Povežite se s nama

Kolumne

Nova Kaledonija i stara Katalonija

Objavljeno:

- dana

Kolumna Denisa Peričića

Čitam da se u Novoj Kaledoniji, francuskom teritoriju u Pacifiku, priprema referendum za neovisnost.

Čini se da Pariz neće pritom praviti veće probleme. Stoga se postavlja pitanje: zašto može Nova Kaledonija, a ne može dobra stara Katalonija?

Iako sam – kao i mnogi – pobornik prava svakog naroda na samoodređenje, s katalonskim slučajem puno je nejasnoća, za koje nisu krive samo obje strane nego i ona treća – europska.

Dojam je da je Puigdemont loše pripremio referendum, organiziravši ga više kao masovni bunt a manje kao pravni čin. Možda je trebao predvidjeti prijelazni status, kao što je to mudro učinio dr. Tuđman, jer je naš referendum 1991. implicirao konfederaciju. Primjerice, pametnije bi Puigdemontu bilo da nije proglasio Republiku, nego neovisnu Kataloniju na čelu sa španjolskim kraljem kao zajedničkim suverenom. (Elizabeta II. također je i kraljica Kanade, Australije i Novog Zelanda, pri čemu te zemlje nemaju problema sa samostalnošću.)

Ipak, Puigdemont kao da je priželjkivao (i dobio) grubu intervenciju Madrida, koja je Kataloncima priskrbila mnogo simpatija. No činjenica je da se tamošnja situacija ne može usporediti s onom u bivšoj Jugoslaviji: Katalonija nije bila pod teškom opresijom, a ni pod agresijom, niti je izgledno da će daljnje postupanje Madrida biti toliko slično postupanju Beograda prema Hrvatskoj i drugim zemljama da bi status žrtve presudio u stjecanju međunarodnog priznanja.

A treća strana je Europska unija. Neki od nas još se dobro sjećaju kad je neki europski čelnik 1991. rekao da je Hrvatska premala da bude samostalna, a taj je bio iz – Luksemburga… Sad se Tajani i Juncker, također Luksemburžanin, protive neovisnosti Katalonije jer se boje „Europe malih država“. Možda da prvo ukinu suverenitet Luksemburga, pa da onda mogu – govoriti s pokrićem.
 

Izvor:
Foto:

Kolumne

KOLUMNA Brexit i Kujundžić: viša matematika

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Čita čovjek svašta, pa sam u ponoći svijeta pročitao i zabrinjavajući podatak da će Brexit svaku britansku obitelj stajati 1000 funti godišnje.

To je 8321 kuna godišnje po obitelji. Ne znam koliko članova ima prosječna britanska obitelj; recimo – četiri. To je 2080 kuna po Britancu. Godišnje. Mjesečno je to 173 kune po čovjeku. Tjedno 43 kune. I to u zemlji gdje je prosječna plaća otprilike tri puta veća nego u Hrvatskoj. Strašno! Ali neka im, sada će i ti perfidni Britanci iskusiti cijenu slobode!
Da bi platio cijenu slobode, krvavo izvojevane na ratištima Bruxellesa i Strasbourga i nekakvih referenduma, svaki će se Britanac tjedno morati odreći… pa, otprilike, jedne ili dviju kutija cigareta.Da, cigarete su tamo jako skupe.

Ali, molim lijepo, kaj bi mi Hrvati bili lošiji?! Ni govora: sada će i u Hrvatskoj cigarete biti podjednako skupe! Mi imamo tri puta nižu prosječnu plaću i naravno da ćemo to podnijeti! Zora puca, bit će dana! K’o što bi rek’o maršal: „Mi nećemo da budemo zaostala zemlja koju svaki đavo ‘oće da porobi!“
Jer, kaže ministar Kujundžić o poskupljenju cigareta i alkohola: „Najmanje 100 posto, to je jedina učinkovita mjera. Stopostotno povećanje cijena cigareta i alkoholnih pića smanjuje za 60 posto ulazak djece u svijet pušenja i alkohola.“

Pa zašto onda odmah ne poskupe za 200 posto? Tako će se ulazak djece u svijet pušenja i alkohola, ako ja znam računati, smanjiti za 120 posto. Iako bi i smanjenje od 100 posto bilo sasvim dovoljno. To ću svakako podržati. I ja ću se u tom slučaju ne samo odreći pušenja nego se i aktivno uključiti u antipušačku kampanju. I nek’ me za to plate iz onih 20 posto zarade koja će im preostati nakon što se ulazak djece u svijet pušenja i alkohola smanji za punih 100 posto.
Ili da me barem prime na Hitnu kad je hitno… dragi ministre.

Nastavite čitati

Kolumne

Kolumna Denisa Peričića: Crno more naših znanja i saznanja

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

U Hrvatskoj je boravio Neal Ascherson, 86-godišnji škotski povjesničar i pisac, čovjek iznimno bogate biografije: bio je vojnik, ljevičarski političar, novinski dopisnik iz Istočne Europe tijekom Hladnog rata, urednik i predavač.

Najpoznatiji je po knjizi „Crno more“, čiji je hrvatski prijevod (VBZ, 2016.) reklamiran kao „jedinstvena priča o Grcima, Skitima, Sarmatima, Hazarima, Hunima, Gotima, Turcima, Tatarima, Rusima, Ukrajincima i Poljacima“.

I kakve to veze ima s nama? Potpune, naravno. Mi Hrvati smo, naime, vjerojatno jedini narod kojeg odviše ne zanima vlastito porijeklo, pri čemu je ovdje posve nebitno koliko su utemeljene ukrajinska, gotska ili iranska teorija o našoj etnogenezi. Bitno je to da smo mi vjerojatno i jedini narod kojeg odviše ne zanimaju ni drugi narodi koji su u prošlosti imali veze s nama i/ili sa sadašnjim hrvatskim prostorom, a to su, između ostalih, Grci, Huni, Goti, Turci, Tatari, Rusi, Ukrajinci i Poljaci, a vrlo vjerojatno i Skiti, Sarmati i Hazari.

Što točno znamo o njima, o njihovoj povijesti? O većini tek ponešto, o drugima pak ništa. To je i logično, jer o samima sebi znamo tek ponešto, ako i to. A malo znamo jer smo ili lijeni ili nas loše uče, pri čemu je ovo potonje definitivno točno.

Stoga će i čitatelji Aschersonove knjige biti, primjerice, zapanjeni njegovim opisima kurgana u crnomorskom prostoru, tih nekoliko tisućljeća starih grobnih humaka neobično nalik tumulu Gomila na lokalitetu Bistričak kod Jalžabeta.

Ti su brojni tumuli na južnoruskim i ukrajinskim stepama još u davnoj prošlosti bili često pljačkani, dok je Gomila kod Jalžabeta opljačkana 12. rujna 2017. godine.

A o počiniteljima se još uvijek ne zna ništa. Jer u nas se o mnogočemu zna tek ponešto, ili pak ništa. Kao da živimo prije nekoliko tisućljeća, a ne u 21. stoljeću.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje

Error, no Ad ID set! Check your syntax!