar to bila i najbliža rodbina. Međutim, činjenica je da je on po svojoj dužnosti na vrlo važnoj i ujedno osjetljivoj dužnosti u Uredu predsjednika te da ima uvid u niz povjerljivih dokumenata. I tu je ispravno tumačenje da je u političkom smislu predsjednik RH u svojevrsnoj situaciji posrednog sukoba interesa.

Nama se ozbiljno prijeti sankcijama. U slučaju da se sankcije ili mjere donesu, što bi to moglo biti?
EK je na inicijativu povjerenice Reding pripremio dokument koji ima tri točke. Prva je da se zbog nepoštovanja dogovorenog u pregovorima i neprimjerene izmjene u Zakonu o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s članicama EU Hrvatska u ovom konkretnom slučaju kazni suspenzijom isplate sredstava od 80 milijuna eura dogovorenih u pristupnim pregovorima za pripremu za ulazak u Šengenski prostor. Druga je vrlo detaljan nadzor već doznačenih Hrvatskoj 40 milijuna eura u drugoj polovici 2013. godine također za pripreme za ulazak u Šengenski prostor. A treća je obaveza Hrvatske da izvješćuje EK je li promijenila Zakon na odgovarajuć način. U ta tri elementa točno se vidi da je Komisija vrlo precizno ciljala i prepoznala da baš u području pravosuđa, koje je bilo najosjetljivije u pregovorima, nismo ispunili obavezu. Zbog toga idu na primjenu zaštitnih mjera iz članka 39. Akta o pristupanju. Ciljaju na isti portfelj zato što nisu sigurni kako bismo se mi ponašali kao zemlja koja bi sutra bila u Šengenskom prostoru. Dakle, Komisija svjesno nije odabrala suspendiranje sredstava iz različitih programa EU koji se odnose na jačanje pravosuđa, institucija, civilnog društva, jer bi to bilo kontraproduktivno, već su izabrali ovu specifičnu mjeru. Smatram da je do toga dovela štetna i promašena politika ove vlade. Sada su u fazi konzultacija s državama članicama i treba vidjeti što će se na kraju dogoditi s najavama o izmjenama ovoga Zakona. Stav HDZ-a je vrlo jasan. Zakon treba promijeniti što skorije i to s trenutnim stupanjem na snagu.

Ostavka ako nas kazne

Uvedu li se sankcije, hoće li HDZ tražiti glasovanje o povjerenju Vladi?
Moji kolege su već vrlo jasno u saborskoj raspravi istaknuli sve krive poteze ove Vlade ne samo u ovom segmentu nego i inače. I naravno da dobivanje ovakve zaštitne mjere za Hrvatsku podrazumijeva vrlo jasnu odgovornost i ostavku aktualne vlade.

Može li, međutim, tzv. Lex Perković biti okidač za raspisivanje prijevremenih izbora?
Razvidno je iz izjava članova aktualne koalicije da oni imaju različite stavove o ovim temama. I s obzirom na krhkost tih odnosa, što se već pokazalo ranije u odnosu prema IDS-u, a evo sada i odnosu SDP-a i HNS-a, mislim da je sve moguće.

Zaštitne mjere podrazumijevaju vrlo jasnu odgovornost i ostavku aktualne vlade

Hoće li HDZ nakon dolaska na vlast putem prijevremenih ili reguliranih izbora napraviti neke pomake u pogledu tretiranja zločina počinjenih u ime komunističke ideologije nakon II. svjetskog rata, kao što se tek sada ozbiljno otvorio slučaj Josipa Boljkovca?
Prema hrvatskim zakonima, Državno odvjetništvo ima zadaću da po službenoj dužnosti pokreće kaznene postupke za sva kaznena djela uključujući i kaznena djela koja ste vi naveli. Mi smatramo da je važno da se privedu na odgovornost svi oni koji su odgovorni za kaznena djela koja su počinjena za vrijeme bivše države i jednopartijskog sustava. Nužno je utvrditi istinu te da oni koji su krivi u pravnom postupku za svoja nedjela odgovaraju.

Da je Hrvatska, međutim, prošla lustracijski proces, bi li nam se mogao dogoditi “slučaj Perković”?
Ne, ali sad je vrijeme za poštovanje prihvaćenih europskih propisa.

Hrvatski glas u Europi

Kako ste se snašli u Europarlamentu?
Bavim se europskim temama zadnjih 20-ak godina i one su mi bliske. Bio sam i jedan od 12 zastupnika/promatrača Hrvatskog sabora od travnja 2012. do lipnja 2013. Mislim da smo uspjeli u ovom razdoblju biti i aktivni i vidljivi po nizu tema. Prisutni smo u raspravama na plenarnim zasjedanjima u Strasbourgu te u radu niza odbora. Ja sam fokusiran na odbore za proračun i ustavna pitanja, ali sudjelujem u radu i drugih odbora. Pratim ključne proračunske teme i dogovor o predstojećem Višegodišnjem financijskom okviru, dakle, proračunu za idućih sedam godina.

Za koje vrijednosti se zalažete kroz svoje aktivnosti u Europarlamentu?
Nas petero iz HDZ-a smo dio kluba Europske pučke stranke, najutjecajnije i najveće stranke na razini EU, iz kojeg su između ostalog i Barroso, kao predsjednik EK, Van Rompuy kao predsjedavajući Europskoga vijeća. U ovom trenutku naš je cilj provesti program koji smo imali na europskim izborima u travnju „Hrvatski glas u Europi”. On se odnosi na aktivizam u pogledu rasta i zapošljavanja u Hrvatskoj, a posebno mladih, poljoprivrede, ribarstva, infrastrukture, prometa, pa i ključnih pitanja koja se odnose na jezik, kulturu, identitet. Na kraju bih podcrtao angažman u potpori jednakopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Slučaj sigurno nije minoran

Hoće li se “slučaj Perković” kroz dva mjeseca zaboraviti i postati minoran, kako je to najavio premijer Milanović?
Minoran sigurno nije jer je jasno da je stvar vrlo ozbiljna. Da nije tako, ne bi Hrvatska bila na dnevnom redu Komisije niti bi ona pokretala postupak iz članka 39. Vrlo je rijetko da se takvo nešto događalo nakon pristupanja nove članice u EU. Činjenica da je HDZ-ova vlada vještom diplomacijom izbjegla inicijativu za uvođenje postpristupnog monitoringa Hrvatskoj – po uzoru na mehanizam suradnje i verifikacije kakav imaju Rumunjska i Bugarska – bila je izuzetno postignuće prošle hrvatske vlade. Kockanje Milanovićeve vlade s našom vjerodostojnošću na mala vrata vraća upravo tu raspravu i daje za pravo onima koji smatraju da možda ipak nove države unatoč oštrijoj i strožoj metodologiji pregovora nisu dovoljno spremne za članstvo te da ih stoga treba držati na svojevrsnom “ledu”. Iz iskustva znamo da one članice koje su podvrgnute takvoj vrsti monitoring mehanizma imaju osjećaj kao da nisu u cijelosti punopravne s drugima. HDZ-ova je vlada to uspjela izbjeći. A ovakvim potezima ove u europskim temama nedorasle Kukuriku vlade, koja, forsirajući navodnu ravnopravnost, upravo suprotno postiže efekt da Hrvatska postaje manje ravnopravna članica EU. Rješenje je u hitnoj izmjeni zakona i odstupanju onih koji nisu u stanju učinkovito voditi Hrvatsku kao članicu EU.

 

Izvor:
Foto: Ivan Agnezović